Stranac će na Malti bez teškoća dobiti posao i ličnu kartu. Premda plate nisu kao u najrazvijenijim EU zemljama, Malta je jedna od omiljenih početnih stanica za one koji žele da odu sa Balkana, piše Dojče vele.
Bez pasoša EU, čovjek na Malti može da radi i živi. Ali ako nema dovoljno para, mora da vrati djecu u zemlju iz koje je došao. Imati dovoljno para znači zaradu od minimum 19.000 eura godišnje i još skoro četiri hiljade po djetetu. Takav je zakon donijet 2007, a od nedavno je počeo doslovno da se primjenjuje.
Srbi, na udaru ovog propisa, trenutno, zavise samo od diplomatske vještine svoje države da izdejstvuje neko pozitivno rješenje. Ali ne treba, imati previsoka očekivanja, kaže Bronislav Radulović nekada srpski novinar i urednik a danas radnik administrativnog obezbjeđenja jedne univerzitetske ustanove na Malti:
“Imamo status državljana trećeg reda, kao Afrikanci i Azijati. Nemamo poseban status iako smo iz Evrope. Prepušteni smo sami sebi”.
Kada stranac rođen izvan EU dođe na Maltu da nešto radi, bez problema će dobiti dozvolu i ličnu kartu. Penzija i zdravstveno osiguranje se stiču uplatom doprinosa na račun nacionalnog ili privatnog fonda. Stranac, dakle, od Malte može očekivati onoliko socijalne sigurnosti koliko je spreman da u nju uloži. Za oko 20.000 Srba, poput Bronislava i taj računovodstveni odnos sa malteškom republikom, bolji je od života u Srbiji.
“Novac kojim sam plaćen je minimalan u odnosu na malteška primanja ali ja sam zadovoljan”, kaže Bronislav i dodaje da “nije na ovo ostrvo došo da bi se obogatio već da bi dostojanstveno živio”.
Malteško-jugoslovenski odnosi uspostavljeni su još 1969. godine, ali danas, Srbin kojem zatreba usluga sopstvene države, mora da se obrati konzulatu u Rimu. Paradoks je da Malta sa pola miliona stanovnika u Srbiju izvozi mnogo više robe nego što iz nje uvozi. Recimo 2017. godine Srbija je na Maltu izvezla robu u vrijednosti od milion, a uvezla za 25 miliona eura. Srbija doduše na Maltu masovno izvozi ljude.
“Bukvalno su na svakom koraku i ima nas iz svake struke. Nemoguće je pobjeći od naših ljudi. Ima dobrih, učenih ljudi ali ima puno i kriminalaca”, kaže Bronislav.
Malta nije prvi izbor većine iseljenika, jer oni radije odlaze u Njemačku, Švedsku ili Norvešku, gdje mogu više da zarade. Bronislav je otišao zato što, kako kaže, život u Srbiji više nije mogao da izdrži.
“Dešavalo mi se da šest mjeseci, kao urednik jednog portala, ne dobijem platu i da svih tih mjeseci budem bez zdravstvenog osiguranja”, sjeća se Bronislav.
Velika je njegova odlučnost da se na Balkan nikad ne vrati, “osim u slučaju neke revolucije koja bi me uvjerila da za mene tamo ima mjesta”.
Od čistača do menadžera kroz tri godine
Marko Stojanović iz Niša će se možda vratiti u Srbiju, ali tek kao penzioner. Do tada će raditi i graditi karijeru u Paradise Bay Hotelu ili u nekom drugom, ako mu ponude bolju platu i uslove rada. Cilj mu je da jednog dana dogura do mjesta generalnog menadžera i to nije udaljena fantazija nego nešto što je realno i dostižno ovdje na Malti. Zašto nije i u Srbiji?
“U Srbiji je to nemoguće jer politika ima veliki uticaj. Nemaš jednostavno priliku da pokažeš šta sve umiješ i koliko vrijediš”.
