U porodičnoj kući porodice Ljuma iz Tetova u Sjevernoj Makedoniji, 20 godina je u tajnosti čuvan jedini preostali primjerak veoma vrijednog dokumenta koji je odredio sudbinu zemlje – Ohridskog sporazuma.
„Bio je u mojoj kući u posebnom sefu, u posebnoj kutiji, zaštićen od vlage i svih mogućih oštećenja”, kaže Iljir Ljuma za BBC na srpskom.
Ohridskim sporazumom, potpisanim na današnji dan prije 20 godina, okončan je sukob između albanske Oslobodilačke nacionalne armije i makedonskih snaga bezbjednosti.
Posljednji u nizu sukoba u zemljama bivše Jugoslavije završen je poslije sedam mjeseci borbi, uz značajno manje žrtava i posljedica nego u drugim dijelovima nekadašnje Jugoslavije.
„Ohridski sporazum je te 2001. donio mir i bez njega bi, apsolutno sam siguran, došlo do totalnog građanskog rata kao u drugim jugoslovenskim republikama”, kaže Dželal Neziri, politički analitičar iz Sjeverne Makedonije.
„Taj dokument je bio, a i danas je, snažna osnova mira i stabilnosti Sjeverne Makedonije”, dodaje.
Međutim, dvije decenije kasnije Ohridski sporazum u Makedoniji i dalje izaziva dosta kontroverzi – toliko da su svi primjerci tokom godina nestali.
Ili se barem tako vjerovalo, sve dok Ljuma nije zavukao ruku u vlastiti arhiv.
„Sada je sa čitkim i originalnim potpisima dostavljen gde treba – na sigurno”, kaže on.
Šta je donio Ohridski sporazum?
Sjeverna Makedonija je 1991. godine postala nezavisna bez ijednog ispaljenog metka – nije bilo sukoba i krvavih ratova kao u ostalim republikama bivše Jugoslavije.
Ipak, daleko od toga da u Makedoniji nije bilo problema, prije svega na etničkom nivou.
Prema popisu iz 1991. godine u zemlji je živjelo 65 odsto Makedonaca i 21 odsto Albanaca, koji su uglavnom živjeli u sjeverozapadnom dijelu, uz granicu sa Kosovom.
U gradovima poput Tetova i Gostivara, kao i okolnim selima, Albanci čine većinu, a ima ih i u Skoplju i Kumanovu.
„Međutim, etnički Makedonci, koji su činili većinu, odlučili su da naprave državu i naciju samo na osnovu jednog etniciteta – svi drugi su bili isključeni”, kaže Neziri.
Jedno od najkontroverznijih pitanja bili su albanski jezik, koji nije bio priznat kao zvanični jezik u državi, kao i zabrana da se u javnim institucijama ističe albanska zastava.
Pored toga, Albanaca nije bilo na javnim funkcijama, kao ni, na primjer, u policiji – ni približno proporcionalnoj zastupljenosti u stanovništvu.
Zvaničnici u Skoplju su zahtjeve da se to promjeni su vidjeli kao put ka „paralelnim vlastima”.
„Političke partije Albanaca su deset godina radile na poboljšanju, koristeći politička i demokratska oruđa, ali nisu uspjeli da postignu rezultat”, kaže Neziri.
„Kao alternativa, ponuđena je Oslobodilačka nacionalna armija, koja je imala isti cilj, ali drugačija sredstva – oružje i vojne akcije”, dodaje.
Albanci su tražili i stvaranje sopstvenog univerziteta u Tetovu, a jedan od najekstremnijih zahtjeva bio je da se na zapadu Makedonije, gdje čine većinu, proglasi takozvana „Republika Ilirida”.
Do toga nije došlo, ali su Ohridskim sporazumom sva ostala pitanja regulisana.
Novinar Aleksandar Čomovski smatra da je Ohridski sporazum institucionalno omogućio da Makedonci i Albanci počnu da prevazilaze nacionalističke predrasude.
„On je prvi barometar da je u Makedoniji moguć život na osnovama međuetničkog, kulturološkog i političkog dijaloga”, kaže.
Pored prekida sukoba, sporazum sadrži odredbe za promjenu službenih jezika.
Bilo koji jezik kojim govori više od 20 odsto stanovništva postao je, uz makedonski, zvaničan na opštinskom nivou, a samo albanski ispunjava te kriterijume.
Sporazum su, sa strane etničkih Makedonaca, potpisali Ljupčo Georgievski, prvi predsjednik VRMO-DPMNE i bivši premijer, kao i Branko Crvenkovski, tadašnjih predsednik Socijaldemokratskog saveza Makedonije (SDSM).
