Ono što danas gledamo su konsekvence političkog ubistva Zorana Đinđića

Autoritarni poredak Aleksandra Vučića i sve ovo što danas gledamo kao antidemokratsku orijentaciju našeg društva, jesu konsekvence političkog ubistva Zorana Đinđića, ocijenio je istoričar Milivoj Bešlin.

Bešlin napominje da je u 30 godina naše političke pseudopluralnosti, Đinđić bio najizrazitiji zapadnjak na vlasti, a da nije uživao posebno veliku podršku.

Kako je predočio, Đinđić je i „ubijen da bi se zaustavila dalja politička pluralizacija i proevropska orijentacija, i da bi se politički trendovi okrenuli na drugu stranu, kao što i jesu”.

Komentarišući činjenicu da Aleksandar Vučić sebe povremeno poredi sa Đinđićem, Bešlin je primijetio da se on poredi i sa Titom, kako mu kad odgovara, ali da poređenje sa ubijenim premijerom ima manipulativnu formu.

”Iako kontroliše sve poluge vlasti u našem društvu i državi, on voli da o sebi govori kao o žrtvi i zloupotrebljava način na koji je uklonjen Đinđić, ne bi li se tako predstavio”, ukazao je on i konstatovao da je to možda i najgora i najnemoralnija funkcionalizacija Đinđića.

Ipak, Bešlin se protivi mitologiziranju i naglašava da se ni samom Đinđiću ne čini usluga kad se konstruiše njegova slika.

Kako je istakao, Đinđić je bio „čovjek velikih intelektualnih i političkih sposobnosti, koji se u tom trenutku i u datom istorijskom kontekstu zaista pokazao kao superioran“.

Zato bi jedna njegova racionalna i u naučnom metodu utemeljena slika, bila sasvim poštena i fer interpretacija Đinđića, naglasio je Bešlin.

Novinar Branko Čečen misli da je Đinđićevo ubistvo prekinulo jedini period u istoriji Srbije kada je izgledalo da možemo da postanemo normalno društvo.

On je rekao da je u jednom trenutku Srbija realno mogla da krene ozbiljno na bolje, što ne bilo moguće da Đinđić, uz sve eventualne kritike, nije bio upravo onakav kakav je bio.

”Čini mi se da fina mica-maca ne bi mogla da postane premijer u takvoj Srbiji i sa takvom opozicijom, protiv takvog Miloševića”, ocijenio je Čečen.

Kako je podsjetio, Srbija je u tom trenutku očekivala mnogo, a nije bila u situaciji da se na to baci iz sve snage.

”Očekivali smo momentalnu transformaciju iz diktature u kojoj su vladali potpuni i duboko nemoralni mediokriteti, u neku francusku, ili britansku ili švedsku demokratiju”, objasnio je Čečen.

Poredeći Đinđića i Vučića, Čečen je ocijenio da su obojica željela da budu upisana zlatnim slovima u istoriju, ali da Vučić to čini na račun društva koje je ”rastočio na hiljadu komada”, dok je Đinđić htio da to bude ”po učinku” i da Srbija zasluženo uđe u Evropsku uniju.

Po njemu, Srbija bi, da nije bilo Đinđićevog ubistva, živjela s mnogo manjim uticajem ”kancerogenog amalgama tajnih službi, organizovanog kriminala i velikog biznisa koji politika od onda servisira sa mnogo volje, a činila je to i prije Đinđića”.

Čečen smatra da ni Demokratska stranka Srbije, ni Demokratska stranka, poslije toga nisu imale namjeru da bar započnu institucionalni obračun ili institucionalno umanjenje moći čitavog tog spleta veoma morbidnih interesa.

On ipak nije očekivao da će Srbija poslije Đinđića tako da se ”strovali” i da sa takvom radošću pristupi sistemskoj korupciji i napuštanju vrijednosti.

”Takav sunovrat niko nije mogao da očekuje”, poručio je Čečen, ističući da je, uprkos svemu, Đinđićevu zaostavštinu predstavlja nada da stvari mogu biti bolje.

S druge strane, Bešlin naslijeđe Zorana Đinđića vidi u proevropskoj i zapadnjačkoj orijentaciji, kao i u metodama političke borbe.

”Samo kroz otpor društva i kroz saznanje da ovo nisu životi kakvim želimo da živimo, moguće je pronaći i mjesto Zorana Đinđića i koristiti njegova iskustva i njegove metode iz devedesetih godina u borbi sa ovim našim novim autoritarizmom”, zaključio je Bešlin.