Milanović i Dodik uvode trampovsku politiku na Balkanu

Piše: Boris Pavelić

Savez nezavisnih socijaldemokrata – ime i politika stranke Milorada Dodika mogli bi poslužiti kao ironični nadimak za skupinu političkih stranaka koja nastavlja podržavati hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i nakon što je u petak, 15. ožujka, prekršio hrvatski Ustav i kandidirao se za premijera uime Socijaldemokratske partije (SDP) na predstojećim parlamentarnim izborima 17. travnja, usprkos tome što Ustav, u članku 96, jasno propisuje da predsjednik Republike “ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost”.

Jer, Zoran Milanović, osim što je kao hrvatski predsjednik iskazivao posve neprimjerene političke simpatije prema Miloradu Dodiku, nakon svoje protuustavne predsjedničke kandidature za premijera i politički sve više sliči glavnome Putinovom agentu na Balkanu: od osporavanja ustavnopravnog poretka vlastite zemlje, preko prostačkog i bezobraznog političkog rječnika i neskrivene mizoginije kojima se služi, da osporavanja presuda Haškog suda, obezvređivanja institucija i populističkog pozivanja na “narod”, Milanović i Dodik počinju zajednički formirati prepoznatljiv obrazac nove, trampovske politike na Balkanu, koja može samo još produbiti čemer, neuspjehe i nepravde dugogodišnjih partijskih vladavina u Srbiji, Hrvatskoj i BiH utemeljenih na nacionalizmu, korupciji i mržnji.

Kako je poznato, nakon što je 13. ožujka raspušten Sabor, hrvatski predsjednik Zoran Milanović u petak, 15. ožujka, raspisao je parlamentarne izbore za srijedu, 17. travnja, što je iznenadilo javnost, jer je bilo prvi put u elektoralnoj povijesti Hrvatske da su izbori raspisani za radni dan. No pravi šok tek je uslijedio: koji sat nakon što je raspisao izbore, Milanović se nenajavljeno pojavio na konferenciji za novinare svoje bivše stranke, SDP-a, i, zajedno sa stranačkim predsjednikom Peđom Grbinom objavio da se – kandidira za premijera. Kandidaturu je argumentirao činjenicom da je HDZ-ova parlamentarna većina za novoga državnog tužitelja, usprkos žestokim kritikama javnosti i samog Milanovića, imenovala kontroverznog suca Ivana Turudića. “To nije kap koja je prelila čašu, to je kanta koja je prelila septičku jamu svih nečistoća koje guše našu zemlju već godinama”, kazao je Milanović objavljujući kandidaturu. “Svi legalni, legitimni, pristojni načini, i oni možda malo manje pristojni, i pokušaji da se to dokine i spriječi završili su s još većim zulumom, bezobrazlukom, samovoljom, bezakonjem”, dodao je, najavljujući da će nakon izboraformirati “vladu nacionalnog spasa”.

Milanovićeva kandidatura izazvala šok

Njegova je kandidatura izazvala dvostruki javni šok: ustavnopravni, jer je bilo nezamislivo da bi se bilo koji hrvatski predsjednik usudio tako očito iskočiti iz ustavnopravnog položaja koji mu određuje Ustav, a to je, uz “predstavljanje i zastupanje RH u zemlji i inozemstvu” te “odgovornost za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti RH”, i nadstranačka “briga za redovito i usklađeno djelovanje i stabilnost državne vlasti”. Istodobno, Milanovićeva je kandidatura značila i politički šok, jer je potpuno poremetila dotadašnje ustaljene i u priličnoj mjeri predvidive političke odnose, u kojima je korupcijom opterećeni HDZ uglavnom dominirao, ali se počela pomaljati i mogućnost da bi nova lijeva snaga, politička platforma Možemo!, na predstojećim izborima mogla prerasti u trajnije relevantnu političku snagu, sposobnu da utječe na formiranje vlade.

U jednom jedinom trenutku, Milanovićeva predsjednička kandidatura za premijera izokrenula je naglavce i ustavnopravnu i političku situaciju, i uvela zemlju u nepredvidivo razdoblje za koje nije jasno kako će završiti. Tjedan dana nakon što je Milanović objavio da će biti istodobno predsjednik Republike i kandidat za premijera, izvjesno je tek to da su listom svi hrvatski ustavni stručnjaci, uključujući i članove Ustavnog suda, jednodušno ustvrdili kako je predsjednik prekršio Ustav; ali je izvjesno i to da je Milanović na sve te osude samo prezirno odmahnuo rukom.

