Protestantska crkva u Njemačkoj sada se takođe suočava s velikim skandalom u vezi zlostavljanja. I to je, kako se može čuti, „samo vrh ledenog brijega“, piše Dojče vele DW.
„Ovo je mračan dan za Protestantsku crkvu u Njemačkoj“, kaže Detlef Cander. „Danas bi u stvari trebalo da zvone sva zvona i da se zastave spuste na pola koplja.“ Cander je danas ušao u šezdesete, a kao dječak je bio žrtva seksualnog zlostavljanja u crkvenim institucijama. Dobio je riječ odmah nakon predsjednice Savjeta Evangelističke crkve u Njemačkoj (EKD), Kristen Fers i kaže: „Ali, za pogođene je ovo dobar dan.“
Za Evangelističku odnosno Protestantsku crkvu to je bio dan moralne katastrofe: nakon detaljnog istraživanja biskupija i zajednica širom Njemačke, stručnjaci su utvrdili da je broj slučajeva seksualnog zlostavljanja maloljetnika kod njih na istom nivou kao i u Rimokatoličkoj crkvi. A utvrđeno je i to da u Protestantskoj crkvi još uvijek nema prave želje za suočavanje s tim zločinima.
Barem trostruko više
Već duže vrijeme se zna za Candera i to da je on kao dijete godinama bio seksualno zlostavljan u jednom domu pod upravom Protestantske crkve. Njegovo prisustvo na predstavljanju istraživanja „Seksualno nasilje i drugi oblici zlostavljanja u Evangelističkoj crkvi i dijakonijama u Njemačkoj“ daje dodatnu težinu tim otkrićima. On kaže: „Počnite konačno nešto! Ozbiljno shvatite pogođene! Nemojte i danas da se prema njima ponašate kao prema žrtvama!“ Sve to zvuči kao optužba.
Na gotovo 870 stranica izvještaja navodi se da je u proteklim decenijama bilo najmanje 2.225 žrtava i 1.259 osumnjičenih počinilaca. Ali, to je samo „vrh ledenog brijega“, kaže Martin Vaclavik, profesor socijalnog rada na Visokoj školi u Hanoveru, koji je bio rukovodilac tog istraživanja. Njegova gruba procjena glasi da je i broj žrtava i broj počinilaca vjerovatno trostruko veći – oko 9.355 maloletnih žrtava i oko 3.500 krivaca. Od utvrđenih zločina, dobra trećina su pastori ili drugi ljudi iz Crkve. A krivična djela su se dogodila u svim institucijama Protestantske crkve – u dječijim domovima pod njihovom upravom, baš kao i u institucijama dijakonije i u župama.
Teško licemjerje osobitost čitave Crkve
Vaclavik ne samo da nabraja zločine, on je prisiljen i da gotovo nečuvenim riječima kritikuje kompletnu Protestantsku crkvu u Njemačkoj. Kaže da u njoj postoji „institucionalna tromost“ i „patologizacija pogođenih“, da ima „zamućivanja i prebacivanja odgovornosti“ i da to nije samo stvar pojedinaca, već „institucionalni fenomen“ Evangelističke crkve.
Drugim riječima: niko nije kriv, a ako jeste, to je uvijek neko drugi. Vaclavik se suviše često susretao s predstavom zvaničnika protestantske crkve da su oni „ona bolja Crkva“, da je u njoj rašireno „idealizujuće samopoimanje“. Pritom naglašava da je „strukturalna osobina Evangelika“ da šire iluziju harmonije uz nesposobnost da se suoče sa sukobima u „miljeu bratstva“.
Nije pretjerano reći da Protestantska crkva u Njemačkoj nakon predstavljanja ovog izvještaja više neće, a i ne smije da ostane onakva kakva je bila. Mnogo godina je bila u senci ogromnog problema u Katoličkoj crkvi u kojoj je skandal sa zlostavljanjem izbio još 2010, pa onda i 2014, sve do 2018. Čak tri godine prije Protestantske crkve koja je to uradila tek u decembru 2023, Katolička crkva je dogovorila jedinstvene kriterijume obrade slučajeva s Nezavisnim povjereništvom za slučajeve seksualnog zlostavljanja djece (UBSKM) iz Berlina.
