Za aktuelno.me
Piše: Miodrag D. Bajković, arhitekt
Da se povrnem postavljenim pitanjima, odnosno – odgovorima na pitanja.
Najprvo: Ko nas to tako uporno i sramotno negira, i tijem bestidno i dripački vrijeđa a nesojski i fukarski omalovažava?
To čine ovdašnji srbo-četnici!
Takav je, u potonjih tri desetljeća (i) u kontinuitetu, bio (jedan) dio poslanika u Skupštini Crne Gore!
Takvi su (svi) srbo-četnički mediji po Crnoj Gori!
Takvi su (svi) crnomantijaši u tkz. Srpskoj pravoslavnoj crkvi (tkz. je zarad toga što je: (negda) anatemisana i proklinjana; (u potonjijeh 100 godina) u Crnoj Gori okupatorska; što je (evo će 100 godina) uz mito od meleon i po francuskih franaka u zlatu kupila ili, na prijevarni način obezbijedila-nabavila tomos od Carigradske patrijaršije; (u 21. stoljeću) zločinačka (kulturocid je zločin, zar ne(?) – ostalijeh nepočinstava SPC (i sa smtnijem ishodom, doduše – to se dogodilo vanka Crne Gore) sami se śetite (mala pomoć: pop koljač i zlikovac Milorad-Maca Vukojičić (skupa s svojijem drugarom i kolegom po zanatu Slobodanom Šiljakom) je 2005. godine proglašen za ”sveca” – tako da, zainteresovane ”vjernike” tkz. SPC, sa srpskog svetačkog neba (uz nekolicinu ”svetaca” iz ”blagorodne” loze Nemanjića) – ”posmatra” i ”čuva” cijeli jedan buljuk svetaca-zlikovaca, za koje (ja lično) imam neki poprilično moćan ośećaj da su svi oni (u stvari) tamo neđe – zatočenici božjih kazamata ili bajboka(na), i to osuđeni na tešku i vječnu robiju u ćelijama samicama – etc., etc.).
Takvi su i u (nekim) naučnim, obrazovnim, … institucijama nesretnje nam Crne Gore: direktori (koje je DPS dovodio), akademici (koje je DPS debelo finasira’), profesori (koje DPS nije tica’), može bit’ i pođekoji sudija(!) itd., itd.
Ovđen slijedi potpitanje: A, ko su srbo-četnici?
Srpski narod na prostoru Crne Gore, s veljijem razlogom, dijelim na: Srbe i srbo-četnike. Srbi su (za mene) upadljiva manjina od onijeh 28,5% pripadnika srpskog naroda koji su: normalni, civilizovani, proevropski ljudi, koji nemaju ama baš nimalo ”problema” sa bilo čim crnogorskim, tj. sa CRNOGORSTVOM – naprotiv! Jednomašice (u isti mah ili jedanak), oni su – gospoda.
Srbo-četnici su upadljiva višina pripadnika od onijeh 28,5% postojbnika Crne Gore, koji se izjašnjavaju ka’ Srbi. Srbo-četnici ne priznaju: crnogorski narod/naciju, Crnu Goru ka’ nezavisnu državu, crnogorski jezik, crnogorsku crkvu, zastavu i himnu. Grb crnogorski – mnim na onoga dvoglavog orla ponosno raširenijeh i visoko podignutijeh krila, kojega su takvog stvorili naši slavni preci Crnogorci (skupa s precima srbo-četnika), pod kojima je nastala crnogorska sjajna, uzvišena tradicija i ugled u Evropi – nekako i na sto jada i podnose.
Ne smijem propuštit’ da naglasim da srbo-četnici, ipak, poprilično više grle i ljube jednu tuđu tičurinu obješenijeh krila i, priđe će (bezbrižno i bez išno prisebnog kontanja) potrčat’ u okrilje njezinijeh krila, pristajući da budu smješteni barem i podno donjeg ruba ili vrha tijeh krila, tj. onamo put repa ili – taman pod rep. Oni takvi su zastiđe svojih predaka.
Motivi nepriznavanja svega crnogorskoga je njihova: muka, sičija, negativna energija, puka suprotnost čojskim principima, … – zla kob ili loša izdajnička karma. Samijem tijem srbo-četnici su rđavi i hudi ljuđi.
Da srbo-četnicima na ovom mjestu (za razliku od njih spram nas) istinom uzvrnem, a istom mjerom i na isti način: približno 2/3 tamo-njih je umislilo, ili su sami sebe ubijedili (biće, ipak – da ih je neko drugi ubijedio, tačnije – podvalio im) da su odvajkada Srbi i, eto, izigravaju – i ”Srbe” i (savremene) četnike, pa ih sporad toga imentujem: srbo-četnici!