Marko je završio Fakultet za fizičku kulturu, ali se nije libio bilo kakvog posla. Došao je prije tri i po godine, počeo je kao čistač. Čim se snašao, “povukao” je i brata sa sobom. Danas je menadžer noćne smjene u hotelu u kojem je i počeo karijeru.
“Moja prva satnica, kad sam bio čistač u ovom hotelu, bila je 4,5 eura. Plata mi je bila 700 eura. Vremenom sam počeo da radim dodatne poslove, povećali su mi satnicu. Ovdje kad radim prekovremeno i noćnu smjenu, plaćaju duplo”, kaže Marko.
Troškovi života na Malti nisu mali. Stan je teško unajmiti za manje od 700 eura. Hrana, odejća i obuća su skuplji nego u Njemačkoj. Zarada varira od struke do struke, ali prekovremeni rad se plaća pa pridošli ljudi imaju motiv da puno rade.
“Sada mi je dnevnica 16 eura po satu”, kaže Marko i dodaje da je ta zarada u Srbiji teško dostižna kao i brz napredak u poslu isključivo na bazi znanja, rada i truda.
Većina ljudi na Maltu dolazi jer je novi početak relativno lak, procedure su jednostavne, a engleski je masovno u upotrebi. Malteška je vlada objavila da ima potrebe za novih 30.000 radnih mjesta.
“Možda se kajem što se nisam potrudio da u Srbiji nešto promijenim, ali nije bilo lako i nisam imao vremena. Sa 27 godina sam morao da počnem novi život kako bih došao do šanse da stvaram svoju porodicu. U Srbiji nisam vidio tu mogućnost”, kaže Marko.
Odmor na Malti prije odlaska u Švajcarsku
Mogućnost da u Srbiji stvara porodicu ne vidi ni bračni par Kostić iz Vranja. Oni su, doduše, na Maltu došli samo na kraći odmor prije definitivnog odlaska iz Srbije početkom iduće godine. Ideja im je da odu u neku od zemalja u kojima je Nemanja Kostić već sticao radno iskustvo.
“Otići ćemo u Švajcarsku i Italiju, to su zemlje gdje mogu da živim i bar nešto priuštim sebi i svojoj porodici. U Srbiji nema života, nema napretka. Radiću šta stignem, samo da imam para”, kaže Nemanja Kostić.
Nemanja i Tijana Kostić nemaju čvrst plan. Samo znaju da u rodnom Vranju za njih nema ni mjesta ni budućnosti. Tijani sve to teško pada i ne pokušava da sakrije ogorčenost.
“U Vranju je situacija takva da se sistematski uništava grad. Sve što vrijedi mora da ode, primorano je. Niko ne želi da ide, kod kuće je ipak najljepše. Ali ljudi su primorani”.
Tijana je diplomirani ekonomista i voljela bi da i u inostranstvu radi u struci. Spremna je, međutim, da radi i da se osposobljava za druge poslove. Uopšte joj nije bitno u kojoj će zemlji živeti ako joj ona omogući minimum uslova za formiranje porodice.
“Nad Srbijom je tama i biće još dugo tama. Jedino što me veže za Srbiju je moj otac koji u svojoj 65-oj godini takođe želi da ode. Ni jedna od dvije ćerke mu ne rade. On sam od ove države nije dobio ništa iako je radio cio radni vijek. Uložio je puno u mene i moju sestru, odricao se da bismo mi završili fakultet. Želi da nas vidi da smo negdje cijenjene, da smo srećne”, priča Tijana.
Po percepciji sreće, inače, Srbija je prema istraživanju UN-a (World Happiness Report) za 2019. godinu na 70. mjestu svjetske rang liste. Istraživanje je obuhvatilo 156 zemalja. U regionu najsrećniji su Slovenci i Rumuni a najnesrećniji su Crnogorci, Hrvati, stanovnici BiH i Makedonci. Ocjenjivani su faktori saosjećanja, slobode, iskrenosti i zdravlja u svojoj zemlji. Nada u bolje sutra nije mjerena, ali kod Tijane i mnogih ljudi koji žure da napuste Balkan, dobila bi najnižu ocjenu.