Celibat nije glavni problem
Sve to otvara još mnogo pitanja: dugo se baš od protestantskih vjernika moglo čuti da je u Katoličkoj crkvi očigledno problem celibat i njihovo strogo viđenje seksualnog morala, na primjer kod homoseksualnosti.
Pritom je znakovito to da su najspektakularnije ostavke u Protestantskoj crkvi doše od dvije vodeće i istaknute predstavnice crkve: 2010. je u Hamburgu ostavku dala Marija Jepsen, inače prva luteranska biskupkinja u čitavom svijetu koja je to postala 1992. Kako se čini, ona je znala o seksualnom napastovanju jednog pastora, ali nije uradila ništa.
A nedavno je, u jeseni 2023. odstupila sa dužnosti i tadašnja predsjednica Savjeta Evangelističke crkve u Njemačkoj Anete Kuršuc. Ona nije bila optužena za saučesništvo ili zataškavanje, već za loše upravljanje krizom. Gotovo se čini da muški crkveni velikodostojnici imaju veću sposobnost samodiscipline.
Tek na kraju predstavljanja izveštaja i imenom je prozvan još jedan visoki zvaničnik Protestantske crkve: Hajnrih Bedford-Štrom koji je do 2021. bio na čelu Savjeta crkve. On jeste progovorio o seksualnom zlostavljanju maloljetnika u Evangelističkoj crkvi, ali tek par nedjelja prije kraja svog mandata. On tek treba da objasni kako je moguće da je tek tada saznao za zločine.
„Kako su Katolici mogli?“
Aktuelna vršiteljka dužnosti predsjednice Savjeta, Kristen Fers, najprije će u različitim crkvenim institucijama da pokrene rasprave o nalazima istraživanja, ali o mogućim posljedicama se neće odlučivati prije sljedeće sinode crkve koja bi trebalo da bude održana na jesen. Na predstavljanju istraživanja ona je morala i da odgovara na optužbu da je u 20 pokrajinskih Evangelističkih crkava u Njemačkoj suviše često bilo uskraćivanja uvida u lične podatke čime je „svjesno“ otežana istraga i zbog čega je tamo bilo nemoguće odrediti tačnije brojke. Fers to objašnjava „nesrećnom nemogućnošću“ tih kancelarija crkve.
Tome se pred okupljenima glasno usprotivio Harald Dresling, ugledan psihijatar forenzike koji je takođe učestvovao u istraživanju. Katolička crkva u Njemačkoj je u istraživanju u njenim redovima istražiteljima dala uvid spise 38.000 njenih zvaničnika, uključujući i „istoriju premještanja“ iz kojih se može zaključiti da li je postojao pokušaj zataškavanja. „Takve brojke kod Evangelističke crkve“, kaže Dresling. Predstavnik žrtava, Detlev Cander doduše može da posvjedoči da u Evangelističkoj crkvi nema jasne vertikalne hijerarhije, jer je to svojevrsna „federacija“ pokrajinskih crkava, ali baš tu strukturu on naziva „osnovom za seksualno nasilje“.
„Ne vjerujem Crkvi“
Na predstavljanju istraživanja posebno su upečatljiva bila svjedočenja žrtava – barem u tome se dalje otišlo od Katolika koji na predstavljanju svog istraživanja 2018. nisu pozvali i njih. Ipak, ni žrtvama nije lako da se ponovo suočavaju s onim kroz šta su prošli, pa je tako recimo Katarina Kraht samo teškom mukom i riječima koje su joj stalno zapinjale u grlu, svjedočila kako je kao djevojčicu zlostavljao protestantski svetšenik. Kako je kasnije saznala, ona nije bila jedina: to je bio serijski počinilac koji je silovao još dvanaest djevojčica, a možda i više.
Ipak, ona poziva da se ne gleda samo na brojke i na strukture, već da se obrati pažnja na žrtve i to kako da im se pomogne. „I tu na žalost opet čujem da sve ostaje na lijepim riječima.“ Jer za žrtve, kako kaže, „Crkva više nije pravi sagovornik“.