Piše: Stanko Radulović
U vrijeme kada je jugoslovenski vaterpolo dominirao svjetskom reprezentativnom, ali i klupskom scenom, na prostoru bivše SFRJ bilo je mnogo velikih asova koji su svojim potezima mogli u svakom trenutku da riješe pitanje pobjednika, a Serđo Afrić je jedan od onih koji su ostavili neizbrisiv trag u istoriji ovog sporta.
Afrić je svakako jedan od legendarnih vaterpolista Jugoslavije iz zlatnih vremena 70-tih i 80-tih godina, kada su “delfini” na svim takmičenjima žarili i palili, iz vremena kada je jugoslovenska vaterpolo liga bila najjača u Evropi, a on je bio jedan od najboljih, bio je i nezadrživi golgeter, pa je 1986. godine u konkurenciji najvećih svjetskih asova bio najbolji strijelac lige.
Afrić se rado sjeća vremena kada je igrao u jugoslovenskoj ligi i zajedno sa, recimo, zajedničkim prijateljem i Crnogorcem Zoranom Musturom bio nosilac igre riječkog Primorja.
“Jugoslovenska liga bila je zaista najbolja liga tih godina i biti prvak ili u njenom vrhu je istovremeno značilo pripadati evropskom klupskom vrhu. Često bi bilo teže biti prvak Jugoslavije, nego kasnije Evrope, a da je tako dovoljno je samo da pogledate statistiku tadašnjeg Kupa evropskih šampiona i sve će vam biti jasno”, kaže na početku razgovora za Portal Aktulno legendarni as jugoislovenskog i svjetskog vaterpola.
U tako jakoj ligi i u tim godinama veoma važnu ulogu igrali su crnogorski klubovi Jadran, Primorac, ali povremeno i Bijela. Crna Gora je i danas u svjetskom vaterpolo vrhu, a okosnica naše reprezentacije i sada su Primorac i Jadran.
“Jadran i Kotor su klubovi sa ogromnom tradicijom, bogatom istorijom, to su klubovi koji su mnogo dali svjetskom vaterpolu u igračkom i trenerskom smislu i zato je Crna Gora i pored toga što ima manje stanovnika, nego recimo Zagreb, i danas respektabilna vaterpolo sila na svakom takmičenju. Vjerujte mi na riječ da su se tih zlatnih godina jugoslovenskog vaterpola titule osvajale ili gubile u Crnoj Gori. Klub koji osvoji bodove u Herceg Novom ili Kotoru napravio bi nenadoknadivu bodovnu prednost i bio gotovo izvjesno šampion. Kotor i Herceg Novi su bile specifične vaterpolo sredine sa veoma bučnim navijačima sa izraženim domaćinskim odnosom prema svima i igrati utakmice na Škveru ili na onom otvorenom bazenu u Kotoru bio je jedan specifičan doživljaj”, prisjeća se Afrić.
Afrić kaže da je Crna Gora u svakom smislu kada je vaterpolo u pitanju bila autentična i ona specifična snaga jugoslovenskog vaterpola i da su Jadran i Kotor imali svoj poseban, autentičan vaterpolo izraz i pečat.
“Crna Gora je svjetskoj vaterpolo sceni dala izuzetna imena, a Dejan Dabović i Zoran Mustur su ostavili neizvrisiv trag i u Riječkom Primorju u kojem sam i ja igra. Dejo mi je bio trener, a Zoran Mustur saigrač i to je prijateljstvo koje čuvam kao najdraže uspomene. Stanko Zloković je recimo bio veliki as, igračina i ljudima u svakom smislu. Bio je nepredvidiv, snažan, snalažljiv, lukav, i teško ga je bilo zadržati. Igrao je na svakoj poziciji kad zatreba. I njegov sin Boris je bio izuzetan vaterpolista, sjajan centar. Likom je podsjećao na oca, ali drugačiji profil igrača, izuzetan na svoj način. Uostalom cijela ta Borisova generacija Jadrana, i Primorca bila je sjajna i zatu su bili najbolji u Malagi i godinama u svjetskom vrhu”.
Malo današnjih ljubitelja vaterpola zna da je legenda crnogorskog vaterpola Stanko Zloković bio čak četiri puta najbolji strijelac jugoslovenske lige u period od 1977.do 1983.godine i to u konkurenciji takvih zvijezda kakve su bile Ratko Rudić, Zoran Gopčević (jednom najbolji strijelac), Boška Lozice, Milivoja Bebića, ali i Tomislava Paškvalina i Serđa Afrića. Uostalkom tih godina jedino je Zloković probio dva puta magičnu granicu od 100 golova u sezoni.
