piše: Goran Popović
Minule nedjelje bili smo svjedoci veoma interesantne pravničke debate o „stavljanju u zatvor“ lidera PzP Nebojše Medojevića. Viši i Apelacioni sud, primjenjujući odredbu iz drugog stava člana 119 Zakona o krivičnom postupku, odredili su mu ukupno četiri mjeseca zatvora zbog odbijanja da svjedoči o optužbama koje je sam pokrenuo – da je „Miomir Mugoša podmitio Milivoja Katnića sa 100.000 eura da ga ne pošalje u pritvor“ i da je „Milivoje Katnić činio ratne zločine početkom 90-ih na području Konavala“.
Slanjem u zatvor u trajanju od dva mjeseca sankcionisan je i Milan Knežević jer nije htio da svjedoči o tome koji mu je sudija „tražio 10.000 eura da ga ne pošalje u Spuž“ zbog napada na policajca u oktobru 2016. godine. Tačku (ili bolje reći tri tačke) na ovu debatu stavio je Ustavni sud koji je donio odluku da pokrene postupak utvrđivanja ustavnosti pomenutog člana iz Zakona o krivičnom postupku i da zbog toga „obustavi izvršenje mjere zatvaranja podnosioca ustavnih žalbi Nebojše Medojevića i Milana Kneževića”.
Kako se iz obrazloženja moglo razumjeti, Ustavni sud je takvu odluku donio u cilju zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, među kojima je i pravo na slobodu govora. Pravnim laicima, međutim, takvo rješenje otvara niz logičkih pitanja.
Znači li to da su sudovi radili po zakonu, ali neustavno?
Ili: Da li je “ustavno” to što Medojević i Knežević, bez ikakve odgovornosti, optužuju i blate druge ljude?
U traganje za tim odgovorima sva priča nekako prevazilazi pravnu ravan i dobija konture filozofske rasprave o granicama ljudskih prava i sloboda.
Džon Stjuart Mil je, na primjer, u knjizi “On Liberty” još 1859. godine ustvrdio kako je, makar bili i pogrešni, ’’tolerisanje stavova pojedinaca značajna komponenta demokratskog političkog sistema“.
U principu to je tačno, ali treba podsjetiti i na „kategorički imperativ“ Kantove etike koji glasi: “Postupaj tako da svoju slobodu koristiš samo dotle dok ne ugrožavaš slobodu drugoga!”.
Da li pravo na slobodu govora ima granice, kada to pravo prerasta u njegovu zloupotrebu, kako to spriječiti, kako se s tim nositi – pitanja su na koja savremeni svijet i dalje traži odgovor i vjerovatno ga još dugo neće pronaći. Zbog toga, valjda, pravosudne rezolutne odluke, bilo da se radi o hapšenju ili o oslobađanju, ponekad djeluju bizarno. Jer u svakoj sredini postoji neki “medojević” ili “knežević” koji će iz prizemnih politikantskih motiva u ogromnim količinama zlorabiti to pravo izvan svih granica elementarne pristojnosti. Insinuirati, izmišljati i bukvalno lagati, jer je to, zaboga, “ustavno”?!
Nešto slično nam se desilo i sa “dekriminalizacijom klevete” u medijima.
Pa danas mlati ko šta hoće, bez ikakve odgovornosti…
PS: Viktor Igo je negdje zapisao: Prava pravda je savjest. Naš problem je što na javnoj sceni imamo previše onih što su u deficitu sa moralnim načelima o tome što je dobro, pravedno i dopušteno, a što nije.
izvor: Vikend novine