Piše: Jan-Werner Müller (The Guardian)
Da li je moguć zamor od tužbi protiv Trampa? Čini se da svake nedelje stiže nova optužnica; opravdano je izgubiti nit o detaljima četiri velika procesa s kojima se zasad suočava bivši predsjednik. (Naravno, Tramp je odavno usavršio vještinu širenja konfuzije lažima kojima odgovara na svaku kritiku, impičment, a sada i na optužnice – ili, riječima Stiva Benona, „preplavljuje zonu govnima“.) Ovaj rizik, međutim, ublažava to što svaka optužnica osvjetljava različite aspekte Trampizma – i načina na koji je Tramp radio kao predsjednik, a sada nastavlja isto tako da radi u svojoj kampanji za povratak u Bijelu kuću.
Optužnica u Džordžiji je posebno važna: ono što su mnogi dugo sumnjali – da Tramp operiše kao šef mafije – sada je potvrđeno brojnim dokazima o zločinačkoj zavjeri Trampa i njegovih (sve bizarnijih i brutalnijih) saradnika da prevare Sjedinjene Države. Za razliku od mafijaša, Tramp je upregao moć same države da ostvari svoje planove, iako su njegove ponude koje se ne mogu odbiti na kraju propale. Ako se Tramp vrati na vlast 2024, realno je pretpostaviti da bi on ne samo pokrenuo opštu odmazdu za navodne nepravde protiv njegovog političkog klana, već i da bi uspostavio ono što pojedini analitičari opisuju kao mafijašku državu.
Dok se optužnice Džeka Smita tiču napada na Kapitol i rukovanja državnim tajnama, a optužnica Alvina Brega finansijskih malverzacija u Trampovom poslovanju, okružna tužiteljka u Fultonu Fani Vilis potegla je pravno „nuklearno oružje“: njena optužnica zasnovana je na zakonu Džordžije o korumpiranim organizacijama i organizacijama pod uticajem reketaša, skraćeno Rico. Federalni Rico usvojen je u Kongresu 1970. da bi se olakšalo gonjenje mafijaških organizacija; desetine američkih država potom su usvojile slične propise.
Iz filmova i romana znamo kako je đavolski teško da pravda stigne šefove kriminalnih organizacija, jer dobro paze da ne uprljaju svoje ruke; svrha zakona o organizovanom kriminalu bila je da omogući gonjenje čitave organizacije, od njenog vrha do plaćenih ubica i uličnih batinaša za reketiranje. Još se vodi debata o tome da li se pad organizovanog kriminala može pripisati uglavnom ovom zakonu; međutim, izvjesno ga je primjenjivao Rudi Đulijani, u vrijeme dok je bio okružni tužilac, kada je izveo savršeno razbijanje nekoliko mafijaških porodica u Njujorku. Đulijani je taj zakon koristio i protiv Volstrita. U novije vrijeme, za reketiranje je osuđen vođa jednog njujorškog seks kulta.
Odavno je trebalo da bude jasno da se Tramp koristi mafijaškim metodama: pokušao je da natjera bivšeg direktora FBI-a Džejmsa Komija da poljubi prsten. Zahtjevao je usluge od Volodimira Zelenskog. Prijeti onima koji namjeravaju da ga pozovu na odgovornost za nezakonito ponašanje („Ako vi krenete na mene, ja ću krenuti na vas“). Nije Tramp jedini, tako se ponašaju i ostvarene ili autokrate u usponu širom svijeta, koji su takođe i kleptokrate. Mađarski sociolog Balint Mađar skovao je izraz „mafijaška država“ da opiše stvaranje „političkih porodica“ (koje mogu uključivati i stvarnu porodicu vladara, kao u primjerima Trampove, Orbanove, Bolsonarove i Erdoganove djece, sa posebno zloćudnim ulogama rezervisanim za zetove); ove porodice potom koriste državu da bi se obogatile.
To nije obična korupcija, gdje se koverte s gotovinom doturaju ispod stola: usavršena mafijaška država koristi naizgled legalne procedure poput javnih nabavki gdje se, začudo, javlja samo jedan ponuđač. Metode za održavanje takvog sistema prepoznatljivo su mafijaške: apsolutna lojalnost u zamjenu za materijalnu nagradu i, što je jednako važno, zaštitu u zarobljenom pravosuđu. Za razliku od ideološki vođenih autoritarnih država 20. vijeka, ovdje glavni cilj nije, kako je to rekao jedan mađarski analitičar, „progon nevinih, već moć da se zaštite krivci“.
S protagonistima kao što je bivša Trampova advokatica Sidni Pauel i scenografijom poput parkinga ispred radnje, lako je otpisati Trampovu zavjeru kao farsu, prije komediju nego dramu. Ipak, kao što optužnica koju je podigla Vilis jasno pokazuje, zavjera je imala stvarne žrtve, na primer dvoje crnih izbornih službenika koje su Trampisti nemilosrdno zastrašivali. Ključno je da se javno ispričaju ove priče, sa svim užasnim detaljima. Zakon, kako je tvrdio Džerald Ford dok se spremao da pomiluje svog prethodnika Ričarda Niksona, nije poštovalac ličnosti, već realnosti.
Jedino što realnost ne objašnjava niti tumači samu sebe. Pravni proces može pokazati ljudima ne samo izolovane činjenice, već obrasce kao što je zavjera, i navesti ih da shvate da osobe koje smatraju karijernim političarima i profesorima prava mogu da djeluju u dosluhu kao organizovani kriminalci. Ovo nije značajno samo u procesu privođenja počinilaca pravdi, već i utiče na buduće odluke građana. Na kraju krajeva, organizacije takođe mogu da uče. Iako je zavjera posle izbora 2020. na mnogo načina bila amaterska, Trampova aktuelna kampanja pokazuje da Maga operativci pokušavaju da izvuku pouke iz ranijih neuspjeha. Novoj Trampovoj administraciji bi moglo da pođe za rukom da stvori pravu mafijašku državu.