“Taj podatak najbolje govori kakav je as bio Zloković, a u tako jakoj konkurenciji nije igrao previše za reprezentaciju, što je još jedna potvrda koliko je to bila moćna liga. Zloković i Gopčević su bili velike zvijezde, veliki asovi i svaki na svoj način predstavnici hercegnovske i kotorske škole vaterpola. Gopčević je bio snažan, pokeretan, izuzetno vješt i lukav strijelac. Imao je nevjerovatne škare (vaterpolo izraz za iskakanje vaterpoliste pri šutu iz vode), podigao bi se do visine koljena iz vode i samo bi odozgo loptu spustio u gol. Bilo ga je izuzetno teško čuvati”.
Zar nije to ista, jugoslovenska škola vaterpola?
“Mnogi danas misle da je jugoslovenska škola vaterpola bila jedinstvena, ali nije baš tako. Bilo je tu dosta sličnosti, al ii razlika i specifičnosti, čak su se u nekim stvarima razlikovale i škole vaterpola u Kotoru i Herceg Novom, imale svoje specifičnosti, male tajne, i zato je i danas crnogorski vaterpolo to što jeste, sam svjetski vrh. Isto je bilo is a drugim sredinama,. Postojale su razlike u načinu i pristupu vaterpolu Juga, splitska špkola, zagrebačka, naša riječka, ili beogradska koju je baštinio Partizan. I samo su najbolji treneri uspjevali te različitosti da uklope i pretvore u snagu jugoslovenskog vaterpola. Zbog toga je bilo teško igrati protiv Jugoslavije, jer kad ne prolazi splitska, pročiće kotorska, hercegnovska, dubrovačka ili begradska škola…”
Jugoslavija je tih godina imala i najbolje golmane na planeti – Luko Vezilić, Aleksandar Šoštar, Kotorani Milorad Krivokapić, Andrija Popović, nešto kasnije i Renco Posinković…u svakom klubu je bio makar jedan izuzetan golman.
“To su bila sjajna golmanska imena, najbolji na svijetu. Šoštar je proglašen najboljim golmanom vijeka, Krivokapić je tih godina bio najbolji na svijetu, baš kao i prije njega Vezilić, Popović uz rame sa njima. Andrija je moj veliki prijatelj, ali moram reči da je bio izuzetan golman i da je u reprezentaciji kada bi branio uvijek bio na nivou i da nam je svojim odbranama donio neke važne pobjede. Andrija je u svakom smislu vaterpolo legenda, baš kao i već pomenuti golmani”.
I u tako jakoj ligi, pored tako velikih golmanskih imena vi ste nalazili put do mreže i bili 1985.godine najbolji strijelac lige u konkurenciji Bebića, Zlokovića, Gopčevića Veska Markovića, Veselina Đuha, Igora Milanovića…
“Davao sam im svima golove, i bio je veliki izazaov igrati proti njih, ali i velika čast biti sa njima u reprezentaciji, na pripremama. Uvijek sam nalazio način da ih savladam, podvalim neki trik, priča kroz smijeh Afrić, i na taj način pomognem klubu da ostvari dobar rezultat. Bio je veliki izazov, ogroman motiv igrati protiv njih i srećan sam što sam u igračkoj karijeri imao jedno takvo veliko i lijepo iskustvo”.
Tih godina žarili sui palili jugoslovenskom ligom Partizan i Jug, nekako na smjenu i pored njih je bilo jako teško osvojiti neki trofej. Oba kluba su imali izuzetne škole vaterpola, a velika želja trenera Partizana Vlaha Orlića bio je upravo Serđo Afrić, koji je čak zajedno sa Željkom Kaurlotom 1985.godine potpisao za crno-bijele, ali ipak ostao u Rijeci.
“Partizan je već bio šampion, imao izuzetno talentovanu generaciju koju su predvodili Igor Milanović, Anto Vasović, Igor Gočanin, Goran Rađenović, nešto iskusniji Šoštar, Zoran Petrović, Dragan Andrić te iskusni Krivokapić… i kada je stigao poziv Orlića i Partizana nisam mogao da odbijem, to je poziv koji se ne odbija. Željko i ja smo potpisali za Partizan, ali je nekako zakazala administracija kluba i zakasnili su sa našom registracijom i transferi su propali”.