Piše: Davor Gjenero (Al Jazeera Balkans)
Dok je u subotu 24. juna trajala Wagnerijanska maskarada, ne mali broj političkih aktera upao je u zamku moralne relativizacije. Tako je, na primjer, Mihail Hodorkovski uvjereno zagovarao potporu nemoralnom ubojici i kriminalcu, nekom Jevgeniju Prigožinu, koji da je vođa pobune protiv totalitarnog režima Vladimira Putina i kao takav prirodni saveznik protivnicima ruskog totalitarizma. Moralna relativizacija uvijek vodi u ozbiljne političke probleme i nosi u sebi klicu budućeg totalitarizma, obično ništa manje strašnog od onoga s kojim se trenutno suočavamo, a ponekad i daleko opasnijeg, invazivnijeg prema temeljnim ljudskim pravima ili suverenitetu susjednih država, od onoga s kojim se trenutno suočavamo.
U trenutku kad još nije bilo posve očito da je Prigožinova pobuna nalik onom češkom vicu iz 68: kad mladi Čeh ugleda yeepove i tenkove s američkim oznakama na praškim ulicama, pa zaviče, Sloboda, Sloboda! A na to mu bačuška u lažnoj američkoj uniformi odgovori: „Это не свобода, это маскарад!” (Ovo nije sloboda, ovo je maškarada), dakle, dok se činilo da Prigožin nije organizirao maskiranu povorku, nego svojevrsni „Marš na Moskvu”, mudrom Garyju Kasparovu bilo je sve jasno: i Putin, kojem je jedini cilj održati svoju apsolutnu vlast, i Prigožin, kojem je jedini cilj pljačka, neprijatelji su demokratskoga ruskog društva.
Odgovor na moralnu dilemu je samo jedan i sadržan je u krilatici „Slava Ukrajini”. Samo potpora demokratske Rusije Ukrajini, koja je država koja nastoji biti demokratska, i između ostaloga zato je žrtva Putinove agresije, samo poraz Putina u Ukrajini, i to takav koji će dovesti u pitanje temelje njegova režima, može voditi razgradnji totalitarnog poretka, i to u ruskim uvjetima samo dugotrajnim procesom, koji će biti i reverzibilan, u kojem će restauracija azijatske despocije uvijek visjeti nad glavom demokratskim političkim akterima.
SAD se ozbiljno bave Rusijom
Srećom, Sjedinjene Države ozbiljno se bave stanjem u Rusiji, a očito je i da svoja saznanja dijele s europskim partnerima, pa niti jedan relevantan akter iz euroatlantskoga političkog miljea, nije naivno nasjeo na putinovsku maškaradu i nije počeo, poput Hodorkovskog, bulazniti o savezništvu s Prigožinom. A da je, to bi bio as u Putinovu rukavu, jer bi besmislena konstrukcija o tome kako je Prigožin NATO-ov plaćenik zadužen za razaranje Rusije, dobila i neki prividni argument. Ovako, Prigožin ostaje na europskim i američkim crnim listama, a manevarski prostor njegova sklanjanja je vrlo ograničen, nema kamo nego u Lukašenkovu satrapiju. Tek ćemo vidjeti je li to planirano premještanje (prekomanda, reklo bi se metajezikom JNA, organizacije koja je djelovala prema načelima sličnima Putinovim) radi otvaranja novog fronta protiv Ukrajine i radi stabilizacije podaničkog režima u Bjelorusiji, zahvaćenoga staračkom demencijom.
Iako analogija u politici rijetko djeluje, ipak valja znati da protudemokratski, autoritarni i totalitarni režimi imaju zajedničku matricu i zajednička načela djelovanja. Prvi koji je u Srbiji razumio što se događa u Rusiji bio je provjereni agent operativac ruskih službi, svojevremeno u „otkomandi” u žandarmeriji Srbije, sudionik propaloga državnog udara u Crnoj Gori na dan parlamentarnih izbora 2016, kad je Putin htio spriječiti pristupanje Crne Gore NATO savezu, neki Bratislav Dikić, pregnantno je na nekoj beogradskoj mračnoj režimskoj televiziji rekao da su mehanizmi ruske države djelovali suviše polako, a „da su njih spalili negde na frontu, ostale formacije ruske armije bi videle šta se dešava sa izdajnicima”.
