Rijetki protesti na Kubi smjestili su vijesti iz ove ostrvske zemlje na naslovne strane svjetskih medija.
Siromaštvo, ekonomija u poniranju, nestašice struje i hrane, građanima Santjaga de Kube i drugih gradova postale su nepodnošljive. Trenutna situacija vuče decenijske korene, koje su počele da eskaliraju nakon koronavirusa.
Šta nosi kulminacija – ostaje veliko pitanje
Ostrvo gdje se spajaju sjeverni dio Karipskog mora, Meksički zaliv i Atlantski okean suočava se sa najgorom ekonomskom krizom u posljednje tri decenije, a veliki djelovi Kube ostajali su bez struje više od 14 sati dnevno.
Tenzije su drastično porasle posljednjih nedjelja jer ne uspijevaju da dobiju gorivo, potrebnu struju u domovima. Kuba dobija struju iz osam starih termoelektrana, generatora i osam plutajućih elektrana iznajmljenih od Turske.
Jedan 65-godišnjak iz Santjaga, drugog po veličini kubanskog grada sa 510.000 stanovnika, izjavio je agenciji AFP da je struja u gradu stigla kasnije u nedjelju nakon više od pola dana i da su dopremljena „dva kamiona pirinča“.
Santjago je udaljen 800 km istočno od glavnog grada Havane. Slični izvještaji vezuju se i za gradove Olguin, Sijego de Avila, Bajamo, prijestonicu regiona Granma koji se smatra kolijevkom kubanske nezavisnosti.
Vol strit žurnal objavio je da je Kubanska državna telekomunikaciona kompanija ograničila uslugu mobilnog interneta u tim djelovima ostrva u nedjelju popodne, dok su stotine demonstranata izašle na ulice u znak protesta prema stanovnicima i firmama za nadzor mreža.
Kubanski predsjednik Migel Dijaz-Kanel komentarisao je proteste na društvenim mrežama i rekao da je „raspoloženje njegove vlade i vlasti da se pozabave pritužbama naroda, da ih saslušaju, vode dijalog i objasne brojne napore koji se preduzimaju da se poboljša situacija“.
Prema zvaničnim procenama, stopa inflacije na Kubi dostigla je 30 odsto, ali novinska agencija Rojters kaže da stručnjaci smatraju da će ta cifra vjerovatno biti još veća.
Korijeni ekonomske krize i nestašica hrane
Kuba je u, kako je veliki broj ekonomskih stručnjaka definiše, najgoroj ekonomskoj krizi u posljednjih 30 godina. Daleko od toga da je prije bilo išta bolje. Još 1960. godine i sankcija SAD i uvedenog strogog embarga protiv Kube, kada su postavljena stroga pravila o trgovini između dvije zemlje i uzrokovala odlazak rekordnog broja Kubanaca, koji je pretežno emigrirao u SAD.
Kubansku dijasporu čini oko 2,7 miliona stanovnika u SAD koji su ili rođeni na Kubi ili su prijavili kubansko porijeklo, prema tabeli podataka Instituta za migracijsku politiku iz Biroa za popis stanovništva SAD iz 2021. godine.
Ekonomija Kube, ostrva koje broji oko 11 miliona stanovnika, a kojim upravlja Komunistička partija na čelu sa predsjednikom Migelom Dijazom-Kanelom, posljednjih godina je u sve težem stanju. Kubanci se suočavaju sa skokom cijene gasa, robe i osnovnih usluga, zajedno sa ekonomijom koja svakim danom tone. Kao krucijalno pitanje i problem ostaje nestašica hrane koja je dovela do široko rasprostranjenih humanitarnih problema.
Kubanska vlada je uputila zahtjev Svjetskom programu za hranu Ujedinjenih nacija (WFP) tražeći pomoć. Vijest o zahtjevu prvi put je obznanjena krajem februara, iako je španska novinska agencija EFE, koja je objavila priču, javila da je Kuba zapravo podnijela zahtjev krajem 2023. godine.
