Čvrsto je prigrabila djevojčicu Majdu iz prošlosti, klinku sa betonskog terena kod Tehničkog fakulteta i ne pušta je.
Zbog nje i vjere u lijepe stvari, roditelji su svakodnevno činili ogroman napor – na trening je vozili iz Bara do Podgorice i nazad (često je znala od umora da prespava put).
Zbog djevojčice koja je prvi trening na terenu u ”Morači” opisala kao da je gazila po pamuku, silne ljubavi prema lopti i snovima koji nikad nijesu prešli u opsesiju, Majda Mehmedović je tu gdje je. Godinama najbolje lijevo krilo i jedna od rijetkih koja će po treći put sa reprezentacijom nastupati na Olimpijskim igrama.
– Zaista sam privilegovana, treće Igre… Imala sam sreću da sam sa generacijama i generacijama dijelila put. Sve ovo ne bi bilo moguće bez mojih ”lavica”, napomenula je Mehmedović.
Uz Jovanku Radičević profilisala se u vođu sadašnje generacije nacionalnog tima.
– Dugo smo čekali kvalifikacije i dočekali. I došli do nečega o čemu, s pravom, svaki sportista sanja. Uspjeli smo i to na kakav način – zato sam ponosna. Veliko je i što smo dobili šansu da se borimo za Olimpijske igre.
U čemu je caka? Kako je Crnoj Gori, iz male baze, u konkurenciji velesila, pošlo od ruke da se treći put plasira na Olimpijske igre.
– Ima veze sa podnebljem, mentalitetom i energijom koja je uvijek ista. Mislim da je u velikoj mjeri zaslužan karakter. Mogla bih da pričamo o milion faktora.
Kako je Baranka stigla do klupskog i reprezentativnog trona?
– Karakter mi je mnogo pomogao, baš zato sam i došla dovde. Ali i dalje sam ista djevojčica koja je sanjala i sa roditeljima od kuće gledala Olimpijske igre. Rad i optimizam gurali su me kroz karijeru. Vjerovatno me sklop puno stvari doveo do toga da budem što jesam.
Nije sve slatka limunada – naša reprezentativka je prolazila kroz duge periode opravka od povreda. Propustila prve kvalifikacije za OI, sjajno finale EP iz Beograda… Ali je i to pregrmjela.
– Vjerovatno je i ovo bio jedan od težih načina da shvatim koliko je, prije svega, zdravlje važno za karijeru. Mnogo sam naučila iz povreda i to kroz konstantnu i tešku borbu sa sobom. Sjećam se da sam tokom utakmice sa Norveškom vidjela Tatjanu Brnović koja nas je bodrila sa tribina, u trenutku sam se prisjetila koliko me boljelo što nijesam mogla da pomognem u kvalifikacijama za London.
Majda nam je otkrila da sada više radi na sebi.
– Potrebno je konstantno raditi, zadavati zadatke, ciljeve i uvijek željeti. Sportista nikad ne smije prestati da mašta i zadovolja se trenutnom situacijom. Na primjer, sada radim više nego dok sam bila mlađa. Vjerovatno jer sam u iskusnijim rukometnim godinama, kada znaš da se bliži kraj. Iskreno, dolaze i mlađe, što je dodatni motiv.
Iskustvo je nije odvelo u rutinu, pretvorila je više ili manje uspješne godine u najjače oružje na terenu. Vidi se iz aviona kako Majda iz lošeg ulazi u jak ritam, na koji način drži konstantu i kako čita rivala.
– Dok si mlad odleti misao, zaboraviš se, promašaji uvede u nervozu… Kada sve to prođeš i stekneš iskustvo, odgovori se sami ponude. Prije svega, naučiš kako sebi da pomogneš. Psiha je, naravno, važan faktor za visok nivo. Volim sa sobom da pričam, pokušavam da uđem u glavu rivala, ne u smislu korak ispred, koliko da pratim situaciju ispred sebe. Ne razmišljam što je bilo, jesam li mogla ovako ili onako. Greške analiziram nakon utakmice.
Sve velike pobjede, bolne poraze, arhivirala je. Po potrebi otvori po neku fioku sjećanja, a najsvježije iskustvo, u trijumfu nad Norveškom, nema još namjeru da zavede pod šifrom ”prošlost”.
– Najjači smo kada malo ko vjeruje u nas. Ne mogu da objasnim kako, ali uvijek je tako. Kad god smo puno očekivali nije bilo dobro. Izuzetak, makar što se mene tiče, bile su prošloneđeljne kvalifikacije. Konkretno za prvi meč protiv Norveške, bila sam ubijeđena da ne možemo da izgubimo. Mislila sam, nema šansi i tri dana da igramo. Strah me bilo da podijelim mišljenje i ćutala sam. A onda smo na utakmici probudili snažan osjećaj koji nas je odveo do Tokija. Mogu slobodno da kažem, od kada igram rukomet prvi put sam osjetila onakvu moć i vidjela njihov strah. Lično nikad nijesam pobijedila Norvežanke na terenu, jer sam 2012. finale gledala sa tribina. Mislim da smo poslale jasnu poruku – niko nas ne može nadigrati. Znaju rivali kako razmišljamo, zato nas ne otpisuju.
Ne krije da je gladna trofeja, posljednji je podigla sa ekipom 2015, radovala se sa ”lavicama” 2012. godine.
– Mnogo sam željna medalja i uspjeha. Vjerujem da će nam se gol, koji nam je falio na posljednja dva takmičenja, za velike stvari, vratiti na nekom narednom, što da ne – možda i na Olimpijskim igrama.