Naravno, ova moja potonja trdnja – da etnički, ne mogu reć’ glume (za glumu je potrebito imat’ nekolika razreda realne škole za (čistu) povjesnicu, uz obavezne predmete: logika i etika), već oni – samo izigravaju ”Srbe” (što je, da upotrijebim onu prečesto rabljenu – svačija pravica da se ośeća kako mu drago) – otkrito rečeno, važi samo: ako se što naučne činjenice pitaju – činjenice iz povjesnice i nauke koju genetikom zovemo! Veli se da škole nijesu pojate – što treba da znači da ni naučnjaci nijesu baš magarci.
Zbiljski gledano: 100 i kusur tisuća (tisuću/a je zborio i pisa’ Petar I Petrović Njegoš, a mojoj malenkosti je naš veliki svetac glavni uzor za sve iskonsko crnogorsko, pa i kad je, i povrh svega – u pitanju narodnost crnogorska) srbo-četnika u Crnoj Gori – to njihovo ”srpstvo”, ”srpsko” porijeklo, i to da su (uopšte i imalo) Srbi ili Srbalji – mogu objesit’ mačku o rep!!!
Da ovđen (ne baš ukratko) ugrabim uđenuti jedan detalj koji se odnaša na jedan od dostih uvriježenih mitova i/ili bajki za naivne i zlonamjerne, a dovoljnih za nečije i nečesovo ”srbovanje”.
Pripadnici bratstava: Bajković, Krivokapić i još jedno (recimo) 198 bratstava (molim, pazite: ne 198 kuća-šljemena, no bratstavah(!)), koji se, ni manje ni više, zanose idejom (čak su ubijeđeni) da im je rodonačelnik, tj. da vode porijeklo od (molim, obratite pažnju): nepostojećega, izmišljenoga, nikad živećega, znači – pod tijem imenom nikad rođenoga a onoga bajagi ”kosovskoga viteza” prosutija džigerica i/ili utrobica sa Kosova polja, tako(pro)zvanog Pavla Orlovića, kojega vida ”kosovka đojka” – mogu to svoje takvo porijeklo objesit’ o rep svakojemu (pravom) mačku kojega po tijeh: ulica, kuneta, kantuna, pri ili unutar kontejnera itd., budu srijećali doklen su životom živi! Ako doma nemaju (pravoga) mačka, neka im za to vješanje njihovoga takvoga (”srpskoga”) porijekla, sve u kumbulj sa njihovijem srpstvom i srbovanjem, a po osnovu ovoga-uvriježenog ”saznanja” – virtuelno posluži oni mačak Tom iz crtanijeh filmova.
Ukratko, ako im još nije jasno, da mojim rođacima i ”rođacima” (naglašavam: onijema koji vjeruju u ove avetluke) ovđen javno opetujem: prosto je nemoguće da vodimo porijeklo od nepostojećeg insana, odnosno – nečesovoga mitskog čojka, tj. od 100% izmišljenog lika! Čak se ni o knezu Bajku (toboš-bajagi-navodnom petom potomku toga izmišljenoga Orloviću Pavla) – ama skoro niđe ništa ne zna pod milijem Bogom, a kamoli da postoji i jedan jedini zbiljski podatak o vaskolikom našemu daljem porijeklu!
Vama kako drago, ali ja – zasigurno nijesam (17-i) potomak toga nepostojećega srpskog insana. Zdravi razum i logika u okviru njega, mi – ne dozvoljava da mi nešto tako švagnuto uopšte nampane.
Boli li ve ovo saznanje glede našega/vašega porijekla?! Naravno, svakoja istina koja je zamijenila ”udobnu” laž zaboli, ali – proći će! Navići ćete se, ili ćete nedotaknuti nastavit’ da živite u obmani i laži. I to je svačije pravo – pravo na življenje u nametnutim fantazijama i podmetnutim glupostima.
Neka se malo zamisle i: Bjelopavlići (nastali od (vjerovatno) Arbanasa Palji Bardhi-ja), Ozrinići, Piperi, Vasojevići itd., (nastali od Ozra, Pipa, Vasa itd., čiji je otac bio (vjerovatno) Arbanas Keća Pontin), Kuči i Cuce (onaj njihov dio nasta’ od Arbanasa Drekala) – glede svojega porijekla i, (ko pomeđu njih srbuje) toga njegovoga ”srpskoga” porijekla! Ne bi, ipak, bilo rđavo da se zamisle malo i zdravorazumski preispitaju neke mitove, koji nemaju veze sa realnošću ili istinom, i prebiskaju pođekoji istorijski izvor i literaturu – đe se pođekoja činjenica i nalazi.
Primjerice radi: u knjizi Rista Kovijanića: ”Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima” (XIV-XVI vijek)”, knjiga I ili II (ne mogu se tačno śetit’ u kojoj), Ozrinić-i se na ovdašnjem prostoru spominje/u u jednom dokumentu iz 1330. i jednom iz 1396. godine (mnim da sam i ovu drugu godinu tačno zapazio-zapamtio (zainteresovane molim da provjere u obije knjige i oba navedena dokumenta)).
