Zašto Bog pomaže Đokoviću, a ne đeci iz Jemena i Sirije?

Piše: Stanko Radulović

Novak Đoković je nesporno najveći teniser današnjice. Teško je bilo pronaći dovoljno dobar argument da bi se to osporilo, čak i u trenucima kada je Rafael Nadal imao dva Grend slema više od njega.

Samo onaj ko nije želio da vidi realnost, potencirao je taj argument 22:20 za Nadala u osvojenim Grend slem turnirima, dok su sve ostale brojke bile na strani srpskog tenisera.

Samo 16 mjeseci kasnije, Nadal više nije ni teniser sa najviše Grend slem turnira, ali ni sa “najljepšom i najelegantnijom” igrom kao što je to govoreno za Rodžera Federera.

No, vratimo se Novaku Đokoviću, najboljem u istoriji tenisa, sa njegovih 24 Grend slem titula i 390 nedjelja provedenih na prvom mjestu ATP liste.

Srpski teniser je proteklog vikenda osvojio svoj 24. Grend slem turnir, vratio se na prvo mjesto ATP liste i odmakao teniseru kojem gotovo da može biti biološki otac velikih, rekao bih ogromnih, 3.260 bodova, odnosno 22 Grend slema i 355 nedjelja.

Sve bi to bilo super, da Đoković u svakoj prilici kad dobije mikrofon ne započne sa svojim sumornim i konspirativnim pričama, kojih smo se naslušali proteklih decenija.

Đoković je već na “Artur Eš” stadionu, prilikom dodjele pobjedničkih trofeja još jednom smarao svijet pričom o svom teškom životu u Beogradu 90-tih godina prošlog vijeka, o inflaciji, sankcijama, bombardovanju, kao da je on jedini sportista sa ovih prostora koji je odrastao u takvim uslovima.

I svjetska šampionka u skoku u dalj Ivana Vuleta (rođena Španović) je sa svojom porodicom prošla kroz sve te tragedije naroda na ovim prostorima i nijednom tokom proteklih decenija nije smarala vlastiti narod, a još manje svijet, srceparajućim pričama o nemaštini, siromaštvu, sankcijama, NATO granatama.

Naša atletičarka Marija Vuković je kao beba od nekoliko mjeseci bila u koloni 1995. godine koja je napustila Knin, ali to nikad ne apostrofira da bi svoje rezultate učinla većim i pridobila veću pažnju javnosti. I ona i Vuleta su vjerovatno bile gladne tih godina, i njihovi roditelji nijesu imali na stolu često dovoljno hrane, ali ne kukaju kao što svaki put poslije nekog trijumfa zakuka Đoković.

Zato bi Đoković morao da prestane da oplakuje svoj život i svijet iznova i iznova informiše o svojim mukama, jer su takve muke, čak i mnogo veće i strašnije, na ovim prostorima prošli mnogi danas vrhunski sportisti.

Međutim, u Njujorku je Đoković otišao korak dalje i pričao gledaocima pored tv ekrana i novinarima prisutnim na konferenciji za medije o tome kako mu je pomogao Bog i kako bez njega i anđela čuvara ne bi bilo ni trijumfa na US openu.

“Kazaću najiskrenije: pomogli su mi Bog i anđeli čuvari. U tim trenucima kada fizički i materijalno ne osjećaš sebe, kada ti se sve vrti, u tim trenucima sa svojom vjerom, vjeruješ u božansku intervenciju. To mi se dosta puta u karijeri desilo. Iznenadio sam dosta puta sam sebe kako sam izdržao to, a moguće je da izdržiš samo ako i kada vjeruješ u Boga i kada je tu neka viša sila u koju vjeruješ. U tim trenucima igraš samo po insintku i intuiciji. Ja poslije seta koji je ušao u drugi sat više ništa nisam vidio jasno, sve mi se mutilo. Teško je riječima opisati jer si došao do krajnje tačke. Ovo mi je najteži set koji sam dobio u životu, pogotovo sa njim koji je kao hobotnica sve hvata i uvijek te tjera da udariš još jedan udarac. Znao sam da se neće predati poslije prvog seta. Znao sam šta me očekuje, ali nisam mislio da će set biti dug i iscrpljujući, to je presudilo pobjednika, u trećem setu sam bio dobar na terenu”, rekao je Đoković nakon finala, u nečemu što je više ličilo na tiradu vjerskog esktremiste nego na obraćanje vrhunskog sportiste.

Tačno je da Đoković ima moć da izdrži i nastavi dalje kada drugi odustaju i zato je najbolji, ali to nema nikakve veze sa Bogom i anđelima čuvarima. Bog čovjeka ne čini šampionom, to čovjek mora da ostvari sam i nema blage veze sa metafizikom i onozemaljskim intervencijama.

Kada bi Đoković pobijedio Danila Medvedeva zato što je Bog intervenisao, to bi bilo nepravedno i nepošteno, prema ruskom teniseru, to bi bilo nepravedno prema ostatku svijeta. Bog bi bio nepravedan.

Ako bi Bog intervenisao da Đoković pobijedi u finalu i bavio se za milijarde ljudi nebitnim događajem na US openu, a u tim trenucima zapostavljao djecu iz Jemena, Sirije, zemljotresom pogođenog Maroka ili nekih drugih teških mjesta za život, njegovo postojanje, makar i kao fikcija, bilo bi besmisleno.

Problem egocentričnog Đokovića leži upravo u činjenici da on misli kako se Bog u svakom teškom meču bavi baš njegovim tenisom, a ne recimo djecom iz Jemena, Sirije, Iraka, Avganistana… Takođe, krajnje je licemjerno kada ističe kako je samo njemu bilo teško 90-tih, iako su isti pakao, a možda i veći prošli Marija Vuković, Ivana Vuleta, Zlatan Ibrahimović, Bogdan Bogdanović i mnogi drugi. To govori da je srpski teniser, iako možda najbolji svih vremena, veoma problematičan karakter, što uostalom često i pokazuje prilikom svojih medijskih kuknjava.

Treba dodati da Đoković ima i problematičan rezon kada je u pitanju procjena dobrih i loših ljudi i ideologije. Fotografiše sa na mjestima koje bi trebalo izbjegavati, pored četničkih zastava, glorifikuje kolaboracioniste, a potom za svoju lošu medijsku reputaciju krivi okolnost ”da je samo Srbin”. “Samo Srbin” je i Nikola Jokić, ali trenutno najbolji svjetski košarkaš nema problem sa medijima NATO država i tog ”trulog kapitalističkog sistema”.

Zbog toga bi Đoković pod hitno morao prestati da s..e i njegova dva učešća u finalima US opena prihvati kao dokaz da ga publika u Njujorku ne mrzi, samo je navijala za Nadala ili Federera, baš kao što je 2021. i 2023. godine u finalima navijala za njega, a tu nema nikakve metafizike.