Piše: Aleksandar Radoman
Možda devedesete jesu za duboki zaborav, no vjerujem da postoji jedan fenomen iz te nesrećne decenije koji je vrijedan pamćenja. To je ona silna energija pobune, tih devedesetih sigurno ne masovna, ali zavodljiva, čista i emancipatorska.
Prkosni otpor ratu, nacionalizmu, progonima, etničkom čišćenju i autokratiji, artikulisan oko nekoliko partija i udruženja te svega par medija, postao je prepoznatljiv u prvome redu po jednoj novoj, mladoj generaciji što se nije mirila s (klero)fašističkim orgijanjem vlasti i njoj uslužnih djelova opozicije. Artikulisana je ta energija i kroz supkulturne akcije.
The Books of knjige, Mozak eliminator, Republika Zabjelo, Šurde… i konačno tačka koja je sve okupljala – “katkadnik i beskućnik”, crnogorski odgovor na Feral Tribune – Omladinski grafiti. A u Grafitima, pored svih navedenih, još i Peđa Milić, Duško Mihailović, Brčko Brčković, Peđa Vušurović, Miško Đukić, Sejdo Alijaj, Željko Milović, Alen Mlatišuma, Andrej Nikolaidis, Skočko… Sve što je umjelo kritički misliti i lucidno pisati tih se godina kupilo oko Grafita. Da je ta energija pobune zaista trijumfovala, kako nam se učinilo 2006. godine, vjerovatno bi se neko śetio da se baš ove godine navršilo tačno 30 godina od pokretanja Grafita.
Iz mora citata i poštapalica koje je tih godina produkovala crnogorska supkulturna scena meni se ovih dana po glavi vrti onaj, ako me śećanje dobro služi, Miškov i Sejdov dijalog, koji je u mračnu Podgoricu tih godina donio duh Samjuela Beketa: “I? Što ćemo sad da radimo? – Ja ne znam. Najbolje ništa!”
Vratila se prije tri godine u Crnu Goru ideologija 90-ih na velika vrata. Ne više ni kao opoziciono strašilo koje bipolarni vladajući DPS pomalo afirmiše a pomalo zauzdava, već kao vladajuća ideologija. Vratila se s njom i sva ona silna prateća menažerija propagandista, izvođača mržnje na terenu i sl. Jedino čega nema je ona energija pobune.
Nema ni partija koje bi bile kadre da je kanališu, ni supkulturne scene, a ni omladine koja ako nije pošla u pojce slavitelja ratnih zločinaca, eno levitira bezbrižno u društvu iznadsituaša.
Ostala je, međutim, vrlo aktuelna ona Miškova i Sejdova replika. Danas, doduše, kao politički program crnogorske opozicije.
Uzalud su grassroots pokreti prethodne tri godine uspijevali da makar nagovijeste buđenje one stare energije pobune. Kad god se posla dohvatila politička elita, rezultat je zakonomjerno bio “Najboljeništa!”
Naganjajući se oko raspodjele fotelja na Cetinju, prosuli su Belveder. Vjerujući na riječ patološkom lažovu kojeg su izabrali za premijera, utulili su sve pokušaje građanskog otpora tzv. Temeljnom ugovoru. Građanske su proteste tada nazivali nedemokratskom metodom. I konačno – popis.
Kompromitovali su legitimni otpor Vučićevom popisu i dali mu u finišu puni legitimitet. Zato su i s punim pravom pohvaljeni juče od vojvode Mandića, śutra vjerovatno i od Aleksandra Rakovića ili Šešelja. I da se više ne zavaravamo – ono što se danas zove crnogorskom suverenističkom elitom tužna je družina kalkulanata bez ideje i vizije đe su i što im je činjeti.
Osim što s vremena na vrijeme umiju priprijetiti dijelu akademskog i civilnog društva koje im je najlakše prekoriti i optužiti za sve svoje promašaje. A kalkulacija ne dobacuje dalje od toga da će ih Dritan/Milojko/Marko/Janko ako budu fini i konstruktivni prvom prilikom uvesti u vlast. Zbog tolike količine konfuzije i besmislica koje svakodnevno produkuju, red je da im se posloži nekoliko teza za razmišljanje, ako je tamo ostao iko ko je kadar izviriti iz duboke partijske kutije.
1. Teza da im rejting pada zbog forsiranja identitetskih tema je notorna glupost u koju ih je ubijedila politička konkurencija. Nije DPS vlast izgubio zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, već zbog nesposobnosti da taj Zakon približi i vrhu partije a kamoli glasačkoj bazi.
Ne pada rejting DPS-u što u retoričkoj ravni brani nacionalne interese već što između te retorike i prakse zjapi ogromna provalija. Kad saopšte istinu da Vučićeva politika razara crnogorsko društvo a potom poruče kako su spremni na saradnju s ex DF-om, zapravo relativizuju opasnost a biračima šalju zbunjujuće, dijametralne poruke.
Kad najave skidanje rukavica i zagrme što je za predśednika Skupštine izabran četnički vojvoda a potom umjesto bojkota takve Skupštine prirede performans s korotnim trakicama, poručuju da u stvari i nije neka frka kad je sve zapravo igrokaz.
Kad prije mjesec i po dana ustvrde da je popis prevara a da je u Monstatu BIA, a onda nam juče poruče da oni koji se protive popisu svjesno ili nesvjesno rade za velikosrpski projekat, bahato vrijeđaju pamet građana koji su za njih izgleda samo stado što ima da sluša sud partije makar on bio dramatično različit u svega mjesec dana.
2. Tvrdnja da Putin i Vučić destabilizuju Crnu Goru je passe. To jeste važilo za prvu fazu pokoravanja, od 2015. do 2020. godine. Od 2020. to jednostavno nije tačno. Od 2020. godine Vučić drži pod svoje Crnu Goru i radi sve na konsolidaciji svojih interesa, politike i vrijednosti.
Vučić danas stabilizuje svoju tvrdu i meku moć u Crnoj Gori i kad trčite da se prikažete kao kooperativna opozicija, spremna na “pomirenje” i “dijalog”, vi ste zapravo saučesnik u stabilizaciji autokratske politike čiji je cilj destrukcija temeljnih vrijednosti crnogorskoga društva.
Normalizujući politiku društvene i političke rekonfiguracije Crne Gore, obesmišljavate svaki otpor toj politici pa osim što sebe politički marginalizujete pravite i nepopravljivu štetu ideji građanske i multikulturne Crne Gore. Vučićevoj politici možete ili pružiti otpor ili pristati na kolaboraciju. Nema između.
Elem, nema više nikakve sumnje da je ideja bojkota popisa kompromitovana i da je svaki poziv da se istraje na bojkotu sad kontraproduktivan.
Nakon poziva opozicionih partija da se odustane od bojkota uništena je ideja o širokom, zajedničkom otporu Vučićevoj namjeri da preko fabrikovanog popisa nastavi s anihilacijom crnogorskog suvereniteta.
Ostalo je, dakle, da nas popišu. I to tačno 5 stoljeća od popisa koje je za potrebe oporezivanja osvojenih zemalja u Crnoj Gori realizovalo Osmansko Carstvo. Tada je u ime Osmanskoga carstva popis organizovao Skenderbeg Crnojević, danas za potrebe imperije u nastajanju, Srpskoga sveta, Vučićev popis organizuje i podložna mu vlast i opozicija.
Kažu da su se Crnogorci digli na ustanak protiv Skenderbega, “sandžaka crnogorskog i svoj dioklitijanskoj zemlji gospodina”. Ali to su bili neki drugi Crnogorci…
Svaka cast Gospodine. Respekt.