Ruskim uticajem stvaran haos u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori

Izvor: Al Jazeera Balkans

Otvoreno simpatisanje Milorada Dodika i izjave o trenutnoj ukrajinskoj krizi, zbog kojih se našao na crnoj listi te zemlje, hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, barem za veliki broj neutralnih posmatrača, svrstao je u skupinu ljudi koji, na neki način, promovišu i šire „ruski politički uticaj” u regiji.

Neki su stava da je Milanović dobio podršku ruskih lobista i oni koji dijele to mišljenje tvrde da je taj uticaj najjasnije vidljiv u sklapanju neke vrste, barem simboličko – ideološkog, saveza na relaciji Milorad Dodik – Dragan Čović – Zoran Milanović.

S druge strane, postoje i oni koji Milanovićevu iznenadnu rusofiliju tumače kao odraz njegovog karaktera, a simpatije prema Rusiji objašnjavaju njegovom željom da u svakom političkom pitanju, pa i tom, oponira trenutnom hrvatskom premijeru, Andreju Plenkoviću.

Tako misli i iskusni hrvatski novinar i politički komentator Vlado Vurušić koji je Milanovićevo ponašanje uporedio sa onim češkog predsjednika Miloša Zemana.

„Pa ja neke konkretne podatke o tim stvarima nemam, nekakve povezanosti Milanovića sa nekim ruskim lobijem ili nečim sličnim, moram priznati da nema. Nema nekih opipljivih stvari, možda tu nešto ima, ali ne možemo ništa tvrditi. Po meni, dobrim dijelom ne mora obavezno biti povezano, naravno nije isključeno, sa neklim ruskim lobistima, ili tako nečim nego to prvo može biti i taj njegov karakter, jer je on u zadnjih nekoliko mjeseci prilično, za 180 stupnjeva, promijenio svoj svjetonazor i političke poglede na kojima je dobio izbore“, kaže Vurušić.

Ipak, jezik njegovih izjava, u samoj zemlji, izazvao je konsterniranost i to najviše među ljudima koji su na prošlim predsjedničkim izborima glasali upravo za Zorana Milanovića

„U Hrvatskoj je prilična konsterniranost upravo kod njegovog biračkog tijela, odnosno kod ljudi koji su za njega glasali. Prvo se mora znati da su ljudi glasali ne toliko zbog njega koliko zbog toga jer su htjeli da Kolinda Grabar – Kitarović ne bude više predsjednica. Druga stvar, kada povezujemo ovo što on govori oko Bosne, povezivanje sa Dodikom i ovo što je govorio oko NATO i Ukrajine, on je, tako se govori u Hrvatskoj, postao neka vrsta hrvatskog Miloša Zemana, za kojeg znamo da često daje slične i izjave koje koriste toj ruskoj poziciji, a zapravo on, kao i Milanović, nema te ustavna ovlašćenja koliko bi htio predstaviti da ima“.

Ruski uticaj posebno izražen u Crnoj Gori

Šta se krije iza Milanovićevog ponašanja teško je odgonetnuti, ali da je „ruski uticaj“ itekako prisutan, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i dugim zemljama regije, kristalno je jasno, kaže politička anlitičarka iz Banjaluke Tanja Topić.

Najočitije se „ruski uticaj“ može vidjeti u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, a do izražaja je došao, pojašnjava Topić, onoga trenutka kada je postalo i više nego jasno da Crna Gora postaje članica NATO saveza.

„Definitivno ruski uticaj postoji i Rusija je na neki način iskoristila taj prostor u kojem se Evropska unija bavila sopstvenim problemima, preslagivanjem sopstvenih stvari, tako da je prespavala to jačanje i snaženje ruskog uticaja u regionu. On je posebno došao do izražaja onog trenutka kada je bilo otvoreno pitanje uključivanja, odnosno priključivanja, Crne Gore u članstvo NATO-a i tu je zapravo urađena velika kampanja koja je nastojala da taj proces jednostavno osujeti i spriječi. Dalja vrsta uticaja se takođe ticala u pogledu stvaranja haosa unutar same Bosne i Hercegovine, gdje smo vidjeli da smo od gotovo završene stvari i reforme koje je BiH usaglasila na svim nivoima, u smislu pristupanja NATO-u, danas došli do potpuno drugačije situacije gdje imamo protivljenje RS-a članstvu BiH u NATO“.

Dalje, pojašnjava Topić, ne smijemo zaboraviti da Rusija svoj uticaj u Bosni i Hercegovini ostvaruje formalno i javno. To se očituje u funkcionisanju kancelarije visokog predstavnika u BiH i djelovanju Vijeća za implementaciju mira.

