“Potonjih mjeseci i godina vodi se u svijetu neviđena bjesomučna medijska i ukupna propagandna hajka protiv nacionalnih Crnogoraca i države Crne Gore. Ne samo svakodnevno, nego se, takoreći, svakoga sata srpski tabloidi (štampani i elektronski) utrkuju ko će saopštiti više mržnje (posebno) prema predsjedniku i podvala vlastima Crne Gore. Nažalost, previše se to u Crnoj Gori trpeljivo prenebregava, jer te bljuvotine dobrano utiču i na javno mnjenje, o čemu svjedoče i litije”, kaže u intervjuu Vikend novinama publicista i novinar Danilo Burzan.
Burzan ističe da je halabuka kojoj prisustvujemo uglavnom zasnovana na podvalama, krivotvorenju, lažima, pa i otvorenoj mržnji svega crnogorskoga, lažno “tumačenoga” kao antisrpstvo.
“Grdno podvaljuju. Priča o antisrpstvu treba im i da se zamagle anticrnogorske kletve, klevete, uvrede i ‘fekalni’ nesojluci, koje im je, u obilnim količinama, slao i šalje mitropolit SPC i Crnoj Gori, ali i drugi mrzitelji nacionalnih Crnogoraca”, naglašava Burzan.
VN: SPC sada već potpuno otvoreno nastupa kao politički subjekt čiji lider mitropolit Amfolohije savjetuje građane koga da ne glasaju na izborima. Crnogorski predsjednik je saopštio da je “SPC skinula rukavice” i pokazala da joj je cilj rušenje vlasti sa ulice. Šta se sve može očekivati od SPC s obzirom da su parlamentarni izbori na pragu?
BURZAN: Ono što je u svemu tome najvažnije jeste da se shvati da su sve ovo što radi SPC epizode, dakle svojevrsni taktički udari, koji, vremenom, treba da doprinesu ostvarivanju strateškoga cilja “brisanju” crnogorske nacije i države, odnosno stvaranju “Velike Srbije”. Ko to ne shvata, teško će se snalaziti i u aktuelnim procesima, koji obiluju konkretnim, otvorenim i (još više) kamufliranim nasrtajima na sve što ima obilježje crnogorske samosvojnosti i osobenosti.
A to što u Crnoj Gori rade svetosavski popovi, već pune tri decenije, upečatljivo govori o tome, dakle potvrđuje ne samo anticrnogorsku (što im je misija!), već i antihrišćansku rabotu.
VN: A izbori?
BURZAN: Što se tiče skorih parlamentarnih izbora, stvari su jasne poglavar ispostave SPC u Crnoj Gori konačno je javno rekao suštinu njegovih “litija”, ali i suštinu svega čime se bave: hoće da smijene ovdašnju vlast! A ta smjena im treba da se primaknu pravome cilju povratku “tradicionalne” (čitaj: “srpske”) Crne Gore XIX vijeka. A onda da se ujedine “sve srpske zemlje”. Eto, to će biti (i predizborno i trajno i javno i tajno) zalaganje srpskoga klera, znači i onoga dijela iz matične države… Kanon glasi: Srbiji treba i more i da bude velika.
VN: Najnoviji događaji pokazali su bliskost SPC sa prosrpskim opozicionim partijama. Popovi se pojavljuju da brane smijenjene odbornike u Budvi, dok opozicioni političari brane sveštenike. Kako Vi vidite ove događaje?
BURZAN: Ništa tu nema nejasno kad su im ciljevi isti… Ponoviću: ko to ne shvata, kome nije jasno zašto to tako rade, teško će se snaći u ovim procesima. I ne samo aktuelnim… Ne mogu, jedino, da shvatim neke ovdašnje vajne političare, koji nijesu “svetosavci”, a koji zarad sitnih političkih poena, ili zbog mržnje prema lideru DPS kao navodno demokratski i građanski lideri, otvoreno staju uz rušitelje onoga što je suština bića nacionalnih Crnogoraca. Treba jasno odvojiti opoziciju vlastima od opozicije državi!
