Danas se navršava 21 godina od Petog oktobra, velikog protesta koji je organizovala ujedinjena srpska opozicija s ciljem da se Slobodan Milošević skloni s vlasti nakon što je 24. septembra 2000. godine izgubio na izborima.
Širom Srbije tada je neposredno poslije izbora počeo generalni štrajk, što je bio i uvod u masovni protest koji je 5. oktobra u Beogradu organizovala Demokratska opozicija Srbije (DOS).
“Repriza 5. oktobra teško da može danas da se ponovi. Prije svega zato što su okolnosti danas drugačije od one koja je bila 2000. godine. Prije 21 godine postojala je kombinacija narodnog nezadovoljstva zbog izgubljenih ratova, sankcija, ali i socijalnog nezadovoljstva. Kombinacija tih nezadovoljstava zapravo je izvela ljude na ulice i pogrešno je misliti da su to učinile stranke. I tada ni jedna od 18 stranaka, koje su činile DOS, nije bila popularna među građanima”, kaže za Danas Rasim Ljajić, lider SDPS i jedan od organizatora 5. oktobra.
On napominje da je najpopularnija, među članicama DOS-a tada bila DS koja je imala podršku oko 12 odsto, a na drugom mjestu je bio DSS sa četiri odsto podrške građana.
Na pitanje da li i danas, nakon 21. godine od 5. oktobra, građani ponovo treba da se bore za demokratiju i demokratska prava, sagovornik Danasa kaže da je to pitanje nije samo naše domaće, već je vezano za globalni nivo.
“To nije pitanje samo za naš prostor, već i za Evropu, odnosno Evropsku uniju. Nažalost demokratija je u krizi, prije svega u Evropi i Evropskoj uniji, pa što onda očekivati od zemalja koje nisu članice EU”, ističe Ljajić.
Prema njegovim riječima pozitivna stvar, koju niko ne može da ospori, je da je tog 5. oktobra smijenjen jedan nedemoktatski režim i da je tada odbranjena izborna volja građana. Podsjeća da su ranije održani neki izbori na kojima su Slobodan Milošević i njegov režim poraženi.
“Druga pozitivna stvar koju je donio 5. oktobar je da se zemlja vratila u međunarodne institucije, ali ne treba prenebregnuti činjenicu da je Srbija bila izbačena iz tih institucija, Ujednjenih nacija, Savjeta Evrope, Oebsa. Tada se započete i ozbiljne ekonomske, ali i temeljne reforme koje se i dan danas sprovode. Nažalost, tu se završavaju pozitivne stvari vezane za 5. oktobar i to prije svega zbog krupnih, temeljnih i koncepcijskih razlika između dvije najdominantnije stranke koje su činile DOS-DS i DSS-a“, objašnjava jedan od učesnika petokotobarskih promjena.
Na pitanje da li je peti oktobar donio i niz izneverenih očekivanja, Ljajić kaže da su očekivanja građana bila podignuta na visok nivo i da odatle dolaze ta razočarenja.
“Nažalost, polovina građana Srbije danas bi rekla da je razočarana rezultatima koje je ostvario DOS”, kaže Ljajić i dodaje da je velika zabluda da je izostao uspjeh petog okobra, jer nije usledio, takozvani šesti oktobar.
Koje su sličnosti i razlike u saradnji sadašnje i opozicije koja je izvela 5. oktobar?
Ako želi petooktobarski scenario opozicija ima vrlo malo vremena za eventualni dogovor o budućim koracima, s obzirom na to da je saglasnost o formiranju DOS-a tadašnja opozicija postigla početkom 2000. osam mjeseci pred izbore, piše Danas.
Sada, šest mjeseci pred glasanje opozicione partije imaju suprotne stavove o načinima pobjede nad srpskim režimom, pa i oko načina za pobjedu na beogradskim izborima, na kojima, prema istraživanjima, opozicija ima najviše šansi za pobjedu.
Dok su jedni (SSP, DS, PGS, PZP) za jednu kolonu i zajedničkog kandidata na predsjedničkim i beogradskim izborima, a više kolona „dozvoljavaju“ na parlamentarnim, s druge strane za ZZS i Ne davimo Beograd ne dolazi u obzir zajednička lista u glavnom gradu, već samo podrška opozicionoj listi koja osvoji najviše glasova u Beogradu i na parlamentarnim izborima, dok se može naći dogovor oko zajedničkog predsjedničkog kandidata.
Potpredsednica Narodne stranke Sanda Rašković Ivić je gostujući na televiziji N1 opisala situaciju 2000. Ona je bila učesnik razgovora opozicije u Atini krajem aprila 2000.
– Tu se sastalo i kuso i repato. I toliko je različitosti bilo da sam se za glavu hvatala i pitala kako će se složiti. Na kraju je ipak prevladala pamet i odgovornost da treba da zaboravimo razlike među nama i izađemo zajedno – navela je ona ističući da referendumska atmosfera može da pokrene sve protivnike režima da izađu i glasaju.
Zoran Živković, nekadašnji predsjednik Nove stranke i aktivni učesnik smjene Slobodana Miloševića, smatra da opozicija sada ne mora da ide i sastaje se u inostranstvu već može to da uradi u Srbiji.
– Ako ne možemo da se dogovorimo da održimo sastanak onda ne možemo ništa. A siguran sam da možemo – kaže on za Danas i smatra da bi na tom sastanku trebalo sve međusobne svađe da se istjeraju do kraja makar trajao satima, kako bi dogovor bio postigut.