Kako se Ozro, ka’ rodonačelnik Ozrinićah, svuđ po predanju-mitu ili bajkama, tj. izmišljotinama i glupostima, pojavljuje ka’ Pipov, Vasov itd., rođeni brat (pođekad se, da zbrka bude viša, njima ka’ brat pridružuje i Palji Bardhi ili Bijeli Pavle) – a ta ”braća” su, po tom istom predanju, toboš živjela neđe u doba gospodara Ivana Crnojevića, koji je vladao 1465-1490 (znači: obavezno poslije Kosovskoga boja, kako bi (nakon poraza a u okviru izmišljenoga pokosovskog zbjega), imali kad natenane otud arivat’ na ove bande – što je sve sama izmišljotina do nivoa gluposti), shodno gore spomenutim izvorima-dokumentima, i glede činjenica iz istih – ispada da su ”braća” živjela skoro 100 do poprilično preko 150 godinah priđe no što njihovi današnji (navodni) potomci snijevaju da je to bilo.
Ovo opetovano znači da: ova ”braća” nijesu bila braća, ili su svi oni živjeli znatno prije Kosovskoga boja, tako da ”kosovskoga” (čitajte: srpskoga) porijekla u ovijema crnogorskim plemenima, shodno naravnoj logici – nema. Naravno, nema ni Nemanjićkog porijekla i ostalijeh utopija.
Kako se Ozrinić-i pojavljuje/u u dokumentu još iz 1330., to znači da su ka’ pleme, s takvijem (tadijer već formiranim) imenom, morali postojati barem u 13. stoljeću, ili Bog ve pita kad i koliko još priđe!?
Evo se, na osnovu samo dva dokumenta (dovoljan je bio i jedan od njih), vaskolika – u načelu i/ili u pojedinostima, dosadanja ”istina” o porijeklu u tren – razbi u tirinte.
Ovđen sam spram sebe i mojega porijekla bio otvoren i iskren, a spram pripadnika spomenutih plemena otvoren i dobronamjeran. Za sve nas, tj. one ubijeđene mitomane pomeđu nas, koji u svojim glavama funkcionišu površno i bez izvora-činjenica i literature-dokaza, važi ona narodna: ”Snila baba što joj milo bilo”.
Samo još ovo: je li ikome normalnome normalno da od šake ljudi (kneza Bajka, Ozra, Pipa, Vasa i Drekala), tek iz 15. i 16. stoljeća – nastade približno polovica crnogorskih plemena – i u unutrašnjosti Crne Gore i na Crnogorskom primorju (Paštrovići i Mainjani su pretežno iz Pipera, Grbljani dominantno iz Stare Crne Gore, a i fini dio Bokelja)?!
Ako je prostor Crne Gore bio nenaseljen ili porijetko naseljen do tadijer (do navodnog dolaska ove petorice na crnogorske bande, koji za sobom ostaviše nevjerovatno brojno porijeklo – ka’ da im je Džingis Kan po tomu pitanju bio uzor ili svojta) – neizbježno se postavljaju sljedeća i jedino moguća pitanja:
Ko to ondar ratova za Vojislavljeviće (u 11. i 12. stoljeću) i izvojeva nezavisnost i naše Dukljansko kraljevstvo slavno?
Ko to ratova za Balšiće (u 14. stoljeću) i imade državu, i ogradi manastire naše krasne, koje (u 21. stoljeću) bestraga okupatorska SPC i njezini agresivni vandali i primitivci?!
Ko to ratova za Crnojeviće (u 15. stoljeću) i imade državu, i u njojzi, samo 39 godina potlje prve štampane knjige na svijetu – štampa knjige naše stare i čuvene?!
Mitovi su krasna stvar. Mitovi su potrebiti. Mitovi u čovjekom životu dobro dođu ka’ i ona nekolika zrna soli koje naknadno dodamo u pjat supe – da bi supa bila ono taman prava. Mitovi oplemenjuju čeljade sve dok, u vidu mašte, utopije, fantazija ili snova – čine manji jednocifreni procenat stvarnosti. Ali, kad mitovi postanu jedna jedina istina i objeručke prihvaćena realnost sa kojom se živi ili, sušto se u konkrenim životnim stvarima čeljade isključivo rukovodi, tj. postane način nečijega življenja – ondar se s takvijema mitovima funkcioniše uz opasnu laž, obmanu i podvalu.
Ovo potonje i ne bi bilo toliko rđavo po samo čeljade ka’ pojedinca, ako mu je već drago život provest’ u lažavinama i prijevari (bio on avizan toga ili ne). Problem je što taj neko tako ubijeđen, pod obavezno i po pravilu, nametljivo i više-manje agresivno i primitivno, pokušava uplivat’ na drugoga i na druge oko sebe – i tijem njegovijema budalaštinama doslovice ugrožava i mentalno zagađuje svoju širu okolicu!
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta