Ruski put ka ekonomskoj propasti

Piše: Konstantin Sonin (Al Jazeera Balkans)

Nakon ruske invazije na Ukrajinu u februaru, izgledalo je da je ruska ekonomija predodređena za pad. Međunarodne sankcije su prijetile da će ugušiti ekonomiju, dovodeći do pada vrijednosti rublje i ruskih finansijskih tržišta. Izgledalo je da se obični Rusi spremaju za oskudicu.

Nakon više od osam mjeseci rata, ovaj scenarij se nije ostvario. Zaista, neki podaci ukazuju na to da je istina suprotna od ovog, i da je ruska ekonomija dobro. Rublja je ojačala u odnosu na dolar i iako je ruski BDP smanjen, smanjenje je ograničeno na manje od tri posto u 2022.

Ako pogledate iza umjerenog smanjenja BDP-a i brojki koje opisuju inflaciju, postaje očito da je šteta zapravo velika: rusku ekonomiju očekuje dug period stagnacije. Država se i prije rata miješala u privatni sektor. Ta tendencija je postala samo više izražena, i prijeti da uguši inovacije i tržišnu efikasnost. Jedini način da se sačuva održivost ruske ekonomije je ili kroz velike reforme, koje se ne naziru, ili kroz institucionalno remećenje slično onome koje se desilo s padom Sovjetskog saveza.

Sankcije nijesu rakete

Pogrešno shvatanje onog što će sankcije uvedene Rusiji postići može se objasniti dijelom nerealističnim očekivanjima u vezi onog što ekonomske mjere mogu postići. Jednostavno rečeno, one nisu jednake raketnom udaru. Da, dugoročno gledano, sankcije mogu oslabiti ekonomiju i smanjiti BDP. Ali kratkoročno, najviše čemu se može razumno nadati je veliki pad ruskog uvoza. Prirodno je da rublja jača prije nego slabi, dok opada potražnja za dolarima i eurima. A kada se novac koji bi bio potrošen na uvoz preusmjeri na domaću proizvodnju, BDP bi zapravo trebao rasti, a ne padati. Posljedicama sankcija na potrošnju i kvalitet života treba duže da se osjete.

Na početku rata, u februaru i početkom marta, Rusi su požurili da kupuju dolare i eure kako bi se zaštitili protiv potencijalnog pada rublje. Tokom narednih osam mjeseci, kada su se ruski gubici u Ukrajini gomilali, kupili su ih još i više. Prirodno bi to uzrokovalo značajnu devalvaciju rublje jer kada ljudi kupuju stranu valutu, rublja pada. Zbog sankcija, međutim, kompanije koje su uvozile robu prije rata prestale su kupovati valutu da finansiraju taj uvoz. To je rezultiralo time da je uvoz pao za 40 posto. Jedna posljedica je bila ta da je rublja ojačala u odnosu na dolar. Ukratko, nije da sankcije nisu djelovale. Naprotiv, njihov kratkoročni efekat na uvoz bio je neočekivano snažan. Takav pad uvoza nije bio očekivan. Da je ruska centralna banka predvidjela takav ogroman pad, ne bi uvela velike restrikcije na depozite u dolarima u martu da spriječi pad vrijednosti rublje.

Ekonomske sankcije su, naravno, imale i druge, neposredne efekte. Ograničavanje ruskog pristupa mikroelektronici, čipovima i poluprovodnicima učinilo je proizvodnju automobila i aviona gotovo nemogućom. Od marta do avgusta, ruska automobilska proizvodnja pala je za nevjerovatnih 90 posto, a zabilježen je i sličan pad u proizvodnji aviona. Isto je tačno i za proizvodnju oružja, koja je, razumljivo, glavni prioritet za vladu. Očekivanja da će nove trgovinske rute kroz Kinu, Tursku i druge države koje nijesu dio režima sankcija nadoknaditi gubitak uvoza sa Zapada pokazale su se pogrešnima. Nenormalno snažna rublja je signal da stražnji uvozni kanali ne funkcionišu. Da uvoz teče u Rusiju preko tajnih kanala, uvoznici bi kupovali dolare, šaljući rublju u pad. Bez tog ključnog uvoza, dugoročno zdravlje ruske visokotehnološke industrije je ugroženo.

Još važnija od zapadnjačkih tehnoloških sankcija je činjenica da Rusija nepogrešivo ulazi u period u kojem politički ortaci učvršćuju svoj stisak na privatni sektor. To se dugo pripremalo. Nakon što je globalna finansijska kriza 2008. pogodila Rusiju jače nego bilo koju drugu državu članicu G-20, ruski predsjednik Vladimir Putin je u suštini nacionalizovao velike kompanije. U nekim slučajevima ih je stavio pod direktnu kontrolu vlade; u drugim slučajevima ih je stavio pod nadležnost državnih banaka. Kako bi ostale u milosti vlade, od ovih kompanija je očekivano da održavaju višak radnika na svojim platnim listama. Čak je i kompanijama koje su ostale privatne u suštini bilo zabranjeno da otpuštaju radnike. To je Rusima pružilo ekonomsku sigurnost – barem za to vrijeme – i ta stabilnost je ključni dio Putinovog ugovora sa svojim biračima. Ali ekonomija u kojoj se kompanije ne mogu modernizirati, restrukturirati i otpuštati radnike kako bi povećale profit, će stagnirati. Ne iznenađuje da je rast ruskog BDP-a od 2009. do 2021. u prosjeku je iznosio 0,8 posto godišnje, manje nego u periodu tokom 1970-ih i 1980-ih koji je prethodio raspadu Sovjetskog saveza.