Sa albanske strane, potpisali su ga Imer Imeri, tadašnji predsjednik Partije demokratskog progresa (PDP) i Arben Džaferi, predsjednik Demokratske partije Albanaca (DPA).
Paraf su stavili i tadašnji predsjednik Makedonije Boris Trajkovski, kao i strani predstavnici – Džejms Perdju iz SAD i Fransoa Leotar iz Evropske unije.
Džabir Derala, pisac i osnivač nevladine organizacije „Civil”, ističe upravo značaj brze intervencije međunarodne zajednice.
„Ako je u Bosni bilo potrebno četiri i po godine da se dođe do (Dejtonskog) sporazuma koji je i danas izuzetno problematičan, na Kosovu dvije godine da se sukob primiri, a i danas postoji čitav set nesporazuma, ovdje je za šest mjeseci uspostavljen mir”, navodi.
Međutim, Biljana Vankovska sa Filozofskog fakulteta u Skoplju, smatra da suočavanje sa prošlošću, a još manje pomirenje, nikada nije bilo na dnevnom redu u Sjevernoj Makedoniji.
„Istinsko pomirenje najpre podrazumjeva uznemirenje – pogled na sve bolne i traumatične događaje koje su dovele do nasilja, kao i same posljedice nasilja”, kaže.
Ona smatra da je u Sjevernoj Makedoniji „nasilje dobilo legitimitet i pokazalo se korisnim”, kao i da se kulturno nasilje vidi na svakom koraku „u smislu glorifikacije ratnika i ustanika”.
Kako kaže, sistem koji je nastao posle Ohridskog sporazuma nije doveo do smanjivanja segregacije, već je produbio podjele na etničkoj osnovi.
„Ukratko, stanje u Makedoniji nije mnogo drugačije od onoga u Bosni i Hercegovini, ali je to politički nekorektno reći”, navodi.
Kako je sporazum potpisan (i izgubljen i sačuvan)?
Iljir Ljuma ima 70 godina i njegova porodica u Tetovu živi više stotina godina.
„Ja sam ti čisto gradsko dijete, kako se kod nas kaže”, navodi uz osmjeh.
Ljekar je, ali je ranije bio uključen u politički svijet i to kao visoki zvaničnik PDP-a.
„Prije desetak godina, prilikom jedne godišnjice, pojavila se vijest da nijedan primjerak sporazuma ne postoji ni u vladi, ni u predsjedništvu, ni u državnom arhivu”, kaže Ljuma.
„To mi je potpuno neshvatljivo, nisam mogao da vjerujem da je to tačno”, dodaje.
Otkud njemu onda originalni primerak?
Prvo, tako što je njegova Partija demokratskog progresa bila jedna od potpisnica sporazuma.
„Kada se partija raspala, dio dokumenata sam uspio da sačuvam, jer prostorije u kojima su bili nisu bili sigurni, mnogi su se vrzmali tuda”, kaže.
„Uplašio sam se da ih neko ne uništi ili da nestanu kao drugi primjerci.”
Kako navodi, porodična tradicija je da se čuvaju takve stvari, pa tako ima i opštinske knjige sa početka 20. vijeka „na srpskohrvatskom, albanskom i makedonskom”.
Nedavno je stupio u kontakt sa Artanom Grubijem, zamjenikom premijera Vlade Sjeverne Makedonije, koji mu je obećao da će dokument završiti tamo gdje treba – u državnom arhivu.
Kada je objavljeno da je pronađen primjerak sporazuma, Grubi je izjavio da je kontaktirano sa svim potpisnicima i da niko nije imao originalni dokument.
„Drago mi je da sam ga sačuvao”, kaže Ljuma zadovoljno.
„On je sada na sigurnom, a ako neko kojim slučajem posumnja da li je riječ o originalu, može da ode do arhiva i uvjeri se”, dodaje.
Dobro se sjeća i kako je sve izgledalo tokom pregovora te 2001. godine.
„Dosta je vremena trebalo da se dođe do dogovora”, navodi uz uzdah, dodajući da je najviše trvenja bilo oko upotrebe albanskog kao drugog službenog jezika.
„VMRO je tvrdio da se time stvara federalizacija Makedonije”, prisjeća se.
Na kraju, kaže, najvažnije je da je došlo do mira, iako nije bilo potpuno zadovoljnih ni sa jedne, ni sa druge strane, što je „normalno u tim uslovima”.
„U Makedoniji tako nije došlo do građanskog rata i bosnizacije Makedonije”, kaže.
„S tim što Albanci ovim dogovorom nisu dobili albansku republiku, kao što je Republika Srpska u Bosni – to je važno za one koji tvrde da je sporazum samo u korist Albanaca”, navodi.