Jedini prethodni put kada je Kuba uputila sličan zahtev WFP dogodio se usljed prirodne katastrofe, a nikada zbog ekonomskih poteškoća. Epilog najnovijeg zahtjeva bio je da su Kubi poslate 144 tone obranog mlijeka u prahu, za skoro 48.000 djece uzrasta od sedam mjeseci do tri godine u oblasti Pinar del Rija i Havanu.
Trenutna kriza i nestašica hrane ne može da se riješi parcijalnom pomoći, jer je ukupna proizvodnja hrane smanjena za 50% od 2018, po izjavama zvaničnika Kube.
Kako je Kuba došla u nezavidnu situaciju?
Najveći dio problema vrti se oko dva ključna elementa ishrane: hljeba i mlijeka, ključnih komponenti kubanskog sistema tržišta koji je uveden nakon Kastrove revolucije 1959. koji je imao za cilj obezbjeđivanje subvencionisanih osnovnih namirnica za sve.
Ekonomska kriza je onemogućila sposobnost vlade da ispuni svoje obaveze, što je i dovelo do nestašice hrane, goriva i ljekova. Kubanski zvaničnici za krizu i dalje krive epidemiju koronavirusa, kao i pooštrene sankcije sprovedene pod bivšim predsjednikom Donaldom Trampom, koje jesu drastično smanjile kubanske devizne zarade, a sadašnji predsjednik Džozef Bajden je aminovao većinu tih sankcija 2021. godine, koje su u Americi percipirane kao „simbolične“.
Navedeno predstavlja drastičnu razliku u odnosu na mandat bivšeg predsjednika Baraka Obame, kada su on i bivši predsjednik Kube Raul Kastro najavili normalizaciju odnosa SAD i Kube, tada simboličan kraj neprijateljstava između dvije nacije, prvi put u više od 50 godina.
Jačanje kubanske ekonomije dovelo je do otvaranja privatnih preduzeća, a taj trend brzog rasta malih i srednjih privatnih preduzeća dešavao se i proteklih nekoliko godina, i doveo je do nejednakosti stanovništva, koja se naslonila na Trampove sankcije i koronavirus.
Posljednje dvije stavke poslužile su kubanskoj vladi kao izgovor za krizu, dok su kritičari iznutra ukazali na sporni poljoprivredni model i visoku stopu inflacije. Kubanski ekonomista Omar Everleni Perez izjavio je u jednom intervjuu Dojče Veleu da bi rješenje nestašice hrane trebalo potražiti kroz „davanje malim i srednjim privatnim preduzećima više slobode i oslanjanje na proizvodnju osnovnih životnih namirnica u zemlji“.
Cijena goriva
Početkom marta cijena benzina na Kubi poskupjela je pet puta, pa je cijena litra običnog benzina porasla sa 25 pezosa (20 američkih centi) na 132 pezosa krajem februara.
Vladajuća Komunistička partija tada je ovu mjeru obrazložila kao dio „velikog stabilizacionog plana za podizanje kubanske ekonomije na noge“. Ali nakon godina suočavanja sa sve dubljom ekonomskom krizom, Kubanci strahuju da neće moći da izdrže najnoviji udarac.
Dugi redovi automobila i vozači koji čitavu noć čekaju da sipaju benzin dio su svakodnevice na Kubi već nekoliko godina. Kuba većinu nafte uvozi po cijenama koje diktira svjetsko tržište i prodaje je po mnogo manjoj cijeni, što vladu vodi u fiskalni deficit.
Najnovije poskupljenje novi je izvor anksioznosti Kubanaca, u moru drugih problema. Prije 1. marta benzin je na Kubi koštao 10 eurocenti po litru – što je bila jedna od najnižih cijena na svijetu. Čak i ova cijena prosječnom Kubancu bila je prevelika, jer plate odavno ne idu u korak sa inflacijom.
U zemlji u kojoj je prosječna plata jedva 167 američkih dolara mjesečno, prema istraživanju urađenom na Univerzitetu Kolumbija, kraj nevolja za Kubance izgleda prilično daleko, a sa protestima koji bivaju sve veći, zabrinutost dodatno raste.