Izvor: Jutarnji list
Kriza na ukrajinsko-ruskoj granici i dalje traje, a mnogi se pitaju koji su daljnji potezi Vladimira Putina.
Mogao bi pokrenuti vazdušne napade slične NATO-ovoj kampanji na Srbiju 1999. Mogao bi pokušati s demonstrativnim, ali i destruktivnim kopnenim upadom, kao što je to učinio u Gruziji 2008. godine. Ili bi pak mogao pokrenuti veliku invaziju u stilu Drugog svjetskog rata, opkoliti Kijev i pripojiti Rusiji polovinu zemlje.
Sve su te opcije u okviru mogućnosti ruske vojske, a sudeći po razmjerima raspoređivanja u blizini ukrajinske granice – oko 100.000 vojnika, a još ih više može stići iz Sibira – sve su to realne opcije među vanrednim situacijama koje planira general Valerij Gerasimov, načelnik glavnog štaba ruske vojske.
“Pitanje koje treba postaviti nije što bi on mogao učiniti”, rekao je Telegraphu Michael Kofman, direktor ruskih studija u CNA, washingtonskom think tanku. “Pitanje je kako bi izgledala vojna operacija koja bi Rusiju dovela do svojih ciljeva”, smatra on.
Inače, Putin je posljednjih sedmica postavio popriličan broj zahtjeva. No, svi se analitičari slažu da on ima dva glavna politička cilja: sigurnosne garancije NATO-a i ispunjenje mirovnog sporazuma iz Minska 2015. godine. Takođe je poznato i da je od Krima Putin pokazao malo sklonosti za daljnju aneksiju ukrajinske teritorije.
Cilj rata u Donbasu koji se vodio između 2014.-2015. godine i mirovnog sporazuma iz Minska do kojeg je doveo nije bio osvojiti Ukrajinu, već je kontrolisati iznutra – potkopavajući njen suverenitet i sprječavajući njeno pomicanje prema Zapadu sprovođenjem promjena ustava i političkim vetom za ruske opunomoćenike.
No još jedan rat, pa uključivao on i samo političku prisilu, a ne osvajački pohod, imao bi nekoliko implikacija.
Kao prvo, Putin će vjerovatno pokušati izbjeći otvorenu okupaciju neprijateljske teritorije kao i prateći rizik od moguće reakcije. Zasigurno mu ne treba još jedan rat poput onog u Čečeniji, piše Telegraph.
Umjesto toga, nastojaće uništiti ukrajinsku vojsku, nametnuti mir pod svojim uslovima i vratiti većinu vojnika kući. Nešto slično kao što je to već napravio u bitci kod Debalceva 2015. i u Gruziji 2008. godine.
Iz istih razloga vjerovatno će izbjegavati i gerilske borbe po gradovima. Urbane bitke poput onih za Grozni 1990-ih i 2000-ih ili pak Alep 2010-ih, krvave su, teške i dugotrajne.
Opkoljavanje i iscrpljivanje čini se kao vjerovatnija taktika, a i u bliskoj prošlosti imamo slične primjere. Podsjetimo, Rusija se zaustavila ispred Tbilisija 2008., a i klonila se borbi u većim gradovima poput Donbasa 2014. godine.
Telegraph u svojoj analizi navodi pet opcija.
Prva opcija: Još više zastrašivanja
“Svi pričaju o invaziji, ali mogu se sjetiti puno stvari koje bi Putin mogao učiniti osim invazije”, mišljenja je Orisia Lutševič, ukrajinska analitičarka u Chatham Houseu. “A Zapad bi se opet pitao što im je raditi. Je li to invazija ili nije?”
Jedan od mogućih poteza mogao bi uključivati, kako piše Telegraphov Roland Oliphant, Aleksandra Lukašenka, bjeloruskog diktatora, koji bi mogao pozvati ruske kopnene snage da zaprijete sjevernoj granici Ukrajine ili pak otvoreno premještanje “mirotvoraca” u separatističke republike u Donjecku i Lugansku pod ruskom kontrolom.