A to što se dešava u Budvi samo je jedna od epizoda iskazivanja tih jedinstvenih interesa… Zajedno su i popovi i bobovi, kad su im interesi isti. A moralo bi da se zna da popovima nije mjesto da kade i prekađuju u politici, niti političarima da popuju… Mora biti: pop je pop, a bob bob!
VN: Vjerujete li da SPC ima snage da mobiliše prosrpske nacionalističke snage i izazove haos? Ima mišljenja i u Srbiji da se SPC sprema za konačan obračun sa Crnom Gorom…
BURZAN: Izvjesno jedan dio SPC čini sve da zarad, kako rekoste, “obračuna sa Crnom Gorom” ne samo mobiliše velikosrpske snage, već u tom smislu ubrzano “obučava” mnoge (neznavene) mlade ljudi, jer je to, za tu vjersku zajednicu, važnije od vjeronauke. Pa, lako je dokazati da vodstvo Srpske crkve, ali i većina njihovih popova, elementarno ne poštuju čak ni Deset Božjih zapovijesti! To je, prema ponašanju, više šovinističko-politička interesna skupina, nego istinska hrišćanska zajednica…
Što se mogućega haosa tiče, izvjesno, pokušavaće i dalje da ga izazovu. Uvjeren sam da neće uspjeti, jer je Crna Gora, ipak, osposobila institucije koje mogu to da spriječe. A, s druge strane, pa, valjda ima više onih koji neće “sjedjeti skrštenijeh ruku”… Uostalom, Crna Gora više nije “slamka među vihorove” ako dođe do, kako vele, “konačnoga obračuna”. Veliko žaljenje, ipak, izražavam zbog mnogih, uglavnom neznavenih, koji nasijedaju na podvale i bljutavu propagandu, a ne shvataju da je na udaru država i sve crnogorsko, ma koliko bilo osnova i nesporne potrebe da se (zbog raznih brljotina) državnim organima i funkcionerima mnogo šta spočitava… Pa nije valjda normalno “sa prljavom vodom izbaciti i dijete?!
VN: Poznat je Vaš stav da bez obnove Crnogorske pravoslavne crkve nema zaokruživanja državnog identiteta. Kakvi izazovi stoje pred državom u primjeni Zakona? Kako ocjenjujete ponudu vlasti da odloži primjenu Zakona dok se ne izjasne Ustavni i Sud za ljudska prava u Strazburu i odbijanje takve ponude od strane MCP?
BURZAN: Tako je… Bez postojanja Crnogorske pravoslavne crkve nema zaokruživanja državnoga identiteta i samosvojsnosti Crne Gore. A niko normalan ne može tvrditi da CPC nije bila autokefalna, što su javno potvrđivali i oni koji sada čine sve što mogu da do njene faktičke obnove ne dođe. Uostalom, CPC jeste obnovljena 1993. godine, na velikome opštecrnogorskome zboru, na Cetinju, a i lično sam prisustvovao hirotonisanju crnogorskoga mitropolita Mihaila, u Crkvi Svete Paraskeve, u Sofiji, marta 1998. godine. Nažalost, obnovljena CPC je od starta (u ondašnjoj državi) bila pastorče, “sirak tužni, bez iđe ikoga”… Sada joj se spočitava da nema brojniju pastvu. Pa, kako će je imati kad nema više od četiri-pet seoskih crkvica u koje ne može stati ni stotinak vjernika.
VN: Zato SPC “brani svetinje”…
BURZAN: Naravno. Navodna “odbrana svetinja” je namjerna podvala, jer Zakon to ne predviđa. Primjenom toga Zakona i CPC treba da dobije mogućnost da u crkve masovnije dolaze i njeni vjernici, a potom i da kanonski bude priznata od Vaseljenske patrijaršije. To je izalaganje državnih organa, a ne nikakvo osnivanje “partijske crkve”, kako podvaljuju svetosavci.
