Dok sam stajao i gledao Ruse kako polažu cvijeće u spomen na opozicionog vođu Alekseja Navaljnog, jedan mladić je iznio svoju reakciju na smrt Navaljnog u zatvoru: “U šoku sam kao i prije dvije godine 24. februara kad je počeo rat.” To me natjeralo da razmislim o svemu što se dogodilo u Rusiji u posljednje dvije godine, otkako je predsjednik Vladimir Putin naredio potpunu invaziju na Ukrajinu. To je katalog drame, krvoprolića, tragedije, za BBC piše urednik za Rusiju Steve Rosenberg, prenosi Index.
U nastavku prenosimo njegov tekst.
Ruski rat donio je Ukrajini smrt i razaranje. Ruska vojska takođe je pretrpjela velike gubitke. Ruski gradovi su granatirani i napadnuti dronovima, stotine hiljada ruskih muškaraca regrutovano je u vojsku, Wagnerovi plaćenici su se pobunili i marširali na Moskvu. Njihov vođa Jevgenij Prigožin kasnije je poginuo u avionskoj nesreći.
Međunarodni kazneni sud izdao je nalog za hapšenje ruskog predsjednika Vladimira Putina zbog navodnih ratnih zločina. Sada je najglasniji kritičar Putina mrtav, a 24. februara 2022. bio je prelomni trenutak.
No gledajući unazad, smjer događaja bio je jasan. Rusija je 2014. anektirala Krim od Ukrajine i prva vojno intervenisala u Donbasu; Aleksej Navalni otrovan je nervnim agensom 2020. i zatvoren 2021. Domaća represija u Rusiji datira prije invazije na Ukrajinu, ali se u međuvremenu ubrzala.
Putin zvuči sve sigurnije i odlučnije
Što se tiče Vladimira Putina, nakon dvije godine rata on zvuči sve sigurnije i odlučnije da porazi svoje neprijatelje u zemlji i inostranstvu. On istupa protiv Amerike, NATO-a i EU i predstavlja ruski rat u Ukrajini kao rat ”kolektivnog Zapada” protiv Rusije, egzistencijalnu bitku za opstanak svoje zemlje.
Kako i kada će to završiti? Ne mogu predvidjeti budućnost. Međutim, mogu se prisjetiti prošlosti. U ormariću kod kuće nedavno sam pronašao prašnjavi fascikl s kopijama svojih tekstova o Rusiji od prije više od 20 godina, iz ranih Putinovih godina. Dok sam ih pregledao, bilo je to kao da čitam o drugoj galaksiji udaljenoj svjetlosnim godinama. “Prema nedavnoj anketi, 59 odsto Rusa podržava ideju pridruživanja Rusije Europskoj uniji”, napisao sam 17. maja 2001.
“NATO i Rusija aktivno traže bližu suradnju: znak objema stranama da stvarna prijetnja svjetskom miru ne leži u njima” (20. studenog 2001.). Dakle, gdje je sve pošlo po zlu? Nisam jedina osoba koja se to pita. “Putin s kojim sam se susreo, s kojim sam dobro poslovao, uspostavio Vijeće NATO-Rusija, bitno je drugačiji od ovog praktički megalomana u sadašnjem trenutku”, rekao mi je bivši šef NATO-a Lord Robertson kad smo se nedavno sreli u Londonu.
Putin se promijenio
“Čovjek koji je stajao pored mene u maju 2002. godine i rekao da je Ukrajina suverena i nezavisna nacionalna država koja će sama donositi odluke o sigurnosti sada je čovjek koji kaže da Ukrajina nije nacionalna država”, dodao je. Lord Robertson prisjeća se čak da je Vladimir Putin razmišljao o članstvu Rusije u NATO-u. “Na mom drugom sastanku s Putinom on je izričito rekao: ‘Kada ćete pozvati Rusiju da se pridruži NATO-u?’ Rekao sam mu: ‘Mi ne pozivamo zemlje da se pridruže NATO-u, one se same prijavljuju.’ A on je rekao: ‘Pa, nećemo stajati u redu pored gomile zemalja koje nisu važne.'”
Lord Robertson rekao je kako ne misli da je Putin stvarno želio da podnese zahtjev za članstvo u NATO-u: “Želio je da mu se to ponudi jer je uvijek mislio – i sve više misli – da je Rusija velika nacija na svjetskoj pozornici i da treba imati poštovanje koje je imao Sovjetski Savez. Nikad se ne bi udobno osjećala unutar saveza ravnopravnih nacija, u kojem bi svi sjedili za stolom i raspravljali o interesima zajedničke politike.”
Lord Robertson ističe da je Sovjetski Savez nekad bio priznat kao druga supersila u svijetu, ali Rusija danas ne može ustvrditi isto: “Mislim da je to na neki način izjedalo Putinov ego. Ne treba zaboraviti ni povremenu maloumnost Zapada i provokacije s kojima se umnogome suočavao, kao i njegov rastući ego. Mislim da je to promijenilo osobu koja je željela da sarađuje s NATO-om u nekoga ko sada vidi NATO kao veliku prijetnju.”
Moskva stvari vidi drugačije
Moskva stvari vidi drugačije. Ruski zvaničnici tvrde da je proširenje NATO-a na istok potkopalo evropsku sigurnost i dovelo do rata. Oni optužuju NATO da je prekršio obećanje Kremlju, dato navodno u danima umiranja SSSR-a, da neće prihvatiti zemlje koje su prethodno bile u orbiti Moskve.
“Sigurno nije bilo ništa na papiru”, rekao je Rosenbergu Lord Robertson i dodao: “Nije bilo ništa dogovoreno, nije postojao ugovor u tom smislu. Ali Vladimir Putin je bio taj koji je potpisao Rimsku deklaraciju 28. maja 2002. Isti komad papira koji sam ja potpisao, koji je sadržavao osnovna načela teritorijalnog integriteta i neuplitanje u druge zemlje. On je to potpisao. Ne može kriviti nikog drugog.”
U gradu Solnečnogorsku, 70 kilometara od Moskve, u parku su izložene posljednje dvije dramatične godine ruske povijesti.
Vidim grafite podrške Wagnerovoj plaćeničkoj skupini.
Tu je cvijeće u znak sjećanja na Alekseja Navalnog.
Tu je i veliki mural dvojice lokalnih muškaraca, ruskih vojnika poginulih u Ukrajini. Uz njih je naslikan vojni kadet koji ih pozdravlja.
U središtu grada, kod spomenika poginulima u Drugom svjetskom ratu i sovjetskom ratu u Afganistanu, dodat je novi dio: “Vojnicima poginulim u specijalnoj vojnoj operaciji.”
Četrdeset i šest imena uklesano je u kamen. Pitam Lidiju Petrovnu, koja šeta s unukom, kako se život promijenio u posljednje dvije godine.
“Naše fabrike sada proizvode stvari koje smo kupovali u inostranstvu. To je dobro. Ali tužna sam zbog mladića, zbog svih koji su ubijeni. Nama svakako ne treba rat sa Zapadom. Naši ljudi cijeli život nisu vidjeli ništa osim rata, rata, rata”, kaže Lidija.
Kad razgovaram s Marinom, nastavlja BBC-jev urednik, ona hvali ruske vojnike za koje kaže da “vrše svoju dužnost” u Ukrajini. Zatim pogleda svog 17-godišnjeg sina Andreja: “Ali kao majka bojim se da će moj sin biti pozvan u borbu. Želim mir što prije, ne želim da se bojim onoga što nas čeka sjutra.”