Piše: Tomislav Marković, Tacno.net
Milorad Dodik je ponovo krenuo u akciju otcjepljenja Republike Srpske. Najavio je da će do kraja mjeseca ili najkasnije prve nedjelje novembra Skupština RS imati obiman dnevni red “koji će ići za tim da se povuče saglasnost sa vojske, indirektnih poreza koji po Ustavu BiH pripadaju Republici Srpskoj, čak i granice, odnosno upravljanje granicama na prostoru Republike Srpske pripada RS-u, a ne BiH”. Pjeni Dodik na sve strane, urla kako ne mogu dva stranca i tri Bošnjaka da odlučuju o srpskom narodu, svađa se s kim stigne, psuje, prijeti i uopšte, neobuzdano se služi širokom paletom svojih izražajnih mogućnosti.
Nije mu ni lako, s obzirom šta mu spremaju na Zapadu, pijesak mu ubrzano curi iz pješčanika i ne sluti ni na šta dobro, osim eventualnog bjekstva u Rusiju. Izaslanik američkog predsjednika za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar najavio šta ga čeka, rekavši: „Moram reći da su nove sankcije prema Balkanu predviđene za one koji opstruišu politički, ali i prema onima koji imaju korist od toga“. Dodik je skinuo diplomatske rukavice sa jezika i raspalio: „Jebe mi se za sankcije. To sam upoznao već. Ako hoćeš sa mnom razgovarati, nemoj mi prijetiti“. Eskobar je ostao hladnokrvan: „To nije prijetnja, ovo je činjenica“.
Kasnije je na Twitteru pojasnio da su prijetnje srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika otcjepljenjem Republike Srpske od BiH za SAD antidejtonske i da građanima tog entiteta ne nude ništa drugo osim izolacije i „ekonomskog očaja“. Pa ko voli nek izvoli. A izgleda da mnogi vole, evo i opozicija srbuje sve u šesnaest, ali pošto Zavod za patente još nije verifikovao srbometar, teško je pouzdano utvrditi ko su veći Srbi.
Što izgubimo na emigraciji, nadoknadimo na mortalitetu
Za to vrijeme Aleksandar Vučić, predsjednik svih Srba u “Srpskom svetu”, mudro ćuti, računajući da ćutanje znači odobravanje. A i što bi se zamarao kad su tu njegovi jastrebovi, prije svih Aleksandar Vulin koji uporno najavljuje da je zadatak ove generacije političara da konačno obave to ujedinjenje svih Srba, da svi najzad budemo zajedno, među svojima, sabrani ispod jednog stega, jedne partije, jednog vođe, tačnije – njegove čizme.
Da dočekamo i to čudo: svi Srbi u jednoj državi, svi idu u crkve pravoslavne i mole se Bogu da satre nekrste liše nejači, svi se na ulici pozdravljaju vjekovnim srpskim pozdravom „Dogodine u Prizrenu“, svi pišu ćirilicom i to uglavnom navijačke parole tipa „Ratko Mladić – srpski heroj“, „Nož, žica, Srebrenica“ i „Ne damo Kosovo“ (srBski: „Nedamo Kosovo“), svi misle kao jedan, a on zebe od mnogo mišljenja.
Ako Vučić, Dodik, Vulin i ostali dačići misle da stvaraju taj “Srpski svet”, da se otcjepljuju, pripajaju, ujedinjuju, obnavljaju Dušanovo carstvo – morali bi da požure. Jer da bi se neki ljudi međusobno ujedinili i – što bi rekao filozof Časlav Koprivica u naletu jezičke inventivnosti – samoobgraničili, neophodno je da ih ima u koliko-toliko pristojnom broju. A taj broj opada iz dana u dan. Srbiju posljednjih godina napusti u prosjeku 50.000 ljudi godišnje, uglavnom nepovratno. Prema nekim podacima, Srbiju je od 2000. godine napustilo skoro milion stanovnika. Epidemija korone je malo usporila masovno iseljavanje, tačnije – odložila ga do neke bolje prilike i normalizacije stanja, ali uprkos tome ljudi nalaze načina da odu.
