Naslov možda zvuči čudno za savremeno zapadno društvo koje poreklo Božića tradicionalno vezuje za rođenje Isusa prije 2.000 godina i sva vjerska učenja hrišćanstva izgrađena su na toj osnovi.
Međutim, ima mnogo dokaza da su ljudi već slavili Božić oko 7.000 godina prije Hrista, što ovu proslavu čini starom skoro koliko i sam koncept civilizacije.
Objašnjenje leži u prirodnim znamenitosti.
Ako se civilizacija vrati na poljoprivredne korijene, nema ničeg prirodnijeg od proslave zimske kratkodnevice kao trenutka ponovnog rađanja i obnove.
Naravno, mi razmišljamo iz perspektive ljudi na sjevernoj polulopti.
Zimski solsticij, koji pada u ovom dijelu svijeta oko Božića, ukazuje na to da će vrijeme kada je od tog dana dan trajati duže.
U vremenu kada nauka nije postojala, a ljudi su prirodnim fenomenima pripisavali natprirodne moći i značenja.
Sunčeva svjetlost se u to vrijeme ponovo rodi, svakog dana se povećava trajanje i intenzitet.
I to je ono što poljoprivrednicima donosi nove usjeve, a svima hranu za sljedeću godinu.
U knjizi Religija u Rimu, istoričari Meri Bird i Džon Nort podsjećaju da je period slavljenja solsticija u potpunosti posvećen jednom bogu – Mitri – trajao nedjelju dana i bio je prožet proslavama između porodica, razmjenom poklona i hranom.
Dakle, ništa se ne razlikuje od savremenog Božića.
Mitra je bio persijski bog mudrosti, koji je predstavljao svjetlost i pobjedu dobro nad zlom.
Postepeno, u rimskom svijetu, ljudi su počeli da uvode i drugo božanstvo u taj prostor – Saturn.
To je bio početak „novog” sunca – prirodno je bilo da se ljudi zahvale bogu poljoprivrede.
Ali Mitra je bio i božanstvo koje se miješalo sa samim Suncem.
Sa njegovim kočijama putovao je nebom svakog dana želeći da donese svjetlost i zaplaši sile tame.
Dvadesetpeti decembar počinje da se obilježava u trećem vijeku naše ere – ali i dalje bez kakve aluzije na Isusa.
„Krivicu” za to snosi rimski car Aurelije (214-275).
On je odlučio da institucionalizuje praznik koji je već mnogo slavio rimska vojska.
„Mnogo vojnika je poštovalo i klanjalo se božanstvu Sol Inviktus”, kaže istoričar Andre Leonardo Ševitareze.
On je profesor postdiplomskih studija uporedne istorije na Instituta za istoriju Federalnog univerziteta Rio de Žaneiro.
U društvima koja su u osnovi zavisna od ciklusa prirode i u periodu kada ljudi nijesu imali naučno znanje da objasne promhene vremena, bilo je logično da božanstva i proslave imali, u srcu, cilj da opravdaju dobre i loše rezultate usheva.
„Bilo je mnogo proslava datuma rođenja istorijskih ili mitskih likova, a neki datumi su se poklopili sa ravnodnevnicima i solsticijima.
„A promhene godišnjih doba poljoprivrednici su uvek radosno dočekivali”, kaže filozof i teolog Fernando Altemjer Žunior, profesor na Papskom katoličkom univerzitetu u Sao Paolu.
Paralelno sa proslavom, ta nova religija je rasla i postajala sve jača i značajnija.
Bila je to najprije progonjena jevrejska sekta, a onda i nova doktrina – hrišćanstvo.
U osnovi religije bio je čovjek rođen u Vitlejemu, rimskoj provinciji u Judeji, na Bliskom istoku.
Tačan datum?
Niko nije znao tada, a ne zna ni danas.
„Nije bilo jasnih podataka, niti dokumentacije oko navođenja datuma rođenja Isusa”, kaže Ševitareze.
„Ne znamo tačno ni godinu kada je rođen, a kamoli dan. Informacije iz jevanđelja napisana su oko 70. godine naše ere, 40-ak godina poslije navodne Isusove smrti.
I tu imamo neke informacije koje se istorijski ne poklapaju sa onim što znamo”, Gerson Leite de Moraes, objašnjava istoričar, filozof i teolog, profesor na Univerzitetu Mekenzi Prezbiterijan.
Ševitareze podsjeća da se prilikom analize drevnih spisa može prepoznati da su hrišćanske zajednice, kada su pisale o ovim događajima to radile na osnovu podataka koji su već bili nepouzdani.
„Više nije bilo načina da se bilo kakva priča vrati kako bi se utvrdile činjenice u vezi sa Isusovim rođenjem”, dodaje on.
„Ne znamo tačan datum rođenja Isusa, sina Marije i Josifa iz Nazareta”, rezimira filozof i teolog Fernando Altemjer Žunior, profesor na Papskom katoličkom univerzitetu u Sao Paolu.
Rimski carevi i Božić
Ako je u vrijeme Aurelija počeo da se slavi Sol Inviktus, važno je pomenuti još dva rimska cara koji su doprinijeli stvaranju Božića kakav znamo danas.
To su Konstantin (272-337) i Flavije Teodosije (346-395).
Dok je prvi dozvolio hrišćanima da slobodno praktikuju vjeru, drugi je hrišćansku religiju proglasio za zvaničnu u Rimu, ističe Moraeš.
„Ono što se dešava u ovom istorijskom klatnu jeste da hrišćanstvo napusti stanje marginalne religije, progonjene sekte i postane zvanična religija imperije”, naglašava profesor u Mekenziju.