Kako je sukob izgledao?
Do prvog većeg incidenta došlo je 22. januara, kada je grupa naoružanih Albanaca napala policijsku stanicu u selu Tearce, nedaleko od Tetova.
Tada je ubijen jedan policajac, a trojica su povrijeđena.
Sredinom februara sukoba je bilo i u Tanuševcima, albanskom selu na sjeveru zemlje, a ubrzo su se proširili po čitavom tom regionu.
Najviše ih je bilo upravo oko Tetova, drugog grada po veličini u Makedoniji, kao i oko Kumanova.
Usred svega toga bio je Neziri, ali kao ratni reporter.
„Bio sam mlad novinar i nisam bio emotivno spreman za sukob”, kaže.
Radio je za Fakti, dnevni list na albanskom jeziku.
„Mnogi novinari su u to vrijeme odlučili da izaberu stranu, što je i najlakše i najbezbjednije – kada je rat uvijek su najpogođeniji oni koji ostanu u sredini”, navodi.
Međutim, on to nije želeo.
Zato je, kaže, stalno išao i u planine i radio intervjue sa komandantima ONA-e, a onda na konferencije za medije državnih zvaničnika.
„Ako stalno prelazite liniju fronta, onda ste sumnjivi i jednima i drugima”, navodi.
„Bilo je veoma teško raditi u takvim uslovima i imam mnogo strašnih sjećanja iz tog perioda, ali sam na sreću preživio”, dodaje.
Ubrzo posle sukoba u Tanuševcima, makedonska vlada izdala je ultimatum, tražeći od Oslobodilačke nacionalne armije da prekine napade.
U isto vrijeme počeo je dijalog makedonskih i albanskih partija, a sredinom marta počinje mobilizacija vojnih rezervista i ofanziva na sela oko Tetova.
Već krajem aprila osam policajaca ubijeno je u selu Vejce, u podnožju Šar planine.
Ubrzo su počeli i neredi u Skoplju, Bitolju i Velesu, a na meti demonstranata često su bili lokali Albanaca.
Na terenu je tada bio i Derala.
„Ono što pamtim iz 2001. su velika napetost i nasilje koje smo gledali na televiziji, kao i totalna podeljenost stanovništva i medija”, kaže.
Međutim, kako navodi, bilo je i onih, poput njegove nevladine organizacije, koji su „pozivali na mir i mirno razrješenje”.
Jedan od ciljeva, dodaje, bio je ubjediti stanovništvo da se ne uključi u konflikt, a radili su na „pomirenju čitavih sela”.
„U Lipkovskom kraju – na sjeveru zemlje, uz granicu sa Srbijom – uspjeli smo da za jedan sto dovedemo ljude koji su nešto značili na obje strane i diskusija je bila prilično burna, ali nadam se da smo pomogli da se taj region ne uvuče u totalni rat”, kaže.
Međutim, rat je za to vrijeme prijetio da potpuno eskalira.
U junu dolazi do „slučaja Aračinovo”, jednog od ključnih trenutaka sukoba.
Riječ je o selu na osam kilometara od Skoplja koje su zauzeli pripadnici ONA-e, zaprijetivši da će gađati prijestonicu ukoliko vojska ne obustavi napade.
„Napašćemo policijske stanice, aerodrom, vladu i parlament – sve što možemo ćemo granatirati”, izjavio je jedan od vođa ONA-e, poznat kao Komandant Hodža.
„Nemamo ih mnogo, ali su efikasni. Napašćemo sa planina”, dodao je.
U isto vrijeme propadaju politički pregovori Albanaca i Makedonaca.
Borbe se nastavljaju, a krajem juna dolazi do primirja.
Jednu od glavnih uloga u tome imao je Havijer Solana, poznat u Srbiji kao generalni sekretar NATO Alijanse tokom bombardovanja Jugoslavije, a tada visoki predstavnik Evropske unije za spoljnu politiku i bezbjednost.
Primirje je potpisano 5. jula 2001. godine, ali tu nije bio kraj – borbe oko Tetova se nastavljaju i dolazi do „slučaja Ljuboten”.
Sredinom avgusta na putu između sela Ljubinci i Ljuboten, nedaleko od Skoplja, u eksploziji mine stradalo je osam makedonskih vojnika.
Policija narednog dana ulazi u Ljuboten, gdje prvo dolazi do vatrenog obračuna sa pripadnicima ONA-a, a onda i ubistva nekoliko albanskih civila.
Zbog tog zločina Johan Tarčulovski osuđen je pred Haškim tribunalom na 12 godina zatvora.
To je jedini slučaj koji je završio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Mirovni sporazum potpisan je 13. avgusta.