Sedmicama nakon julskog samita NATO-a u Viljnusu, zapadnjačka debata o dugoročnim dogovorima za ukrajinsku sigurnost podijelila se u tri kategorije, navodi se u autorskom tekstu objavljenom u Foreign Affairsu.
Autor Rajan Menon piše kako “najglasnije pristalice Ukrajine žele da ona bude dio NATO-a i uživa zaštitu Alijanse iako Kijev na samitu nije dobio zvanični poziv da pridruženje”.
“Njihovi kritičari odgovaraju kako bi prihvatanje Ukrajine u okrilje NATO-a samo otežalo situaciju i predstavljalo rizik otvorenog rata sa Rusijom, te kako Zapad treba nagovoriti Kijev da postigne dogovor za prekid rata. Treći traže sredinu i predlažu nastavak zapadnjačke pomoći Ukrajini sa oružjem i obukom na duže staze, ali da se suzdrže od formalnog obećanja da će braniti Ukrajinu od budućih ruskih napada”, ističe on.
Nastavlja kako postoji barem još jedna opcija, a to je da Zapad Ukrajini pruži formalne bezbjednosne garancije, bez prijema u NATO. Ono što je bitno da tu garanciju ne bi davala ni Alijansa ni SAD, već koalicija evropskih država, u prvom redu nekih ukrajinskih susjeda koji bi obećali da će braniti ovu državu od buduće ruske agresije.
“Njihovo obećanje bi pomoglo pri odvraćanju Rusije, ali bi i povećalo šanse za diplomatski dogovor za rješenje sukoba jer bi se odnosilo na protivljenje Moskve ukrajinskom članstvu u NATO-u.”
Treća opcija
Menon nastavlja kako je hrabri otpor Ukrajinaca ruskoj agresiji inspirisao mnoge na Zapadu da traže članstvo u Alijansi za ovu državu, te kako oni ukrajinski otpor prikazuju kao primjer veće borbe demokratije i autoritarizma, dakle sukoba gdje su ključne vrijednosti u pitanju.
“Za njih bi posljedice odbijanja članstva Ukrajine u Alijansi imalo dalekosežne posljedice. Demokrate širom svijeta bi izgubile moral, a autoritarni vladari, u prvom redu ruski lider Vladimir Putin, ohrabreni. Mnogi u ovom taboru tvrde kako Putinove ambicije idu dalje od Ukrajine, barem do Poljske i tri baltičke države. Takođe govore kako je dosadašnji ratni uspjeh Ukrajine dokaz kako će Kijev ojačati savez, a ne biti teret. Nije iznenađujuće da su ukrajinski lideri predstavili identičan stav.”
Mnogi kritikuju ovaj stav, navodi se u tekstu, i strahuju kako bi članstvo Ukrajine u NATO-u donijelo više problema nego rješenja. Oni tvrde, piše Menon, da bi članstvo bilo opasno zanemarivanje mnogih ruskih upozorenja da neće tolerisati članstvo Ukrajine u NATO-u, te kako Putin opisuje širenje Alijanse duž ruskih granica “direktnom prijetnjom”.
“Ignorisanje ove ruske crvene linije bi, oni tvrde, dovelo NATO i Kremlj na put sudara i izazvalo opasnost od nuklearnog rata. Ljude koji ovo govore ne plaši samo mogućnost provociranja Moskve, oni isto misle da Ukrajina nije vrijedna tog poteza. Tvrde kako država nije dovoljno važna za nacionalnu sigurnost SAD-a kako bi se opravdale takve opasnosti, naročito jer Amerikanci, a ne njihovi saveznici, na kraju bi preuzeli najveći dio borbe i žrtava za odbranu Kijeva”, dodaje.
Oni koji su za srednji kurs predlažu nešto što je u konačnici jednako oružanoj neutralnosti. Ukrajina bi nastavila dobijati zapadno oružje i obuku, bez ograničenja vremena i mogućeg napada. No, ne bi postala članica NATO-a niti dobila alternativne sigurnosne garancije, piše Menon.
Model Izrael
“Mnoge pristalice ovog dogovora sumnjaju da će Ukrajina ikada biti dio NATO-a, bez obzira na rečeno u Viljnusu, jer će njene granice sa Rusijom ostati jako sporne. Neki od njih misle i da Ukrajina nije dovoljno važna za članstvo (i prateće opasnosti). Ali, oni koji su za treći put vjeruju da bi stalna zapadnjačka podrška zaštitila Ukrajinu jer je Kijev dokazao kako ima snagu i volju za otpor ruskoj agresiji – samo mu treba mišićavija, naprednija vojska”, piše u tekstu Foreign Affairsa.