Topić pojašnjava da je taj uticaj godinama bio vidljiv, jer je Rusija, po pravilu, izdvajala svoje mišljenje i podržavala Republiku Srpsku i Milorada Dodika a „kruna te vrste uticaja bila je ispoljena u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija i kada je BiH dobila novog visokog predstavnika Christiana Schmidta, što je zapravo dovelo do toga da je RS, odnosno Milorad Dodik, osporio i postojanje kancelarije visokog predstavnika i novog visokog predstavnika, njegovo imenovanje, uz snažnu podršku Rusije koja je na neki način proširena i podrškom Kine, koja je takođe u Savjetu bezbjednosti zastupala tu poziciju Rusije“.

Podrška Draganu Čoviću

Što se tiče onog neformalnog i nevidljivog uticaja Topić kaže da je svojim savezništvom sa Rusijom Milorad Dodik uspio izboriti naklonost Rusije i za svoje saveznike, najprije za predsjednika HDZ-a Dragana Čovića.

„Milorad Dodik vrlo jasno i javno govori da uživa podršku Rusije, zahvaljuje se toj podršci koju ima i ističe Rusiju kao prijatelja. Znači, Rusija se negdje opredjelila na jednu stranu, odnosno da podržava politiku koja dolazi iz RS-a, ali isto tako vidimo da je u tim odnosima podrške zapravo izvojevana i ta vrsta podške i za predsjednika HDZ-a Dragana Čovića“.

U tom svjetlu Topić vidi prisutnost „ruskog uticaja“ i u susjednoj Hrvatskoj uz ogradu da se jasno moraju diferencirati stavovi koje iznosi hrvatski predsjednik, s jedne strane, od stavova koje zastupa hrvatska vlada.

„Na osnovu ove situacije vidimo taj pravac podrške koji je sve izraženiji barem na toj pojavnoj i javnoj i simboličkoj razini na relaciji hrvatski predsjednik Zoran Milanović, što se ne može, u tom kontekstu, poistovjetiti sa potpunim odnosom podrške vlade Hrvatske u odnosima sa Rusijom iz prostog razloga što smo tu neku vrstu ‘raskola’ vidjeli u odnosu prema Ukrajini, ukrajinskom pitanju, ukrajinskoj krizi, gdje zapravo vlada Republike Hrvatske slijedi tu poziciju zemalja članica Evropske unije“.

I Vlado Vurušić ističe da je razlika u stavovima prema „ukrajinskom pitanju“ veoma uočljiva kada se sagledavaju politike hrvatskog predsjednika i hrvatskog premijera.

Milanovićevo suparništvo sa Plenkovićem

„Još jedna stvar, tu je njegovo suparništvo sa premijerom Plenkovićem koji u tim stvarima NATO, Ukrajina, odnosi sa Rusijom, Bosna i Hercegovina ima drugačije stavove. Neke suprotne, neke malo manje, ali u svakom slučaju ne možemo isključiti da Milanović koji je, uslovno rečeno, u ratu sa premijerom, zapravo sve ovo, između ostalog, radi jer je riječ o priči oko njihovog suparništva, ili njihovog političkog ili ideološkog nadmetanja. Milanović se, na žalost, prometnuo u jednog od političara za koga je glasao lijevi spektar biračkog tijela pa se prometnuo u zastupnika, ne desno, nego prilično radikalno desnog političkog tijela. Oni ga podržavaju i kada govori o BiH i kada govori o Ukrajini“, kaže Vurušić.

Na kraju, Vurušić podsjeća da bi Milanović trebao da se prisjeti nekih istorijskih događaja i iz njih izvuče zdravorazumske analogije, posebno kada govori o rusko – ukrajinskom sukobu.

„Situacija je u Ukrajini prilično slična onoj koja je bila u Hrvatskoj 90-tih godina, jer šta su te paradržavne tvorevine u Ukrajini nego SAO Krajina. I Hrvatska je bila izložena agresiji veće zemlje i brojnije nego što jeste sama. Tu je malo čudna stvar. Ne stoji sasvim ni ona priča da NATO nije imao uticaja na ono što se odvijalo na području Hrvatske pa i kasnije BiH i Kosova, za vrijeme ratova, s obzirom da znamo da je NATO, odnosno Zapad, kasno, ali je ipak reagovao i znamo da je Oluja, na neki način, bila izvedena uz blagoslov SAD-a, NATO-a i čak uz neku logističku i političku pomoć“.