Bez brige, što smo izgubili na emigraciji, nadoknadili smo na mortalitetu. Tokom 2020. godine u Srbiji je, prema zvaničnim podacima, broj preminulih za 53.261 veći od broja rođenih. Ta razlika inače nije ovolika, obično iznosi između 36 i 39 hiljada, pa se odavde lako može zaključiti koliko je zapravo ljudi umrlo od korone, ali i od mnogih drugih bolesti, jer se naša napredna vlast bori protiv epidemije tako što uništava zdravstveni sistem, fizički i psihički iscrpljuje ljekare i medicinsko osoblje, a teške bolesnike sprječava da se liječe.
Masovna bježanija od zlatnog doba
Ništa nije bolje ni u Dodiklendu, Republiku Srpsku je, prema nekim procjenama, poslije rata u BiH do popisa 2013. godine, napustilo 330.000 ljudi, a još 125.000 je otišlo od popisa do 2018. godine. “Ove godine Republika Srpska ima 8.949 upisanih prvačića, što je najmanji broj u zadnjih deset godina”, panično javljaju mediji. Naše vjekovne srpske zemlje napušta uglavnom mlađe, radno sposobno stanovništvo, odlazeći najvećim dijelom na Zapad, tamo gdje može normalno da se živi od svog rada, a i ne moraš svakog dana da slušaš ove manijake koji prijete ratom, otcjepljenjem i ujedinjenjem, ne moraš da se učlaniš u partiju da bi se zaposlio, niti da trpiš kojekakve kabadahije i zlostavljače, inače listom velike srpske patriote.
Dobro, ne odlaze svi baš zauvjek, poneko se i vrati, ima i emigracije iz RS u Srbiju, ali trendovi su jasni i neće se mijenjati. Da su gornji brojevi apsolutni to bi značilo da u Srbiji za nekih šest-sedam decenija neće živjeti gotovo niko. Stanje nije baš u toj mjeri apokaliptično, ali je jasno u kom nas pravcu vode usrećitelji naroda i oni koji bi sve učinili za Srbiju, a još više za njen nestanak.
Uzalud Vučić ubjeđuje sve redom da je nastupilo zlatno doba, da plate rastu kao đavo iz vode, da nikad nije bilo bolje: od tog njegovog zlatnog doba i rajskog života svi bježe kao đavo od krsta. Odlaze ljekari, inženjeri, programeri, bolničari, medicinski tehničari, njegovateljice, pekari, doktorandi, astronomi, biolozi, kuvari, hemičari, biohemičari, keramičari, lakireri, stolari, moleri, majstori svih mogućih zanata, ko god umije nešto da radi.
Ministarstvo nestajanja
Za to vrijeme premijerka Ana Brnabić mrmori nešto o tome kako više nema odliva mozgova, već je došlo vrijeme priliva mozgova, misleći valjda na one koji su se prinudno i privremeno vratili u zemlju uslijed pandemije. Dobro, premijerka se specijalizovala za izgovaranje nesuvislosti i besmislica, neprestano nastoji da nadmaši samu sebe, što nije nimalo lak posao, pa na njene riječi ne treba obraćati pažnju, pogotovo što je dotična persona puka marioneta šefa Aleksandra Vučića.
Kako bi pospiješili bledunjavu demografsku sliku, Vučić & co. su se dosjetili ingenioznog riješenja: na mjesto ministra za brigu o porodici i demografiju postavili su starog ratnog huškača Ratka Dmitrovića. Nema te stvari koju Dmitrović ne bi bio u stanju da upropasti, šta god je branio to je propalo, rijedak talenat za kvarenje svega i svačega, uključujući i kamen za potapanje kiselog kupusa, kuglu za boćanje i silu gravitacije. Sudeći po navedenim podacima o rekordnom negativnom prirodnom priraštaju, ministrovanje mu je odlično krenulo, a sva je prilika da će se još uspješnije nastaviti.
Nacionalistička destrukcija
Da se razumijemo, ne propovijedam nikakvu apokalipsu, ne lamentiram nad nestajanjem Srba, ne proričem izumiranje naroda, niti me to zanima. Nestali su i kudikamo ozbiljniji narodi, velike civilizacije su se survale u prah, pa šta im fali. Nestali su Feničani, Akađani, Sumerci, Vavilonci, Haldejci, od starih Grka i Rimljana ni traga ni glasa, a o Inkama, Majama i Astecima da i ne govorimo. Nije ni broj stanovnika od presudne važnosti. Atina Sokrata, Platona i Aristotela imala je između 250 i 300 hiljada stanovnika, od toga samo tridesetak hiljada slobodnih građana sa svim političkim pravima, pa su stvorili evropsku civilizaciju. Poenta je u nečemu drugom.
