Istorijski pozicionirana kao most između istočne i zapadne Evrope, Ukrajina je u više navrata bila zarobljena u geopolitičkim borbama za moć. Rusko pripajanje Krima 2014. podsjeća na hladnoratovsku dinamiku, kada su bile uspostavljene jasne sfere uticaja, a odstupanja su dočekivana ili direktnom silom ili prijetnjom istom.
Trenutni sukob, kako to piše Symington W. Smith u National Interestu, ponovo rasplamsava, za one koji su dovoljno stari da se sjećaju ili one zainteresovane za istoriju, sjećanja na Kubansku raketnu krizu, Berlinski zid i raspad Jugoslavije, koja služe kao snažan podsjetnik na krhku ravnotežu u Evropi, koja je često bila na ivici uništenja.
Sadašnja podrška Washingtona Ukrajini nije samo dobronamjeran čin, kaže Smith. To je strateški manevar u kompleksnoj igri geopolitike. Nakon Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države su dosljedno tražile načine da spriječe bilo koju jednu silu da dominira Evropom. Inicijative kao što su Marshallov plan, osnivanje NATO-a i intervencije na Balkanu 1990-ih sve su imale za cilj da održavaju tu ravnotežu. Značajan uticaj Rusije u Istočnoj Evropi remeti ovu ravnotežu, potencijalno dajući Moskvi značajan uticaj nad energetskim koridorima i trgovinskim putevima Evrope. Ovo je uznemirujuća perspektiva za Washington, posvećen očuvanju izbalansirane dinamike moći u Evropi.
Interes NATO-a i ruski osjećaj ranjivosti
Iako nije direktno uključen, stav NATO-a, koji snažno podržava Ukrajinu, naglašava osnovno načelo ovog saveza: napad na jednu njegovu članicu je napad na sve njih. Iako Ukrajina nije članica NATO-a, očigledan je interes alijanse u ovoj regiji. Preporođena Rusija, ojačana nekontrolisanim teritorijalnim dobicima i produbljivanjem partnerstva s Kinom, realno prijeti (iz perspektive NATO-a) istočnom krilu NATO-a, odjekom agresija iz sovjetskog perioda. Ukrajina je možda ranije bila ambivalentna, ali je sada bolno svjesna ove geopolitičke situacije. Ukrajina ne samo da je podnijela zahtjev za članstvo u NATO-u, nego je i izmijenila Ustav kako bi postavila eksplicitni nacionalni cilj za sebe da se pridruži NATO-u i Evropskoj uniji.
Ipak, postupci Rusije nisu samo podstaknuti ekspanzionističkim željama. Istorijski događaji, kao što su napadi Napoleona i Hitlera kroz Istočnu Evropu, unijeli su osjećaj ranjivosti u ruski strateški način razmišljanja. Za Moskvu to da Ukrajina ostane neutralna ili saveznička nije puka strateška, nego i istorijska nužnost. S tačke gledište Moskve, ako Ukrajina ne bude integrisana u bezbjednosni okvir Moskve diplomatskim putem, onda mora silom.
Kina i njeno ‘stoljeće poniženja’
Prilikom povlačenja kulturoloških paralela, piše Smith dalje, uzmite u obzir ruskog susjeda, Kinu i njeno „stoljeće poniženja“. Kao Amerikanac britansko-kineskog porijekla, svjedočio je kako je ovaj burni period uticao na kinesku psihu. Slavno kinesko carstvo, koje je gotovo dva milenijuma bilo jedna od vodećih svjetskih ekonomija, počelo je propadati i iskusilo je fragmentaciju usljed zapadnjačkog i japanskog imperijalizma. Ubrzo je zapalo u građanski rat. Kinesko vodstvo je svjesno ovih brutalnih aspekata ove istorijske traume i oni značajno utiču na modernu vanjsku politiku Kine, što se vidi u asertivnom stavu Kine u Južnom kineskom moru i njenom stavu kada je riječ o Tajvanu.
Slično tome, i ruska istorija je narušena invazijama raznih osvajača. Od mongolskog potčinjavanja do sukoba sa Napoleonom i Hitlerom, Rusija je često bila slabija, usvajajući sveopšti osjećaj ranjivosti. Kao i svoj susjed Kina, od jedne od najistaknutijih intelektualnih, vojnih i kulturnih sila kojoj su zavidjeli dvorovi Evrope, postala je, kako je mnogi smatraju, korumpirana država kojoj prijeti opasnosti da postane propala država. Ovaj istorijski kontekst oblikuje trenutne geopolitičke odluke ruskog vodstva, od pripajanja Krima do bojazni zbog širenja NATO-a. Baš kao što istorijske traume Kine određuju njene savremene politike, ruska prošlost tu državu prožima željom za zaštitnim tampon zonama i zonama uticaja u svijetu u kojem percipira prijetnje na svom pragu.
Kretanje kroz složenosti sukoba znači prepoznavanje isprepletenih ljudskih i kulturnih narativa. Lako je stručnjacima, političarima i zakonodavcima ubaciti akademsku teoriju o međunarodnim odnosima o kojoj su učili na fakultetu u tu mješavinu i tu stati. Ali, Rusi, kao i bilo koja druga civilizacija, su oblikovani snovima, strepnjama i dubokim nacionalnim identitetom ukorijenjenom u jednako složenoj istoriji. Rusko vodstvo je takođe oblikovano ruskom istorijskom šarolikošću. Oni su, ukratko, ljudska bića koja djeluju iz tjeskobnog vlastitog interesa i nesigurnosti.
Realpolitika u vašingtonskom stilu ima svoje mjesto, ali da bi se riješio sukob u Ukrajini potrebno je više od preplaćenog hvalisanja na visokom nivou u Washingtonu, Briselu ili Moskvi trošenjem novca poreskih obveznika. Takav poduhvat zahtijeva priznavanje zajedničkih istorija i težnji koje su vezale nacije godinama. Efikasna diplomatija mora nadići puki strateški proračun, prihvatajući zajedničke istorije i ljudske poveznice koje su ispreplitale sudbine Rusije i Ukrajine.
Kako riješiti sukob
Sukob u Ukrajini nije bez presedana i završiće se na jedan od dva načina. Ako vođstvo bude djelovalo na odgovoran način, što znači uz svijest o istoriji i kulturi, ovaj sukob bi mogao biti riješen kombinacijom diplomatije, međunarodnog pritiska i geopolitičkog pejzaža koji se razvija. Možda će doći do prekida vatre, a potom i do raspršivanja rata, nakon izvjesnog vremena. U suprotnom, posljedice će biti strašne za sve, kaže Smith u autorskom tekstu za National Interest. Nekontrolisana eskalacija će gurnuti regiju u produženi period nestabilnosti, uvlačeći velike sile i potencijalno vodeći do većeg sukoba. Neuspjeh u rješavanju sukoba ohrabruje države s ekspanzionističkim ambicijama, postavljajući opasan presedan, a utvara novog hladnog rata, obilježenog borbama i trkom u naoružanju, odjednom postaje mračna stvarnost, zaključuje autor.