“Ovo treće rješenje, poznato kao Model Izrael, podražavalo bi uzorak ove države u izgradnji odlično obučenih oružanih snaga koje bi bile ojačane stalnim dotokom američkog oružja i odbrambene tehnologije, čak i bez obećanja zaštite u obliku sporazuma.”
Uzevši u obzir šta su preživjeli, nastavlja autor, Ukrajinci su u potpunosti u pravu kada traže zaštitu od buduće ruske agresije, a pošto ih je Rusija dva puta napala u posljednjih 10 godina, može im se oprostiti što misle da će Moskva biti zaustavljena samo ako Kijev dobije jasno obećanje Zapada da će ga braniti.
“Neki vjeruju kako Rusija neće krenuti u novu invaziju nakon gorkih lekcija iz ove, ali razumljivo je što ukrajinski lideri nisu voljni za takvu kocku: posljedice bi mogle biti katastrofalne. Taj stav objašnjava ukrajinski bijes na one koji su protiv njihovog članstvau NATO-u.”
Istovremeno, Ukrajinci su oprezni kada je riječ o oružanoj neutralnosti, navodi Menon i govori kako tokom njegove tri posjete Ukrajini za vrijeme rata nije čuo nijednu dobru riječ za ovu opciju – Ukrajincima to zvuči kao utješna nagrada jer nisu član NATO-a.
“Oni ne vjeruju kako bi njihovo članstvo ugrozilo sigurnost Evrope i SAD-a. Smatraju kako se Član 5 pogrešno tumači kao posvećenost kolektivnoj odbrani korištenjem vojne sile. Ti Ukrajinci tvrde kako taj član zapravo svakom članu Alijanse dozvoljava izbor kako će odgovoriti na napad – kako to nije prekidač koji odjednom pokreće vojnu spasilačku akciju. Ovaj stav pomaže pri shvatanju stava ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog koji je on ponavljao u Viljnusu – Ukrajina ne može prihvatiti ništa osim članstva”, piše autor.
Koalicija garanata
No, koliko god Zelenski pokušavao, ukrajinska želja za članstvo u NATO-u možda nikad neće biti ispunjena, dodaje on.
“No, i dalje postoje načini da se Kijevu daju otvorene sigurnosne garancije koje traži. Dio NATO članica, one koje su najglasnije u podršci ukrajinskom članstvu – može zajedno Kijevu ponuditi ekvivalent Članu 5. Poljska i baltičke države – Estonija, Latvija i Litvanija – su očiti kandidati, ali i drugi, poput Finske, Švedske i Velike Britanije, mogu učestvovati.”
Zajedno sa Ukrajinom, ovakva koalicija – koja može djelovati odvojeno od NATO-a i tako ne uključiti SAD – može povećati opasnost i troškove za Rusiju i eventualnu novu invaziju. Koalicija garanata, koji su svi u NATO-u, obećala bi da neće koristiti Član 5 ako bi branila Ukrajinu od Rusije, stav je Menona.
“No, zajednička odbrana Alijanse bi djelovala ako bi Rusija direktno napala teritoriju neke od članica koalicije. Opasnost od Člana 5 bi suzio ruske vojne opcije i ograničio geografske mogućnosti rata. Ojačao bi i faktor zastrašivanja ukrajinskih garanata. U konačnici, Moskva ne bi htela ništa raditi što bi dovelo do direktnog sukoba sa Washingtonom.”
Naravno, nijednom ukrajinskom zvaničniku niti vojnom stručnjaku takva koalicija nije prihvatljiva kao zamjena za NATO-ov član 5 i Kijev će se, razumljivo, nastaviti boriti za članstvo u Alijansi, navodi se u tekstu.
“No, bez obzira koliko jako žele članstvo, Ukrajinci trebaju barem razmotriti alternative. U Viljnusu je NATO rekao kako Kijev mora ispuniti sve uslove za članstvo i potcrtao kako mu je neophodna podrška svih članica za članstvo. Pošto od tada neke govore protiv članstva, Kijev je možda dalje od članstva nego 2008. i samita u Bukureštu kada su vrata prvi put otvorena. U Viljnusu je čak i SAD naveo kako se protivi zvaničnom pozivu Ukrajini, a kamoli potvrdi i rasporedu. Kako mi je rekao prijatelj, koji savjetuje ukrajinske vlasti, rezultat samita je bio otprilike: ‘Ukrajina će pristupiti NATO-u onda kada pristupi NATO-u”.
