Piše: Dragan Bursać
“Biće da je mnogo ljut crnogorski litijaški ministar što su rukometaši Crne Gore pobijedili reprezentaciju Srbije, pa im još ne može oprostiti taj uspjeh. Da su izgubili tu utakmicu i razvili srpsku trobojku na terenu, možda bi u Šćekićevim očima bili mnogo bolji, ovako tek “ ishod njihovog takmičenja nije za čestitku”.
Potpredsjednik Vlade Crne Gore i ministar sporta i mladih Dragoslav Šćekić kazao je komentarišući rezultate crnogorskih rukometaša na EP, a bez da je i trepnuo, prebacivši se na teren politike o kojoj “ne govori“, kako da je “trobojki bilo i biće“, naglasivši da Crna Gora “više ne smije da bude privatna država”.
A čiji je Šćekić ministar?
Da, dobro ste pročitali, riječ je o crnogorskom, a ne srbijanskom ministru. Mada, ako ćemo pravo, gledajući Šćekića i slušajući njegove umotvorine i stavove prije bi se reklo da mu je centrala u Beogradu ili makar u Banjaluci, no da je u Podgorici. Doduše, ovako “osvježena“ Podgorica od 2020. sve na pogon glasača iz Banjaluke i Beograda, komotno upada u Šćekićevu definiciju jednog naroda pod jednom zastavom.
Jer kako drugačije ocijeniti njegovu izjavu?
Ako gledamo formalno-pravno i ustavno čak, srbijanska trobojka je validna skupštini Crne Gore koliko i hrvatska šahovnica ili albanska zastava. Bukvalno tako. Ali bi Šćekić prije sebi iščupao jezik nego kazao, šta znam, da je “šahovnica bilo i biće“.
Sa trobojkama je vidite drugačije, jer se u srpskom svetu Crne Gora percipira kao država, osim kad to nije. Preciznije, država je kad treba zapomagati zapadnim saveznicima i prositi pare iz EU fonova, onda su svima puna usta borbe protiv korupcije i državotvornosti, ali ako je riječ o intimnijem, da prostite sudu, Crna Gora je južna srpska pokrajina, koja “ne smije biti privatna država“. Ovo privatna je valjda eufemizam za Đukanovića i njegovu vlast. Šta li?!
A prava riječ je “nezavisna“ država. Dakle, Crna Gora po Šćekiću i ostalim teoretičarima srpskog sveta odistinski ne smije biti nezavisna država u punom kapacitetu, a za sve one koji zaborave, pa ih ponese duh samostalnosti iz 2006. tu su srpske trobojnice da ih napomenu, kako je poslije 2006- došla 2020. i sve se promijenilo.
Rukomet, šta je to?
Na koncu, ne interesuje prvog čovjeka sporta Crne Gore nešto pretjerano ni nastup rukometaša, koji su se borili za svoju zemlju do zadnje kapi znoja, jer to po njemu i nije neku uspjeh.
Biće da je mnogo ljut crnogorski ministar što su rukometaši Crne Gore pobijedili reprezentaciju Srbije, pa im još ne može oprostiti taj uspjeh. Da su izgubili tu utakmicu i razvili trobojku, možda bi u Šćekićevim očima bili mnogo bolji, ovako tek “ ishod njihovog takmičenja nije za čestitku”.
I ne staje tu ministar Šćekić, a ne. Prvo u jednom momentu kaže poprilično iznadsituaški da ministarstvo sporta ne smije da se bavi nekim stvarima koje nisu sport i to obrazlaže riječima:
“Sport ne treba da gledamo kroz prizmu politike i ja u ovom momentu nisam htio da se bavim politikom, treba nam zdrava podrška i navijanje za reprezentaciju svih građana. Mi kao ministarstvo čestitamo rezultat. Da je ova utakmica bila plasman za veći rang, mi bi uputili čestitku zvanično, a ovako hvala im na dobroj igri.”
Ma krasno!
Kako ne govoreći ništa kazati sve!
Šćekić ne bi da se bavi politikom, ali neka srpskih trobojnica u skupštini i neka smo se riješili onih koji su “privatizovali državu“. Šćekić bi da se bavi zdravim navijanjem, ali ne čestita reprezentaciji, jer joj ovaj nastup i nije neki uspjeh.
Bog, skupština, Andrija!
I na koncu, taj isti ministar koji “ne bi da se bavi politikom“ kaže da je posvećena prevelika pažnja notornom Andriji Mandiću i njegovom isticanju trobojke u crnogorskom parlamentu. To sve pojašnjava ingenioznim zaključkom, na kojem bi mu i TNT družina pozavidjela:
“A je li dao Bog da mitropolit bude gost Skupštini, i ne samo on, već i predstavnik bilo koje zajednice. To su ljudi od velikog uticaja u našoj državi. Svakako oni imaju i značajnog uticaja, pa prema tome jako je bitno, bez obzira što i Skupština i crkva imaju svoju nezavisnost, da postoji jedna normalna komunikacija, koja je potrebna”, kazuje je Šćekić.
Kakve veze ima Bog – ako ga – ima Šćekiću sa srpskim mitropolitom i sa (još uvijek svjetovnom skupštinom), još uvijek sekularne Crne Gore??? Nije Bog pustio popa u skupštinu, nego popov podređeni, Andrija Mandić!
Doduše, istina je da popovi Crkve Srbije imaju ne velikog, nego ogromnog uticaja u Crnoj Gori, tolikog da su onomad i vladu sastavljali i da je i sad, samo manje transparentno. sastavljaju ali opet, nemojte ih baš u skupštinu!
A kad smo kod komunikacije, određuje li skupština Crne Gore hijerarhiju u Crkvi Srbije i određuje li skupština Crne Gore, koji će terenski radnik SPC-a biti zadužen za koji reon uništavanja sekularne države? Ne, no je upravo obrnuto.
Pa je Crne Gora jedna od rijetkih, na papiru sekularnih država, u kojoj crkveni velikodostojnici crkve iz druge države određuju ko će đe da sjedi u sekularnoj skupštini, računajući na koncu i ovog nesrećnog ministra Dragoslava Šćekića, koji se u par minuta nalupetao za sve pare.
I znam, znam sad će mnogi povikati, treba Šćekić podnijeti ostavku, to je najmanje što nakon svega može učiniti, ali je mene strah kakav će Šćekić doći poslije Šćekića. Kakva je situacija na crnogorskoj političkoj klupi srpskog sveta da se tako izrazim, mogli bi Crnogorci od blata praviti i ovog hudog Šćekića!