Svaki od tih koraka bi istovremeno dobro pozicionirao Rusiju za budući rat i izvršio značajan dodatni pritisak na Kijev i NATO da sklope sporazum, tvrdi Institut za proučavanje rata, američki think tank, u studiji objavljenoj prošlog mjeseca o mogućim ruskim smjernicama djelovanja.
Druga opcija: Kazneni udari
Ako zastrašivanje ne uspije, Putinov sljedeći potez vjerovatno bi uključivao najveću snagu njegove vojske: artiljerija velikog dometa, rakete, krstareće rakete i vazdušne napade s kojima mogu nekažnjeno udarati neprijatelje izdaleka.
Ukrajina ni približno nema usporedive snage kojima bi uzvratila, a njena protivvazdušna odbrana – uglavnom modernizovani raketni sistemi iz sovjetske ere – mogla bi srušiti neke ruske avione, ali i pružiti vrlo malo protivraketnog kišobrana.
Takođe, vojni komandanti bili bi prisiljeni donositi bolne odluke o tome hoće li braniti snage na frontu ili kritičnu infrastrukturu. Svaki lanser koji bi se razotkrio prilikom ispaljivanja odmah bi bio ranjiv.
“Ukrajinska vlada itekako je svjesna problema i apelovala je na NATO za moderne američke Patriot sisteme. Zasad bezuspješno”, rekao je Justin Bronk iz Instituta Royal United Services.
Ako pak vazdušna, raketna i artiljerijska kampanja ne bi uspjela u svom naumu, slijedile bi je kopnene snage, zaključuje Bronk.
Treća opcija: legendarni kopneni most
Neki zapadni analitičari pretpostavljaju da će prvi potez Rusije biti zauzimanje obalnog autoputa M14 koja prolazi duž obale Azovskog mora između Krima i ruske granice.
To bi vjerovatno značilo pješaiju i oklopnu artiljeriju potpomognuto nadmoćnom artiljerijskom snagom koja probija koridor od Nozoazovska koji kontrolišu separatisti, kroz obalne gradove Mariupolj i Berdjansk, sve do Hersona na ušću Dnjepra.
Sve ovo bilo bi dovoljno za nanošenje bolnog poraza Ukrajini, a stekli bi i prednost ukoliko bi to zahtijevali politički uslovi i ujedno bi se osigurao Sjevernokrimski kanal, slatkovodni koridor do Krima koji je Ukrajina prekinula nakon aneksije 2014.
Doduše, ovakav napad bi se ionako očekivao, tako da bi tu bilo malo elemenata za iznenađenje.
Posebno bi težak zadatak bio Mariupolj koji snažno brane dobro ukopane snage i koje se već osam godina spremaju za borbu protiv takve operacije.
A ograničavanje operacije na tako uskom frontu omogućilo bi Ukrajini da koncentriše svoju manju vojsku kako bi se suočila s prijetnjom, dajući joj priliku u borbi da nanese velike žrtve napadačima – pa čak ih možda i porazi.
Četvrta opcija: višestruka ofenziva
Vjerovatno su planeri u zgradi ruskog Generalštaba osmislili i opcije za veći rat koji uključuje nekoliko, vjerovatno istovremenih, osi napredovanja.
Jedan scenario uključivao bi ruske formacije koje prelaze granicu u regije Harkov i Lugansk sjeverno od jako utvrđene linije dodira u Donbasu.
Ukrajinske trupe koncentrisane na sadašnjoj crti fronta bile bi prisiljene birati između ostanka u svojim rovovima kako bi se suprotstavile prijetećem proboju iz separatističkih republika ili povlačenja kako bi izbjegli opkoljenje i gotovo sigurno uništenje.
Ne treba smetnuti s uma i da bi još jedna ofanziva mogla izbiti s juga iz pravca Krima.