VN: A odbijanje prijedloga o odlaganju primjene Zakona?
BURZAN: Odbijanje tog prijedloga je, rekao bih, taktičke prirode, a u skladu sa ciljevima SPC, jer ne vodi ni ka zadržavanju vjerskoga i vlasničkoga monopola, niti ka rušenju “bezbožne” vlasti.
VN: Srpski mediji se intenzivno bave Crnom Gorom. Prije nekoliko dana, jedan od gostiju u Jutarnjem programu TV Pink kazao je da su aktuelna dešavanja u Crnoj Gori “glavno pitanje Srbije i glavno pitanje u regionu”… Kosovo skoro i ne pominju. Kako Vi ovo tumačite?
BURZAN: Izgleda da je i zvanična Srbija, koja je “poklopila” skoro kompletnu tamošnju medijsku scenu, na istome “svetosavskome talasu” sa SPC, procijenila da je referendumsko “bjekstvo” Crne Gore iz velikosrpskih žvala sasvim ugrozilo garašaninovki projekat, te da je sada “potonja ura” da se Crna Gora (ako mora i na silu!) “povrne” medu “srpske zemlje”. Njeno osamostaljivanje onemogućilo je stvaranje “Velike Srbije”. Zato se potonjih mjeseci i godina vodi u svijetu neviđena bjesomučna medijska i ukupna propagandna hajka protiv nacionalnih Crnogoraca i države Crne Gore. Sedočimo medijsku i političku ekstazu verbalne masturbacije. Sve, uglavnom, zasnovano na podvalama, krivotvorenju, lažima, pa i otvorenoj mržnji svega crnogorskoga, lažno tumačenoga, gle čuda, kao antisrpstvo… Zato je dobro što je javno rečeno da je Crna Gora “glavno pitanje Srbije i glavno pitanje u regionu”. To sada i jeste “vladajuća misao” ne samo vlasti i oktroisanih medija, nego i svih vladajućih i skoro svih opozicionih stranaka u Srbiji.
VN: To se svakodnevno vidi kroz srpske medije.
BURZAN: Ne samo svakodnevno, nego se, takoreći, svakoga sata tamošnji tabloidi (štampani i elektronski) utrkuju ko će saopštiti više mržnje (posebno) prema predsjedniku i podvala vlastima Crne Gore. Nažalost, previše se to u Crnoj Gori trpeljivo prenebregava, jer te bljuvotine dobrano utiču i na javno mnjenje i doprinose širenju (puno opravdanoga) nezadovoljstva, što se vidi i na tzv. litijama.
VN: Kakva je budućnost odnosa Crne Gore i Srbije? U jednom ranijem intervjuu rekli ste da vjerujete da će ipak uslijediti “lagano triježnjenje Beograda, čim se razbistri ‘mutljaga’ kojoj su sami doprinijeli”.
BURZAN: I dalje vjerujem da će do poboljšanja tih odnosa morati da dođe, ako ništa drugo, ono zato što su sada na dnu! To razbistravanje “mutljage” očekujem da počne kad zvanična Srbija shvati da su državni suverenitet i samostalnost Crne Gore nesporni i konačni, da su Crnogorci narod sa istim pravima i potrebama kao i Srbi i drugi, kad se uvjere da je Kosovo za njih izgubljeno bez krivice Crne Gore, kad shvate da su sami sebi veći neprijatelji od bilo koga u komšiluku, a ponajmanje od Crnogoraca. Bićeto i teško i sporo…
Ipak, Srbija je velika (i značajna) zemlja, Srbi su stari, mudar i cijenjen narod, sa brojnim slavnim ličnostima u svim domenima i vremenima. Pa, valjda će im se posrećiti da i državne poslove i vođstvo uskoro preuzme neko od takvih ljudi, od onih koji neće umjesto Ustava baštiniti Načertanije da bi “razbistrili mutljagu”… A da takvih ima, uvjerili smo se, takođe, mnogoput.
