Piše: Nenad Kulačin, Izvor: Al Jazeera Balkans
U verbalnom sukobu koji je imao sa jednom od mnogobrojnih voditeljki jutarnjih programa u Srbiji, vidno iznenađen i skoro pa bijesan, poručio je da su dvehiljadite gore od devedesetih, kako je ona tvrdila. Jednostavno, Vučiću je sve dozvoljeno, pa čak i da prkosi zdravoj logici i pameti. Možda mu ne treba ni zamjeriti, jer je uveliko u kampanji, koja, ruku na srce, neprekidno traje već desetu godinu. I on sve može da kaže, čak i da prkosi zdravom razumu, a da apsolutno nikakvu posljedicu ne snosi. Jednostavno, ne dozvoljava da se naspram njega pojavi neko ko će reći – Čekaj prijatelju.
Srbija je devedesetih godina uništena kao država, a Srbi kao narod. Posljednja je Srbija uvela višepartijski sistem, od pet ratova, četiri je izgubila, a skor onog u Bosni i Hercegovini je i danas nedefinisan. Na stotine hiljada ubijenih, protjeranih, nestalih. Privreda uništena, inflacija dostigla svjetski rekord. Mafija i država ubijali na ulici kao klinci danas u video igricama. Bez glave ostali političari, novinari, privrednici, kriminalci i nevini.
Navedeno je samo dio bijede i jada koji se dešavao u Srbiji devedesetih. Veći dio tog perioda, srpski radikali sa Vučićem bili su dio vlasti. Svojevremeno je aktuelni glavni i odgovorni urednik Danasa Dragoljub Petrović napisao da “dok se Srbija teritorijalno smanjivala tokom NATO bombardovanja, Vučić se teritorijalno proširio”. Taj veliki patriota je usred bombardovanja dobio stan na Novom Beogradu, u novogradnji, i to nešto veći od jednog ara. Još je malo i patio, jer je Tomislav Nikolić dobio malo veći stan.
Njemu su devedesete bile godine uspona. Bio je narodni poslanik, direktor Sportskog centra “Pinki” u Zemunu, ministar informisanja u vrijeme kada je ubijen Slavko Ćuruvija. Sa skupštinske govornice je govorio da će za jednog Srbina ubiti 100 muslimana, a u Glini Srbima poručio kako će kada radikali pobijede živjeti u Velikoj Srbiji u okviru granica Karlovac – Karlobag – Ogulin – Virovitica. Živio je život iz sna iz perspektive srpskog radikala.
A, onda se narod u Srbiji 2000. godine na ulici izborio za slobodu. Vučić se sakrio u mišju rupu. Nije više bio tako glasan govornik, nekako se sklonio iza Šešeljeve suknje. Platio je ekstra porez zbog stana koji je dobio. Pojavljivao se u Pinkovom zabavnom programu “Plesom do snova”. Ponekad bi tu i tamo dao po neku izjavu. Ubistvom Zorana Đinđića i odlaskom pomenutog Šešelja u Hag dobio je krila. Prelijepljivao je tablu sa imenom ulice Bulevar Zorana Đinđića sa naljepnicom Bulevar Ratka Mladića. Redovno gubio izbore za gradonačelnika Beograda. Organizovao proteste zbog hapšenja Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Bio je to težak period za njega. Dešavale su se neke stvari mimo njega. Vraćena je stara devizna štednja, ali i ona koja je završila kod gazda Jezde i Dafine. Penzije su se stabilizovale, kao i socijalna primanja. Nekako se krenulo dalje poslije svih onih zala i nedaća. Vučić se u svemu tome nije snalazio. To nije bio njegov svijet. Pokušao je, nije da nije, da ostane u radikalima. Ponadao se da će Šešelj njega izabrati iz Haga za zamjenika predsjednika. Kada se to nije desilo, postao je zamjenik, ali Tomislava Nikolića odnosno predsjednika Srpske napredne stranke.
Prije deset godina je postao vlast, ali ona prava, i Srbiju vratio u okov devedesetih. Ista retorika, isto ponašanje, ista mržnja prema svakome ko ne misli kao on. U regionu haos. Njegova desna ruka Aleksandar Vulin, još jedan u nizu povampirenih duhova, stvara “srpski svet” vrijeđajući komšije. Hrvati su “ustaše”, Bošnjaci “balije”, Crnogorci “milogorci”, a Albanci “šiptari”. Policajci slave rođenje djeteta prizivajući nove zločine, a neki drugi Božić tako što bi pucali na džamije. I tako u krug.
Aleksandar Vučić je za tri decenije parazitiranja na državnim jaslama nikada nije pokazao ni zrno empatije prema bilo čijoj žrtvi, izuzev kada sam sebe stavi u takvu poziciju. Onda kuka do neba, a svi oni ubijeni, protjerani, osakaćeni, pokradeni, silovani, uniženi itd, jednostavno ne mogu da dopru do nekoga ko sebe pokušava da prikaže kao nekoga ko to nije.
Vučiću je mnogo toga dozvoljeno i mnogi mu to dozvoljavaju, a prije svega sopstveni narod. Toliko uvreda i laži je upotrijebio tokom svog boravka na vlasti na račun dvehiljaditih, a da nijednom nije pomenuo devedesete. Njemu su ove godine u stvari bajkovito apdejtovana verzija Miloševićevih devedesetih iz mnogo razloga, a najviše zbog toga što nekadašnji predsjednik Srbije nikada nije imao toliku moć kao Vučić. Za razliku od Miloševića, Vučiću, taj isti Zapad koji nije mogao očima da vidi, gleda kroz prste. Tačno je da nema ratova kao devedesetih, ali sve je isto kao i tada. Čak se i inflacija u Srbiju vraća na velika vrata.
Elem, jasno je Vučić iskreno misli da su devedeset bile “vrh” godine, a dvijehiljadite mu dobro dođu da bi potkačio opoziciju, čiji su glavni prezenteri ljudi koji su bili dio sistema vlasti prve decenije 21. vijeka. Mnogi su i zaboravili te devedesete. I Vučić bi volio da ih zaboravi, ali savjest ne da, kao što ne daju ni “posljednji Mohikanci” koji na to svakodnevno podsjećaju.