Navodni plan invazije, objavljen u njemačkom Bildu krajem prošle godine, čak uključuje i amfibijsku i vazdušnu operaciju za opkoljavanje i zauzimanje Odese, najvažnije luke Ukrajine.
Ova konkretna ideja, kaže Rob Lee, saradnik u Programu za Euroaziju Instituta za vanjsku politiku i bivši američki pješački marinac, bila bi rizična do nivoa koji je samoubilački. Jedino što bi tada ukrajinska vojska sigurno mogla učiniti jeste pogoditi prepunu plažu kasetnom municijom ili obarajući sporohodni transportni avion pun padobranaca.
No opšti princip djelovanja na više frontova ima smisla.
“To bi razvuklo ukrajinske snage, nametnulo im dilemu oko razlučivanja koji je glavni udar, zaprijetilo operativnim opkoljenjem i imalo veliku vjerovatnoću da će ih odsjeći od logističkog snabdijevanja”, smatra Kofman. “To pak tjera Ukrajince na organizovano povlačenje – posebno ako pretrpe značajan gubitak vazdušnih snaga.”
Peta opcija: vožnja po Kijevu
Ukoliko dođe do ovog scenarija, to će vjerovatno značiti brojne ljudske žrtve, sve dok Ukrajinci ne prihvate ruske uslove.
A što su uslovi manje prihvatljiviji, to će značiti da Putin morati dalje tjerati svoje divizije kako bi ih postigao. Ako je potrebno, sve do rijeke Dnjepar i samog Kijeva.
Ipak, glavni grad Ukrajine nije laka meta. Tri miliona ljudi biće izrazito neprijateljski raspoloženi prema invazijskim snagama.
Naime, stari grad i najvažnije vladine zgrade koncentrisani su na lako odbranjivim brežuljcima na zapadnoj obali Dnjepra.
Putnički i željeznički mostovi koje bi napadačka sila morala zauzeti, dominiraju strminom nalik litici. Najbliži mostovi nizvodno udaljeni su stotinjak kilometara, a na sjeveru rijeka je pregrađena u golem i neprelazni rezervoar.
Doduše, vojna sila koja bi napala iz Bjelorusije mogla bi poništiti te prepreke prelaskom granice na zapadnoj obali.
No Putinu možda neće ni trebati bjeloruski front, kao ni opcija da uđe u glavni grad. S uništenom vojskom, polovinom zemlje pod okupacijom, a ruskom artiljerijom parkiranom u dometu njegovog kabineta, predsjednik Vladimir Zelenski vjerovatno ne bi imao drugog izbora nego da se preda.
Kako će sve završiti?
Treba ipak naglasiti i da je ukrajinska vojska danas u puno boljem stanju nego ona koju je Putinova vojska porazila 2014. Podržava je visoko motivisano civilno društvo i stanovništvo koje je izrazito neprijateljsko raspoloženo prema Rusiji.
Ta vojska takođe brani najveću državu u Evropi nakon same Rusije, a osvajači će biti ranjivi na napade pobunjenika na njihove komunikacijske linije dok marširaju dublje u neprijateljsku teritoriju.
No i ruska vojska je takođe znatno poboljšana u odnosu na 2014. i uživa ogromnu nadmoć u svim granama. Ništa što Zapad može uvjerljivo pružiti – od protivtenkovskih projektila Javelin do protivvazdušne odbrane Patriot – neće značajno promijeniti tu ravnotežu.
Zapadni zvaničnici očajnički pokušavaju uvjeriti svoje ruske kolege da bi rat imao i druge troškove: Finska i Švedska vjerovatno bi se pridružile NATO-u, evropska potrošnja na odbranu bi porasla, a opsežni plan sankcija američkog predsjednika Joe Bidena rezultirao bi brutalnim posljedicama po Rusiju.
Postavlja se pitanje: vjeruje li Putin ovim zapadnim argumentima i ako vjeruje, muče li ga ti troškovi, zaključuje Telegraph svoju analizu.