Čak su se i prije rata, ruski biznisi suočavali sa regulativama koje su ih lišavale investicija. Napredne industrije kao što su energija, transport i komunikacije, dakle one kojima bi najviše koristile strana tehnologija i strane investicije, suočile su se sa najvećim restrikcijama. Kako bi preživjele, kompanije koje su djelovale u ovom prostoru, bile su prisiljene da održavaju bliske odnose s vladinim zvaničnicima i birokratama. Zauzvrat, ovi zaštitnici iz vlade, su osiguravali da ti biznisi nemaju konkurenciju. Strane investicije su učinili ilegalnim, donosili su zakone koji su umnogome opterećivali strance koji posluju u Rusiji, i otvarali istrage protiv kompanija koje rade bez zaštite vlade. Rezultat je bio taj da su vladini zvaničnici, vojni generali i visokopozicionirane birokrate, od kojih su mnogi Putinovi prijatelji, postali multimilioneri. Životni standard običnih Rusa, nasuprot tome, nije se poboljšao u protekloj deceniji.

Od početka rata, vlada je dodatno stegla stisak na privatni sektor. Počevši u martu, Kremlj je donio zakone i regulative koje daju vladi pravo da zatvara biznise, diktira odluke koje se tiču proizvodnje, i postavlja cijene za proizvedenu robu. Masovna mobilizacija regruta koja je počela u septembru daje Putinu još jednu batinu kojom vitla nad ruskim biznisima, jer da bi sačuvali radnu snagu, lideri kompanija će se morati pogađati sa vladinim službenicima kako bi osigurali da njihovi radnici budu izuzeti od regrutacije.

Bez sumnje, ruska ekonomija već dugo funkcioniše pod stiskom vlade. Ali najnoviji Putinovi potezi podižu ovu kontrolu na novi nivo. Kako objašnjavaju ekonomisti Andrei Shleifer i Robert Vishny, jedina stvar koja je gora od korupcije je decentralizovana korupcija. Dovoljno je loše kada korumpirana centralna vlada zahtijeva mito; još je gore kada se nekoliko različitih vladinih kancelarija nadmeće za poklone. Zaista, velike stope rasta tokom Putinove prve decenije na vlasti dijelom su bile posljedica načina na koji je centralizovao vlast u Kremlju, gušeći konkurentske predatore kao što su oligarsi koji djeluju izvan vladinog okrilja. Naglasak na kreiranju privatnih vojski i regionalnih dobrovoljnih bataljona za njegov rat protiv Ukrajine, međutim, kreira nove centre moći. To znači da će se decentralizovana korupcija gotovo sigurno ponovo pojaviti u Rusiji.

To bi moglo stvoriti dinamiku koja podsjeća na 1990-te, kada su se ruski vlasnici biznisa oslanjali na privatno osiguranje, veze s mafijom i korumpirane zvaničnike da bi održali kontrolu nad novoprivatizovanim kompanijama. Kriminalne bande koje su zapošljavale veterane ruskog rata u Avganistanu nudile su „zaštitu“ onome ko najviše ponudi ili su naprosto pljačkale profitabilne biznise. Plaćeničke grupe koje je Putin kreirao da se bore u Ukrajini igraće istu ulogu u budućnosti.

Dug je put pred Rusijom

Rusija bi i dalje mogla izvući pobjedu u Ukrajini. Nejasno je kako bi pobjeda izgledala, možda bi trajna okupacija nekoliko uništenih ukrajinskih gradova bila predstavljena kao trijumf. U suprotnom, Rusija bi mogla izgubiti rat, ishod koji bi doprinio tome da Putin izgubi vlast. Nova reformistička vlada mogla bi preuzeti i povući vojnike, razmotriti odštetu i ispregovarati ukidanje trgovinskih sankcija.

Bez obzira na ishod, međutim, Rusija će izaći iz rata s vladom koja će imati vlast nad privatnim sektorom do mjere koja je bez presedana u svijetu izuzev na Kubi i u Sjevernoj Koreji. Ruska vlada će biti sveprisutna, a ipak istovremeno nedovoljno snažna da zaštiti biznise od mafijaških grupa koje se sastoje od demobilizovanih vojnika sa oružjem koje su stekli tokom rata. Posebno će na početku ciljati na najprofitabilnije kompanije na nacionalnom i lokalnom nivou.

Da bi ruska ekonomija rasla, trebaće joj ne samo velike institucionalne reforme, već i ona vrsta novog početka koji je Rusija dobila 1991. Raspad sovjetske države učinio je institucije tog doba nerelevantnim. Uslijedio je dug i bolan proces izgradnje novih institucija, povećavanja državnog kapaciteta i smanjenja korupcije – dok na vlast nije došao Putin i demontirao tržište institucije i izgradio vlastiti sistem pokroviteljstva. Pouka je sumorna: čak i ako Putin izgubi vlast i nasljednik uvede znatne reforme, biće potrebna najmanje decenija da se Rusija vrati na nivoe proizvodnje u privatnom sektoru i kvalitet života koji je u državi postojao prije svega godinu dana. Takve su posljedice katastrofalnog, pogrešno vođenog rata.