“Strašna sudbina” kojom se prijeti Đukanoviću je dio antizapadnog projekta
VN: Na jednoj srpskoj televiziji Vojislav Šešelj upozorava Đukanovića da mu se crno piše, da je njegova sudbina strašna, te da poslije Mila Crna Gora neće više imati vlast koja će biti prozapadno orijentisana, niti će biti više članica NATO…
BURZAN: To što tako i javno (i svakodnevno) govori ta osoba, koja je, inače, pravosnažno osuđena za ratne zločine, vrijedi i kao strateška spoljnopolitička platforma (ne samo aktuelne) Srbije. Količina izlivene mržnje, posebno prema predsjedniku Crne Gore, jeste astronomska, jer oni smatraju da je Milo Đukanović glavni “krivac” za “bjekstvo” Crne Gore. Uz iskazivanje otrovne mržnje, pripremano je i nekoliko pokušaja njegovoga nasilnoga svrgavanja, pa i atentata na njega. To je ta projektovana “strašna sudbina” za Đukanovića, a upravo je dio strateškoga (antizapadnoga) velikosrpskoga projekta…
VN: Iz Srbije se, takođe, poručuje da DPS hoće da gradi svoju politiku na izgradnji takozvanog crnogorskog (dukljanskog) identiteta”, na osnovama antisrpstva i antipravoslavlja. Te poruke se konstantno plasiraju preko njihovih medija.
BURZAN: Nacionalne Crnogorce, makar koliko brojni bili, ne “gradi” nijedna partija, nije crnogorski identitet “izmišljen”, niti je “od juče”. Crnogorska nacija postoji otkako se neki ljudi tako osjećaju i iskazuju tim imenom. Pa, makar ih bilo i samo hiljadu-dvije… A to što ovdašnji drugi žitelji sebe smatraju nacionalnim Srbima bilo odvajkada ili od juče neka im je sa srećom…Neka srbuju i slave Svetoga Savu i sve Nemanje, to im niko ne smeta. Ali, neka mirno prihvate činjenicu da Crnogorci hoće da budu to što jesu, a ne Srbi, te da neće da slave ni Nemanje, niti druge okupatore i istrebljivače… Niti da se odreknu svoje države i državotvorne, svete Crnogorske prvoslavne crkve… Premnogo li je?
VN: Priča o antisrpstvu je podvala…
BURZAN: Upravo tako. To što pričaju da se radi o antisrpstvu, grdno podvaljuju. Radi se o antigarašaninovstvu, o odbijanju Crnogoraca “da ih nema” i da nemaju svoju državu. Priča o antisrpstvu treba im i da se zamagle anticrnogorske kletve, klevete, uvrede i “fekalni” nesojluci, koje im je, u obilnim količinama, slao i šalje mitropolit SPC i Crnoj Gori, ali i drugi mrzitelji nacionalnih Crnogoraca.
Odustajanja od Zakona o slobodi vjeroispovijesti ne smije biti
VN: Kakav rasplet sa SPC očekujete?
BURZAN: Prije ili kasnije razgovori će se nastaviti. Neizvjesno je samo da li vrh Mitropolije i SPC misli da će više ušićariti uličnim pritiscima, odnosno “balvan revolucijom”…
Prvo što očekujem jeste da se nastave i državne i druge aktivnosti na utemeljenju i kanonskome priznanju svete Crnogorske pravoslavne crkve. Odustajanja od sadašnjega Zakona ne smije biti, jer nema “otimanja” srpskih crkava, već vrtanje državi onih koje su njene. Najzad, ako Mitropolija SPC bude insistirala na zadržavanju monopola (i vjerskoga i imovinskoga), to će ako država i dalje bude država – značiti da vlast treba da nastavi sa ostvarivanjem Zakona, a SPC da se bavi religijom i djeluje u vjerskim objektima koji joj pripadnu i koji jesu njeni… i sve u skladu sa Zakonom!