Dakle, ništa prirodnije od toga da se Isus razume kao „svijetlo života”, da se obilježi praznik njegovog rođenja i istovremeno praznika boga Sol Inviktus, koja nije ništa više od ponovnog rađanja Sunca.
Solsticij pokazuje da, od tog dana, sunce postaje sve veće.
„U pripovijedanju, ideja povezivanje Isusa sa svjetlošću, sa zvijezdom koja obasjava puteve, ima smisla.
Dakle, od druge polovine trećeg vijeka pa nadalje postoji dubok dijalog i razmjena vjerskih iskustava i to je veoma zanimljiv pokret za hrišćanstvo”, komentariše Ševitareze.
Na taj način, 25. decembar kao Božić nije bio nešto „izmišljeno”, već nešto „što je logično”, objašnjava sociolog Francisko Borba Ribeiro Neto.
„Drevni Rimljani slave, na taj dan, zimsku kratkodnevnicu na sjevernoj hemisferi.
Hrišćani su u najranijem periodu povezivali Isusa sa svetlošću koja osvjetljava čovječanstvo i vodi ga iz tame”, kaže on.
„Dakle, identifikacija sa Suncem je bila sasvim prirodna mentalitetu tog vremena.
Rane hrišćanske crkve su takođe često koristile materijale prikupljene iz paganskih hramova, kako bi pokazale da stara vjerovanja nisu odbačena, već su integrisana u nova”, kaže on.
„Hrišćani su opet počeli da slave novu vrstu praznika prirode kojem su dali novo značenje rođenjem Sina Božijeg”, dodaje Altemjer Žunior.
Kada se Isus rodio?
Tačan datum rođenja istorijskog Isusa je misterija koja nikada neće biti otkrivena, vjeruju istraživači.
Nema podataka iz tog vremena, a najpribližnijih su sačuvani, jevanđelja, nije obraćana pažnja na detalje te vrste.
„Ono što su Mateja i Luka učinili je mnogo više teološki pregled koji prepričava Isusovo rođenje u kontekstu božanskog događaja”, tvrdi Ševitareze.
„Tako je Isus stekao karakteristike božjeg sina, božanskog čovjeka, nekog drugačijeg, moćnog, čudotvorca, egzorciste.
„Takvo njegovo rođenje već je na neki način odredilo da bude neko drugi.
„Ne govorimo o datumu, jer datum nikada nije utvrđen”, dodaje istraživač.
„I istoričari sumnjaju da je Isus možda rođen na kraju vladavine Iroda Velikog, između šeste i četvrte godine prije naše ere.
„Zamislite tu ludnicu da kažete – Isus je rođen prije Hrista.
„Vremenom se došlo do 25. decembra kao datuma”, zaključuje on.
Kada je hrišćanstvo postalo zvanična rimska religija, održan je niz crkvenih savjeta na kojima su određene doktrine.
Tada se prvi put pojavilo današnje shvatanje Božića.
„U četvrtom vijeku postojali su veliki crkveni savjeti koji su određivali dogme i važne datume.
„Tada smo imali fiksaciju na ono što zovemo Božić.
„Zamjena proslave nekog praznika je uobičajena praksa”, kaže istoričar Moraeš.
Ovaj službeni postupak je sproveo papa Julije Prve.
On je 350. godine izdao dekret kojim se proglašava da se umjesto boga Sunca slavi datum Isusovog rođenja.
To je bio način da spreči paganske zimske gozbe.
„Hrišćanstvo je znalo kako da vodi dijalog sa pripadnicima drugih vjera.
„To je ono što mu je pomoglo da opstane – sposobnost da se menja”, analizira Ševitareze.
Hrišćanstvo je izgrađeno na već postojećoj bazi, slaže se Moraeš.
„Drugi narodi su već slavili taj datum. Kako je hrišćanstvo rođeno u Rimskom carstvu, taj datum su prisvojili hrišćani.
„Ali to se nije desilo preko noći.”
Sociolog Ribeiro Neto ukazuje da „postoji strategija koja je dobro poznata i koristi se i danas”.
„Lakše je preispitivati prakse i običaje koji su već ukorenjeni u životima ljudi nego stvarati nove “, naglašava on.
„Na primjer, skoro sve proslave koje obilježavaju trenutke u životima ljudi, kao što su diplome i inauguracije, sa paradama i pompe, oponašaju slične gestove koje imate i u religijama”, kaže sociolog.
„Osim toga, hrišćanstvo je zasnovano na pretpostavci da ljudsko srce uvek žali za Bogom, čak i ako ga ne poznaje ili negira.
„Zato je za hrišćansku logiku bilo prirodno da je dolazak Hrista već bio intuitivan i slavljen i prije nego što se rodio.”
Izdizanje Sunca ujutru ili povratak najdužih dana u godini poslije zimskog solsticija bili su znaci koji su ohrabrili ljude da se nadaju da će Bog doći da im olakša život.
„Baš kao što se sunce uvijek vraća poslije noći”, dodaje Neto.
Sadašnje promjene
U tom smislu, Božić prošao kroz različita značenja dok nije dostigao sadašnji model – komercijalni, ne nužno i religiozni.
„Danas je to datum koji je konsolidovala i prisvojila kapitalistička tradicija.
„Drugim rečima: hrišćanstvo je dalo novo značenje Božiću, ali on i dalje dobija nova”, analizira Moraeš.
„Hrišćanstvo je prihvilo neke djelove prethodnih vjerovanja i zato mi i danas slavimo Božić”, nastavlja on.
„Međutim, Božić se i dalje mijenja i dobija nova značenja – kako kroz kapitalistički način proizvodnje, tako i kroz proslave.”