Odmah nakon njegove kandidature, još u petak, 15. ožujka, među prvima je reagirala ugledna profesorica ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci Sanja Barić, nipošto bliska HDZ-u, koja je situaciju nazvala “krajnje ozbiljnom”: “Nema nikakve dileme, ali nikakve: predsjednik Republike se ne može kandidirati na izborima dok obnaša tu dužnost!”. Dodala je kako postoji samo jedna mogućnost u kojoj bi se mogao kandidirati: “Ostavku mora podnijeti odmah, planira li doista to što je rekao da planira. Odmah. Danas. Nepodnošenje ostavke, a sudjelovanje na izborima ravno je udaru na ustavni poredak RH!” Milanović je to, naravno, odbio.

Stav Sanje Barić podržali su, bez ijednog suprotnog mišljenja, i mnogi drugi hrvatski ustavni stručnjaci, uključujući i Ustavni sud, koji je u ponedjeljak, 18. ožujka, većinom glasova usvojio upozorenje kako je kandidatura predsjednika za premijera “nespojiva s njegovim ustavnim položajem i ovlastima”. “Predsjednik je nestranačka osoba i ne može sudjelovati u izbornim aktivnostima neke stranke i to isključuje da može biti kandidat na listi ili biti kandidat za predsjednika Vlade”, konstatirao je Ustavni sud ono što su svi već znali. Četvoro sudaca Ustavnog suda nije glasalo zajedno s većinom, ali je iz njihova naknadno objavljenog izdvojenog mišljenja postalo jasno da njihovo neslaganje ne proizlazi iz uvjerenja da bi se Milanović možda mogao kandidirati, nego iz nekih drugih, manje važnih razloga: i ti ustavni suci, dakle, jednoznačno smatraju kako se Zoran Milanović u sadašnjim političkim okolnostima nije smio kandidirati za hrvatskog premijera.

Nepoštivanje Ustava

Ništa od toga nije pokolebalo samoproglašenog spasitelja hrvatske demokracije. “Na upozorenja gledam s prijezirom, ne mogu mi ništa, krše Ustav i predstavljaju smrtnu opasnost za hrvatsku demokraciju. To neću poštovati i učinit ću ono što mi moja savjest nalaže, a to je briga o funkcioniranju sustava”, odgovorio je Milanović Ustavnom sudu. U nekoliko izjava kojima je odbacio upozorenje najvišeg tijela za zaštitu Ustava Milanović je nastavio koristiti svoj već poslovični prostački rječnik, pa je za suce Ustavnog suda upotrijebio, među ostalima, i ove izraze: “gangsteri”, “beskrupulozne propalice”, “glodavci u sjeni”, “nekoherentni mucavci”, “nepismeni ljudi”, “režimski miljenici”, “mutljaroši”, “banda”…

No nije trebalo dugo, pa da se počne raspadati deseteročlana predizborna koalicija koju je SDP okupio samo deset dana ranije, 5. ožujka, i kojoj su se priključile uglavnom lijeve i centrističke stranke koje same ne bi mogle prijeći izborni prag. Prvi je iz istupio Istarski demokratski sabor (IDS), etablirana regionalna lijeva i antifašistička stranka iz Istre, koja je tim svojim principijelnim stavom uspjela sačuvati ugled legalističke i odgovorne stranke koja umije razlikovati stabilnost ustavnog poretka od dnevnopolitičke izborne borbe. “Važno je pobijediti, ali je to nužno napraviti na pošten i zakonit način”, objasnio je predsjednik IDS-a Dalibor Paus. Nakon njega, iz koalicije predvođene Milanovićem istupila je i lijeva Radnička fronta saborske zastupnice Katarine Peović te mala ali lokalno uspješna liberalna stranka Fokus.

Ostao je, međutim, dosadašnji stup hrvatske lijeve opozicije, SDP. U neobičnoj se situaciji našao njegov predsjednik Peđa Grbin, koji se, otkako je u listopadu 2020. preuzeo vodstvo SDP-a, nije uspio nametnuti kao uvjerljiv protukandidat HDZ-ovom Andreju Plenkoviću. Premda je 5. ožujka okupio deseteročlanu koaliciju i s neuvjerljivim se trijumfalizmom predstavio kao njezin premijerski kandidat, samo deset dana kasnije, 15. ožujka, nasmijan kao da mu je težak teret pao sa srca, Grbin je izašao pred novinare i objavio: “Znam da je bilo puno kritika na moj račun i zato ja na ovim izborima neću biti kandidat SDP-a za predsjednika Vlade”. Potom je mikrofon, ali i svoju političku sudbinu, predao Zoranu Milanoviću.