Jednako, samo „intelektualizirano”, kako to znaju on i Putin, oslonjeno na kvazipovijesna iskustva, dan poslije na drugoj takvoj televiziji govori tamošnji autoritarni vladar Aleksandar Vučić. Na osnovu tih kvazipovijesnih uvida konfabulira o „stranom utjecaju”, ali hvali Putinovu mudrost i njegova kao povijesna znanja o ruskoj „epopeji” na kraju Prvoga svjetskog rata, navodno izazvanoj vanjskim faktorom, što je dovelo do „desetljeća uništavanja, svega što je pravoslavno, i desetljeća uništavanja ekonomije”.
Nakon Putinove šarade s Prigožinom, Vučić se ne može obuzdati u udivljenju prema malenom Hazjajinu, a sebe i svoje probleme odvažno projicira u silnika iz Kremlja, poistovjećujući svoj i njegov položaj. Točno je da u političkoj areni u Srbiji, na strani za koju nismo sigurni je li stvarno suprotstavljena Vučićevu samovlašću, ili je tek dio maskarade, na površinu izašlo mnoštvo naivnosti, koje nadilaze prostodušnoga razvlaštenog oligarha Hodorkovskog. U vrijeme zamaha samonikle socijalne dinamike, koju slabašna, stranački nekonsolidirana demokratska opozicija u Srbiji ne uspijeva niti kanalizirati, niti usmjeravati, unutar tog kruga javljaju se ideje (poput onih koje zagovara Vuk Jeremić), kao treba ujediniti sve navodne protivnike autoritarnog režima, dakle, i snagu onih koji se okupljaju na Protestima protiv nasilja, ali i onih koji dolaze na litije, što ih orkestrira Vučićev šef agencije za „duhovnost” Prvoslav Perić, ili one na kojima se okupljaju ultranacionalisti, zaljubljeni u Putina, uvjereni da je „Vučić izdao Kosovo”.
Vučić otvorio karte
Svojim ekspozeom nakon situacije, za koju smatra da je bila velika Putinova pobjeda, Vučić je otvorio karte. On se sada otvoreno i glasno divi Putinu i potpori koju uživa u ruskom, uvjetno rečeno, „javnom mnijenju” (u diktaturama, pogotovo onima koje su tako surove kao Putinova, u kojima nema javnosti, pluralizma i elementarne slobode informiranja, nemoguće je govoriti o javnom mnijenju u pravom smislu riječi), a Putinovu poziciju uspoređuje sa svojom. Uz činjenicu da Srbija sustavno odbija uvesti sankcije Rusiji i prekinuti veze s tamošnjim diktatorskim režimom, ovo otvaranje Vučićevih karata moralo bi biti ozbiljno upozorenje i za Europu i za Ameriku.
Naime, jasno je da činjenica da se euroatlantski saveznici nadaju da bi do kraja godine trebalo riješiti pitanje statusa Kosova utječe na to da pragmatično podržavaju Vučićevu samovlast, jer je to jedina „institucija” s kojom je moguć nekakav dogovor. Međutim, jasno je da im ne bi palo na pamet više nikad raditi ono što je radila Angela Merkel u odnosu na Putina – podupirati njegovu autokraciju, jer da je s njim moguće postizati operativne dogovore. Naravno, cijena dogovaranja s Vučićem dugoročno je daleko manja nego s Putinom, jer je Vučić autoritarni vladar siromašne države, s ne pretjerano važnim geopolitičkim položajem, bez nafte i plina, bez pristupa otvorenom moru i ne manje važno, bez nuklearnog naoružanja.
