Da pomogne majko voda, sa Korita Ivanova

Piše: Dubravka Jovanović

Razigrano jato tica poleće za suncem.
Da vode ove nije ni ptice se ne bi napojile, ni sunce poraslo.
Za Crnogorke i Crnogorce sveta vodica koja liječi.
Ovoj zemlji treba lijeka preko našeg „zaspalog uma“.
Nemamo više vremena za tišinu.
Neka se ovaj krš pobuni, da nam više nikada ni vračare ni travari na kašičicu ne određuju melem.
Da nam više nikada Srebrenica ne bude povratak u noć i da se ne dira u skamenjenu bol.
Osmjeh Ljuba Ćupića da niko ne zatamni, jer je on u sazvežđu zanoćio.
Da opomenom budi ko se god usudi oštricom na slobodu i mir.
Da nam se jezik piše krštenim imenom i svojom krvnom grupom, kako su zborili nam preci uz ognjišta, sidrišta i ušća.
Popovi da popuju pred oltare čiste vjere i duhovnosti.
Ne sa političkih, crkvenih tribina i tamnih vilajeta.
Da zvona na jutrenje zvone, na misu i liturđiju, na uskrsnuće dobrote sa zvonika i minareta.
Na grobu da niče cvijeće za daleka neka pokoljenja a ne drače i bodljikava žica.
Spomenici rodoljuba da prkose svakom zlu.
Učitelji časove svijetle istorije antifašizma i rodoljublja đeci da drže.
Da žena i zora isto budu. Jer su svjetlost, jer su rod i rađanje.
Ne poganom riječi na nju, nikada više.
Ko pošteno kruh zarađuje da mu svaki zalogaj sladak bude.
Ko otima i kome je malo, da ga pravda preispita i da se vrati na prag pokajanja. I svijetu ovom od kojeg je utekao.
Zastave, vjetrovi, tice i vode, sa bijelog čela Lovćena.
I nema drugog neba i nema drugog mora!
Do ovog crnogorskog uz miris sunca iza grana zelenih i munja iznad Štirovnika, i galebovog leta iznad Boke.
Mora riječ iz kamena.
Na oltar vjekova Crna Gora da blista i da je vječna!