Buća adio, i ko zna kad, i ko zna đe

Piše: Dubravka Jovanović

Sve sam se nadala da neće.
Neće posred  brilijantnog pontapeta ( broša), u Tivtu, gradiću Boke Kotorske, koji je stvorio svoj prepoznatljivi kulturni identitet.
Nekada samo baštine Kotora, đe su plemići podizali svoje ljetnikovce na sunčanoj strani ulice, danas i prestižnog porta đe se međ jedrima i sidrima bogatuni dive bojama mora i neba i bonaci zaliva, u kome se ljuljaju njihove ukotvljene mega jahte i vapori. Dive i diverte.
Ipak sam se do ultime nadala  da neće zubima na čokoladin u svjetlucavoj karti.
Na  srednjevjekovni  ljetnikovac poznate kotorske vlastele Buća, međ čijim zidinama, stupovima i kulom u prirodnoj scenografiji male crkvice,  su cvjetale  note i stihovi, teatarski gušti i sve pravo i veliko što ga kultura njedri.
Naravno dok je bilo kulture u ljudima i djelima njihovim.
Od avgustovskog „oslobođenja“ Crne Gore 2000-te, nema kulture i duhovnosti ni u pitomoj Boki,  jer ih  je pojela šporka politika.
Pa što sam se onda čudila i čemu se nadala kada je gašenje male scene ljetnikovca Buća- Luković u Tivtu došlo na dnevni red umova i kumova, političkih komesara i novokomponovanih poklisara?
Ti i takvi, po sistemu sve po zakonu, ali njihovom, troprstaškom i sve za pravdu, ali samo onu „Bože pravde“, pričaju nam kako se mala scena morala srušiti, ali ne i sa njom kultura Tivta , Boke Kotorske i Mediterana uopšte, i kako će tamo neđe na pjaci podići ljepšu i stariju.
Pa zar u svijetu nije tako? Montaža i demontaža pjace, ribarnice, mesare danju, a za potrebe  simfonijskog orkestra, teatra, književne i ine scene, noću.
PEvaj sele što god oćeš, mi smo je oburdali, čujem preko Vrmca.
I još nam poručuju da nam neće oni iz kruga dvojke krojit kulturu.
Što reći?
Bljak!
Ti iz kruga dvojke su je i stvarali, između ostalih . Kada smo se smjenjivali na maloj sceni, nije bilo krugova ni kružoka, poželjnih i nepoželjnih političarima i politikanstvu. Bilo je umjetnosti, ovjerene kvalitetom i doživljajem publike.
I kulture je bilo, kako na sceni tako i u gledalištu. Intimne, male, kao cukar scene kompleksa Buća- Luković. Više je nema.
Toliko o tamo njima.

Ja ću sada govoriti o nama.
O mojm Bokeljima i njihovoj vjekovnoj filozofiji življenja u rukavice, uz onu obaveznu: Ne bi bio rada da se od mene čuje. Ili još jednu iz Boke: Sa svima lijepo ni sa kim iskreno. Pušti me stat  oli , ili pušti BoRa  ti, drugi će riješit. Što se mi moramo pačat.
Bokelji moji, koliko god da smo miroljubivi i kulturni, ne može se sa svima dobro! Možda neiskreno može, ali sa neiskrenima.
Sa lošima kako mora, da bi bolji bili. I glasnije se mora i masovnije.
Svi na proteste da spašavamo i opominjemo.
Tolerantno i bez kavge  samo do jedne ure.  Kad je ugase i oće da se sat obrće po njihovoj uri ne uvažavajući tradiciju i kulturu ovog tla, onda im treba naviti žveljarin u svaku uru. Na uho, da ih budi i opominje.
Civilizacijski slojevi na ovom prostoru najljepšeg zaliva svijeta, uz njegovu obalu i zaleđe se listaju kao knjiga drevna. Kultura materijalna i nematreijalna broji se  vjekovima.
U Boki se znalo kada se i na koji čin aplaudira iz publike. Kada se koncertne bravure pozdravljaju salvama aplauza a da se ne prekine kontinuitet kompozicije koja se izvodi. Kako se i u koji veštit ili veštu dolazi u pozorište, koncert ili izložbu? Što je bal a što matine?
Kako kavalijer damu diže za ples i uz koji manir? Od naklona do izmaknute stolice i rukoljuba.
Ko to danas i u ime kojeg višeg cilja ruši scenu  i izmiješta vrijednosti  kao da je  njegova prćija, dok mještani i prve komšije iz Kotora  i Novoga nijemo posmatraju iz papuča pored TV ekrana, sa društvenih mreža, umreženi u svoju komotnost? Ili po bokeški, kola fjaka.
Iza kantuna istodobno, drvlje i kamenje na divljane, Orše dela montanja ili gnjile političare koji sve ovo čine.
A Ko ih je birao gospodo?
Ko im ne staje ne put i zašto nas nema da im kažemo odlučno i u brk: E sad je dosta! Prevršili ste svaku mjeru.
Došli su da brane svoje umjetnici, glumci, pisci, režiseri, oni koje umjetnost nit hrani nit brani, što bi Andrić rekao.

Došli su ispred Buće da brane duhovni stub i rebra kulture grada od teatra Purgatorija.
Ali šaka jada, što bi moj susjed kazao, rezigniran na sebe i svoje što nijesu pasali tunelom do Tivta u odbranu još jednog  kulturnog i kultnog  medaljona, kojeg su bahate vlasti zgazile.
Na ovom mjestu u tužnom času trebalo je „duša dušu da stiska“. Da nema mjesta za iglu, niti više slova o rušenju i gašenju Buće.

Pa im ne bi baš bila preša od ove rabote nečasne.
Ovako, ostale su danas već trule daske i ugašen reflektor, koji je na ovom mjestu u Tivtu bacao svjetlost na ljude i bio galaksija zvijezdama.

Na  Purgatoriju, čistilištu duša, ostalo je onih neočišćenih. Da li vas  je strah, pitam ih, da će vam zbog ovog i ovolikog  grijeha biti zatvoren put u rajsko božanstvo?
A vi ste deboto vjernici, svi do jednog!

I kako da zaključim ? Nekadašnja mala scena ljetnikovca Buća -Luković zaslužuje stih velikana Miroslava  Antića:
Pronađi nove svjetove
I izatkaj im nebo.
I podari im vazduh da žive i da dišu.
Al nikad ne zaboravi
Kako se korača po zemlji!

USPRAVNO, dodaću i oprosti mi Miko.