Poenta je u tome da je nacionalizam ideologija pogubna ne samo po druge nacije, nego i po naciju koju ovaj ideološki virus kolektivno zahvati. Otkad su nacionalisti prije trideset i kusur godina zasjeli na vlast, uništili su sve što im je ruku dopalo: zajedničku državu, desetine hiljada ljudskih života, mir, gradove, sela, institucije, ekonomiju, fabrike, radništvo, ravnopravnost, jednakost, prosvetu, kulturu, pravni sistem, zdravstvo, moral, empatiju, solidarnost, životnu sredinu, sekularizam, svakodnevni život… Pod budnom nacionalističkom paskom procvetali su organizovani kriminal, narko-karteli, šverceri, ratni profiteri, lopuže, ubice, ratni zločinci, razne sociopate, šovinizam, mržnja, izrabljivanje, nasilje, rasizam, fašizam, korupcija, otimačina, beznađe i osjećanje potpunog besmisla.
Nacionalizam je najefikasniji mehanizam za samouništenje, u šta možemo da se uvjerimo čim se osvrnemo oko sebe, svejedno u kom pravcu gledali. Masovno bjekstvo iz nacionalističkog brloga nije jedini pokazatelj nacionalističke destrukcije, mada je i to dovoljno da se osvjedočimo kako vladajuća doktrina razara društvo. Oni koji neprestano govore o ljubavi prema svojoj zemlji i narodu, čine sve što je u njihovoj moći da unište i tu voljenu zemlju i još voljeniji narod. Što bi rekao prorok Isaija: Na putevima je njihovim pustoš i rasap. To je najvidljivije u onim oblastima do kojih je nacionalistima posebno stalo, dakle u identitetskoj politici.
Udruženi zločinački poduhvat protiv sopstvenog naroda
Akademici, pjesnici, pisci i ostala dušebrižnička menažerija ubiše se od brige za srpski jezik i književnost, za kulturu kao sluškinju nacionalnog identiteta, za ćirilicu kao identitetsko pismo. A ove godine na studije srpskog jezika i književnosti, ključne za nacionalni identitet, na 393 slobodna mjesta u Beogradu, Novom Sadu i Nišu – prijavilo se ukupno 128 kandidata. Možeš da budeš sasvim prosječan učenik, možeš da imaš nula bodova na prijemnom – upisaćeš studije bez problema. To je u onom mrskom socijalizmu koji nas je rasrbio i uništio kao naciju bilo posve nezamislivo. Uprkos evidentnoj činjenici da su urušili stožer odbrane nacionalnog identiteta, nacionalistički intelektualci uzroke problema vide u svemu drugom osim u sebi, i nastavljaju po starom.
Nepotrebno je navoditi primjere za očiglednosti, nacionalistička klika devastirala je sve što je stigla, a planira da isti postupak anihilacije primijeni i na sve što je nekim čudom preteklo njihovu najezdu. U tom udruženom zločinačkom poduhvatu protiv sopstvenog naroda najvjerniji saveznici nacional-skakavaca su milioni pripadnika tog istog naroda izloženog pustošenju. Omamljenost nacionalističkom propagandom koja traje 35 godina, prekomjerna izloženost svim mogućim oblicima mentalnog nasilja i zastrašivanja, kao i brojne slične olakšavajuće okolnosti mogu se donekle razumjeti, ali ipak ostaje nejasno ovoliko odsustvo pukog nagona za samoodržanje kod miliona ljudi.
Kad sam prvi put čuo stihove Džonija Štulića iz pjesme „3N“, valjda u sedmom razredu osnovne, prije totalne dominacije nacionalizma, ništa mi nije bilo jasno. Danas bih volio da je tako i ostalo. Stihovi govore sami za sebe:
“Želite li dobro svojoj djeci, zaslužni
Želite li možda najbolje?
Ne! Ja treniram da gađam
Ne! Ja treniram da mrzim
Ne! Ja treniram da slušam
Ponekad sam usamljen
A i plašim se
Držim te na stolu
Gospode”.
Trening se nastavlja, udarnički, treneri nikad nisu bili u boljoj formi, a teretane nikad ispunjenije masom koja bi sebe da definiše isključivo nacionalno. Do konačnog samouništenja.