A nakon što je Ustavni sud izrekao upozorenje da se predsjednik ne smije kandidirati, Grbin se pretvorio u pravog političkog cinika i izjavio ovako: “Odluku Ustavnog suda moramo poštovati, to znači da ja od danas više ne smijem govoriti da je Milanović kandidat SDP-a za premijera RH, ne smijem govoriti da će biti sljedeći premijer. Bar do objave izbornih rezultata. A tada ćemo to uskliknuti.” Hrvatska tako ulazi u predizbornu kampanju s predsjednikom koji je protuustavno i premijerski kandidat, ali mu se “ime ne smije spominjati”, kako su ironično komentirale društvene mreže. Član SDP-a Ivan Račan, inače sin bivšeg predsjednika stranke i hrvatskog premijera od 2000. do 2003. Ivice Račana, tu je bizarnu situaciju pokušao ipak okrenuti u korist SDP-a, pa je tog njihovog “misterioznog” kandidata na društvenim mrežama nazvao jednim od konspirativnih nadimaka Josipa Broza Tita – “Walter”.

Ali, žalibože, daleko je Milanović od Josipa Broza Tita. On, čija je politika biračima toliko “uvjerljiva” da je dva puta izgubio izbore od HDZ-a, stranke pravomoćno osuđene za korupciju, sada pokazuje spremnost da riskira i ustavni poredak zemlje ne bi li se domogao vlasti i formirao ono što teškim riječima zove “vladom nacionalnog spasa” i “Trećom republikom”. Što bi ta “vlada nacionalnog spasa” radila, i kako bi ta Milanovićeva “Treća republika” izgledala, nipošto nije jasno. No konture se naslućuju iz prvih Milanovićevih poruka nakon što je objavio kandidaturu. U srijedu, 20. ožujka, na Facebooku je objavio otvoreno antiimigrantski status, ustvrdivši kako migranti “dolaze s računicom i želeći uzeti samo socijalnu pomoć”. “Ti ljudi su protupravno ovdje i kao takvi trebaju biti tretirani”, kratko ali jasno napisao je Milanović, ne precizirajući kako bi taj “tretman” trebao izgledati.

No to je odmah objasnio premijerski kandidat desne antiimigrantske stranke Most Nikola Grmoja, koji je na Facebooku Milanoviću odgovorio kako se “granica i sigurnost građana ne čuvaju statusima na društvenim mrežama”. “Zoran Milanović je kao vrhovni zapovjednik imao četiri godine da konkretnim potezom zaštiti granicu (…) Nije to napravio”, konstatirao je Grmoja i dodao kako bi njegov prvi potez kao hrvatskog premijera bio “iniciranje slanja hrvatske vojske na granicu na kritične točke kako bi napokon spriječili protupravni prelazak hrvatske granice i zaštitili sigurnost hrvatskih građana.” Na to se odmah priopćenjem nadovezao i radikalno desni Domovinski pokret koji tvrdi da aktualna vlast – inače poznata kao neskriveno antiimigrantska – “potiče migrantsku invaziju na Hrvatsku”.

“Plenkovićeva Vlada namjerno i planski krši Zakon o nadzoru državne granice i u Hrvatsku pušta tzv. ‘migrante’, a u stvarnosti mlade, vojno sposobne muškarce pretežito iz arapskih zemalja i Afganistana. Plenković to radi po nalogu istih onih koji su nekada najsigurnije države EU pretvorili u mjesta kaosa i terora, gdje ulicama hoda vojska, gdje se drastično povećao broj silovanja, svih vrsta nasilja, eksplozija te terorističkih napada”, priopćio je Domovinski pokret, baš u duhu onoga što je koji sat ranije objavio predsjednik Republike i premijerski kandidat “čije se ime ne smije spominjati”.

Sve je, dakle, postalo moguće: i da predsjednik nekažnjeno krši ustav, i da ljevica i desnica govore istim, antihumanim glasom protuizbjegličkog radikalizma. Zoran Milanović svojom je protuustavnom vratolomijom duboko unazadio hrvatski politički život, ionako utemeljen na nacionalizmu, korupciji i samovolji svih dosadašnjih HDZ-ovih vlada: ustavnopravno, stvorio je presedan za nepoštovanje Ustava; politički, razorio je prepoznatljive ideološke polove na kojima počiva stabilna demokracija, stvorivši neku vrstu transideološkog populističkog pokreta koji podsjeća na autoritarne, neuračunljive i nepredvidive tipove poput Donalda Trumpa; retorički, pak, svojim kompulzivno prostačkim govorništvom nastavio je razarati i posljednje ostatke političke pristojnosti do koje se samostalna Hrvatska, uništena tuđmanističkim nacionalizmom, ionako nikad nije ni uspjela dovinuti. Kako sada stvari stoje, samodopadnost Zorana Milanovića uspjela je nemoguće: prisiliti nas da pomislimo kako HDZ možda ipak i nije toliko loš, te Hrvatsku pretvoriti u grotesknu ustavnopolitičku verziju dodikovskog entiteta Europe.

Al Jazeera Balkans