Ustupak za Putina
Menon nastavlja kako je ovo razočaralo Ukrajince, ali ako Kijev razmotri alternative, možda odluči da bi prihvatanje drugačijeg dogovora o sigurnosti u konačnom bilo korisno.
“U jednom trenu bi Rusija mogla zaključiti da je pobjeda nemoguća. Javna podrška ratu u državi već pada i protesti su česti. Sankcije, nekada podnošljive, počinju ujedati. Ako se ovi trendovi nastave i ako ukrajinske trupe na terenu upišu još pobjeda, premda ne odlučujućih, Putin bi mogao razmotriti mirovni sporazum kojim se vraća većina ukrajinske teritorije koju je zauzeo poslije februara 2022.”
“Međutim, čak i pod ovakvim uslovima, Kremlj bi mogao tražiti ustupak koji bi Putin mogao predstaviti kao dokaz da je rat imao cilj. Obećanje da Ukrajina neće pristupiti NATO-u bi bio takav ustupak”, navodi autor.
Nastavlja kako bi Kijev, da očuva sigurnost, mogao onda potpisati sigurnosni pakt sa nekim članicama NATO-a i ta opcija bi mogla postati primamljiva ako se Ukrajina suoči sa pritiskom za dogovor sa Zapada, što je malo vjerovatno.
“Uprkos herojskim naporima i milijardama dolara pomoći, Ukrajina nije uspjela doći do vojnog rezultata koji je minimalno zadovoljavajući liderima. Zapadne odbrambene industrije su pod sve većim pritiskom da ispune ukrajinske vojne potrebe i američki zvaničnici brinu da bi spremnost vojske SAD mogla pasti ispod nivoa za koji vojni savjetnici predsjednika misle da je siguran.”
“U SAD-u i Evropi, javna podrška za pomoć, nekada jaka, počela je venuti i nekada jaka jedinstvenost NATO-a počela se osipati. Zapadne države takođe znaju kako će morati potrošiti ogromne količine novca za obnovu Ukrajine: U martu je iz Svjetske banke rečeno kako je to 1.000 milijardi dolara. To bi moglo navesti Ukrajinu na kompromis oko članstva u NATO-u”, piše autor.
Nesavršeni mir
On ističe kako bi Ukrajina, naravno, mogla odlučiti nastaviti borbu bez obzira na želje partnera. No, sa neizvjesnom pobjedom i nesigurnom podrškom Zapada, čak i Kijev bi mogao odlučiti kako je bolje doći do dogovorenog i nesavršenog mira nego nastaviti rat, smatra on. Dodaje kako bi koalicija garanata tada dala Ukrajincima potrebnu vanjsku zaštitu kako bi se osjećali sigurno umjesto da se traži da se Kijev kocka sa oružanom neutralnosti.
“Evropske članice NATO-a bez sumnje će oklijevati da stvore novu koaliciju kako bi zaštitili Ukrajinu. No, ako bi to moglo okončati rat, ove države bi mogle doći do zaključka da je to vrijedno. Evropske članice NATO-a imaju očiti interes u očuvanju svog kontinenta bez nemira i rata, a taj stav Velika Britanija dijeli. Nadalje, uzevši u obzir bogatstvo i tehnološki napredak, evropske države ne mogu tvrditi kako nemaju resurse za osiguranje Ukrajine, naročito kada se shvati da će Ukrajina iz rata izaći kao jedna od većih evropskih vojnih sila.”
“Zaista, Kijev će biti još jači jer će dobiti otvorenu pomoć Zapada, a koalicija NATO članica se može utješiti činjenicom da će SAD, ako Rusija odluči napastiti ih, doći u odbranu.”
Sigurnosna garancija kroz koaliciju je možda daleko od onoga što Ukrajinci žele, ali obzirom na trenutni dok rata i činjenicu da Ukrajina ne može biti sigurna u svoje članstvo u NATO-u, njeni lideri bi mogli doći u fazu da prihvate ono što im je danas neprihvatljivo.
“A Ako Kijev ne može postići svoj idealni vojni rezultat, ova koalicija bi mogla biti najbolji i najodrživiji način osiguranja da Rusija nikada više neće pokušati ugasiti ukrajinski suverenitet”, zaključuje autor Menon.