On podsjeća da je prije četiri mjeseca pozvao na takav sastanak ali da su mu mnogi to zamjerili.
Prema njegovim riječima, do postizanja dogovora 2000. bilo je pet ili šest sastanaka koji su trajali po par sati, na kojima je bilo i malo glasnije komunikacije i poneke teške riječi ali je sve bilo usmjeravano na budućnost.
Ipak na pitanje što je razlika i koje su sličnosti u saradnji sadašnje i opozicije koja je izvela 5. oktobra, on kaže da je tadašnja opozicija bila homogenija i da su uz sve programske i ideološke razlike stavljene u fioku.
Upitan da li se postavljalo pitanje programskih i ideoloških razlika, on kaže da su te razlike postojale ali da je definisan problem – Slobodan Milošević.
– Kad smo riješili da moramo da uradimo nešto ozbiljno i veliko od januara 2000, to smo uspjeli za kratko vrijeme. Svaka dobra ideja, sa bilo čije strane je prihvatana, kvote nisu bile problem, osim SPO što je bilo riješeno. Uz to, imali smo i iskustvo 1996. kada smo u velikoj koaliciji pobijedili u mnogim opštinama i iskustvo 1997. kada smo bojkotovali izbore. Htjeli smo da se objesimo kada smo vidjeli do čega je bojkot doveo. Nije bilo dileme da li bojkot ili ne – navodi Živković.
– Znali smo da nijedna idologija ne može da se sprovde u tom režimu. Hajde prvo da počistimo đubrište, a onda ćemo u demokratskoj Skupštini, institucijama i slobodnim medijama da promovišemo svoje programe i ideologije. Ta jedinstvena lista može da bude ideološki konsekventna tako što će u programu biti ono što je svima zajedničko, a to su institucije koje rade svoj posao, vladavina prava i slobodni mediji. Da li ćemo to da ostvarujemo tako što ćemo ozbiljno ići ka EU ili gledati na drugu stranu, o tome ćemo kada Srbiju napravimo u demokratsku zemlju. To je moguće za jedna mandat te pobjedničke vlade, a možda i kraće, uz sprovođenje Sablje 2 i lustraciju – smatra Živković.
Kako dodaje, za sve to sujete moraju da padnu, i da prestane da se govori o lideru opozicije koji na staje „tako što pobijediš a ne tako što bojkotuješ, galamiš ili vrijeđaš druge“.
Prema njegovom proračunu, sa zajedničkom listom i kandidatima na predsjedničkim i beogradskim izborima, pobjeda je sigurna.
– Sa zajedničkm kandidatom za predsjednika sigurno ulazimo u drugi krug predsjedničkih izbora. A taj drugi krug će više ličiti na predpetooktobarsko stanje nego na običan drugi krug izbora. To će onda biti referendum. Ili si za ludake ili za zdrave, Nekoga ko će da nastavi da razara Srbiju ili da je unaprjeđuje – ukazuje Živković.
I Žarko Korać, nekadašnji predsjednik Socijaldemokratske unije, takođe jedan od glavnih aktera promjena 2000. za Danas kaže da je referendumska atmosfera važna, ali izražava bojazan da dio stranaka to tako ne vidi.
On smatra da su sada okolnosti u kojima se vodi opozicioni rat drugačije u odnosu na 2000.
– Sadašnja opozicija je u fazi političkog sazrijevanja oko ujedinjenja. Mi smo 2000. smatrali da je neophodno da postoji situacija referenduma. Ili si za Miloševića ili za drugu stranu. Nema ništa između. Oni koji su bili između su politički nestali. Da li opozicija sada misli da je ovo trenutak za taj referendum, ne umijem da odgovorim. To oni moraju da kažu. Ako misle da su ovo ideološki izbori u kojima svako bira svoju stranku onda je to potpuno druga situacija. Jedan dio stranaka, ne ove glavne, koji se predstavlja kao opozicija, ima namjeru da uđe u parlament i da paktira sa SNS poslije izbora – navodi Korać.
– Ujedinili smo se januara 2000. jer nam je bilo jasno da Srbija neće moći više da ide u normalnom pravcu ako opozicija ne uspije da pobijedi Miloševića na izborima. Ključ je bio da Milošević bude pobijeđen na predsjedničkim izborima. Fokusirali smo se na to jer je Milošević politički preživio iako je pretrpio ozbiljan poraz na lokalnim izborima. Zato je to bio naš cilj. Okolnosti su bile ipak za nijansu bolje nego danas. Danas se ništa drugo ne radi nego se svakog dana i u svakom trenutku satanizuje opozicija. Medijska situacija je gora, iako danas ima više privatnih televizija i medija – ocjenjuje Korać.
Kako kaže ono što sadašnja opozicija ne postiže je dogovor o zajedničkoj listi ili makar dvije ili tri liste.
– Čini mi se da ovaj put veći dio opozicije neće ići samostalno, ali to ipak nije ujedinjenje poput onog 2000. Oni koji nisu bili za to nestali su sa scene. U cjelini opozicija tek razmišlja da napravi jednu ili više listi i ne vidim da operacionalizuje ono što i njima postaje jasno a to je da na izborima nemaju nikavu šansu samostalno – zaključuje Korać i ukazuje na to da SNS ujedinjuje svoju stranu i ne dozvoljava rasipanje glasoa, jer se na listi naprednjaka nalazi više partija.