Crnogorski košarkaš Bojan Dubljević kada nije nije na terenu voli da igra pikado.
Nikšićanin je u razgovoru za sajt Evrolige pričao o ovom hobiju i da je sve krenulo u njegovom rodnom gradu.
Košarkaš Valensije priznaje da mu igranje pikada pomaže na košarkaškim mečevima.
– Igranje pikada mi pomaže kada šutiram na utakmicama. Kada želim da pogodim neki broj moram da se koncentrišem. To je poput slobodnih bacanja – potrebna je koncentracija. Tako da mi to pomaže, objašnjava centar Valensije.
Postoji razlika između Dubljevića na košarkaškom terenu i Dubljevića sa strelicama u ruci.
– Volim da pobijedim i proslavim pobjedu, a koristim i ”trash talk”. Na terenu nisam igrač, koji se tako ponaša, ne koristim ”trash talk”, za razliku od igranja pikada u pabu.
Ljubav prema pikadu datira iz rodnog Nikšića.
– Četiri, pet puta nedjeljno smo izlazili. Igrali smo pikado, bilo je mnogo zabavno. U to vrijeme pikado je bio popularan u Nikšiću. Ne znam zašto – možda zato što je u pitanju mali grad u kojem nemate mnogo toga specijalnog da radite. Jedino da popijete pivo i igrate pikado. Tako da smo svi igrali, prisjeća se Dubljević.
U paru sa bratom Nikolom bio je nepobjediv.
– On je dvije godine stariji od mene i bili smo mnogo dobri. Napredovali smo i ubrzo je čitav grad želio da igra protiv nas. Željeli su da nas pobijede. Bilo je zabavno. Uvijek sam govorio da želim da pobijedim. Takav sam tip – igram da pobijedim.
Sa bratom je imao dug niz nepobjedivosti.
– Izgubili smo jedan meč. Mnogo smo igrali, možda pet puta nedjeljno. U ekipi koja nas je pobijedila bio je Nemanja Vranješ, košarkaš Mornara. Loše smo odigrali tu partiju. Ali, nakon toga smo opet igrali i pobijedili ih, kaže Dubljević.
U Valensiji ne igra mnogo. Ritam je takav da nema mnogo slobodnog vremena.
– Nemamo mnogo vremena sa svim ovim utakmicama i putovanjima. Moji saigrači ne igraju pikado. Igram samo kada mi brat ili prijatelji dođu u posjetu. Ovdje u Valensiji ima jedan pab, zove se ”Liverpul”, u čast fudbalskog kluba – ja sam navijač Liverpula i kada imam vremena odem tamo, pogledam utakmicu Liverpula i igram pikado.
Pokušaće da usavrši vještine.
– Možda, kada se penzionšem, mogu da usavršim vještine igranja pikada. Imaću više vremena. Svi igrači pikada su debeli, piju pivo. Mogu ja to, kaže u šali Dubljević.
Otkrio je kako počinje partiju.
– Uvijek počinjem od broja 17. Ne znam zašto, kada sam počinjao da igram uvijek sam prvo gađao 17, možda zbog toga, zaključio je Dubljević.