Upravo zato što Srbija nije posebno važna, kad je okružena državama članicama NATO saveza i kad tek mašta o tome kako će BRIKS promijeniti globalnu arhitekturu svijeta i kako bi time ona mogla postati važniji globalni igrač (nije, doduše, jasno, osloncem na koje resurse), kad od Putinove Rusije ne može dobiti drugo nego toplu riječ i stisak ruke uniformiranog lica što ga je Putin detaširao u Beograd, a kojeg oslovljavaju kao „njegovu ekselenciju ambasadora”.
Europa vrlo mnogo riskira. Istina je da Srbija nema neku relevantnu liberalno demokratsku tradiciju, da su priče o toj tradiciji uglavnom preuveličavanja obmane, ali ipak postoji sloj ljudi u Srbiji koji komunicira s demokratskim svijetom i razumije njegove zasade. Taj je sloj danas daleko tanji i neutjecajniji nego što je bio u vrijeme sutona Miloševićeva režima. Istina je i da je demokratska Srbija učinila dvije goleme pogreške, jednu u vrijeme Zorana Đinđića, kad su vođe građanskog protesta povjerovale da je moguće surađivati s akterima koji su u korist Miloševićeva režima ugrožavali temeljna ljudska prava, kako građana Srbije, tako još više onih iz susjednih država koje su bile žrtve Miloševićeve agresije.
Razgrađivati putinovski režim u Srbiji
Posljedica toga bila je činjenica da je u Đinđićevu demokratsku strukturu bila ugrađena ličinka, koja je dovela do strašne posljedice – državnog udara i ubojstva demokratskog premijera. Drugu je počinio Boris Tadić, formiranjem pogodbene vlade u kojoj su sudjelovali predstavnici mekog krila demokratskog pokreta i mekog krila starog autoritarnog režima. Iako je ta vlada provodila demokratske reforme, pokazalo se da one, i zbog karaktera te vlade, nisu bile nepovratne, a da je Vučić uspješno uspostavio baršunastu restauraciju autoritarnog poretka, možda i krućeg od onoga Miloševićevog.
Druga zajednička karakteristika Miloševićeva i Vučićevog protudemokratskog poretka je činjenica da je Milošević do pred kraj, do 1999, uživao prešutnu potporu euroatlantskih saveznika i da je na osnovu te potpore konsolidirao svoje samovlašće. Isto čini i Vučić danas, a njegov otvoreni flert s vrijednostima Putinova totalitarnog poretka kao da prolazi ispod radara euroatlantskih saveznika. Ipak, Vučiću je sada uspjelo i nešto više od onoga što je uspijevao Milošević – uspjelo mu je stvoriti privid kako je, doduše nedisciplinirani i nepredvidivi kosovski premijer Albin Kurti, veći izazov nego on za uspostavljanje političke ravnoteže na Balkanu, i to iako Kosovo sustavno provodi sustav sankcija protiv Rusije, ne održava nikakvu komunikaciju s tim totalitarnim poretkom, iako je Kosovo iznutra pluralistička parlamentarna republika, naravno s brojnim demokratskim deficitima, ali neusporedivima s demokratskim deficitima poretka u Srbiji.
Da bi se započelo razgrađivati putinovski režim u Srbiji nije dovoljno da se demokratska opozicija u Srbiji dovede pameti, da se iz arene isključe avanturisti poput Dragana Šormaza, koji bi hrlio u zagrljaj Prigožinovim kriminalnim trupama, ili Vuka Jeremića, koji bi kriminalne strukture sa sjevera Kosova i režimske istomišljenike s litija i protesta protiv izdaje Kosova uključivao u demokratske strukture. Potrebno je prvo da euroatlantski partneri shvate u Beogradu ono što su odavno shvatili u Moskvi – da se pri postizanju ciljeva regionalne stabilizacije krajnje opasno oslanjati na nepouzdane autoritarne vladare, koji preziru svaku demokratsku političku matricu.