Kada će Srbija izaći iz devedesetih

Piše: Goran Mišić (Al Jazeera Balkans)

Srpska kula od karata na čijem vrhu stoluje jedan čovjek koji vuče sve konce i koji ne voli da ga se zove mali Putin, sada je to više nego očigledno, vjerna je kopija Srbije iz devedesetih iako je u to vrijeme zajedno sa Crnom Gorom egzistirala kao krnja Jugoslavija ili, zvanično, Savezna Republika Jugoslavija.

Iako velike, kao ni krnje Jugoslavije, odavno nema, kao ni jednog od njenih glavnog rušitelja Slobodana Miloševića, Srbija je i danas zemlja kojoj je neophodno debelo resetovanje. Iako nema ratova, nema sankcija i hiperinflacije, Srbija kao da još nije izašla iz devedesetih. Pritom se i ratovi i sankcije i hiperinflacija, kako vrijeme prolazi, nekako čine mnogo bliže nego što je to normalno.

A i ono privremeno resetovanje iz 2000. godine koje se završilo ubistvom premijera Zorana Đinđića sada izgleda tako, tako daleko.

Poslušničko zanimanje premijera i ministara

Teoretičari pozorišta s pravom tvrde kako je dobra podjela uloga u nekoj predstavi skoro 50 posto dobre režije. Današnja Srbija ima remake podjele glavnih likova iz devedesetih godina u vrhu države u predstavi koja se odigrava in vivo, a u ulozi Slobodana Miloševića našao se Aleksandar Vučić dok su statisti svi građani Srbije. Ili bolje rečeno publika.

Vladu koja bi trebalo da vlada, a ne da glumi vladu, vodi glavni i najveći Miloševićev odnosno Vučićev poslušnik-ca kakav je devedestih bio najprije Radoje Kontić, a kasnije razni Radomani Božovići ili Mirko Marjanović. Riječ je o najposlušnijoj poslušnici do sada Ani Brnabić koja je u jednom trenutku, doduše, mahala nekakvom lažnom ostavkom, mada je to kao i u Miloševićevo vrijeme potpuno nebitno jer ljudi visokoposlušničkog zanimanja u Srbiji vazda ima više nego što bi se moglo zamisliti.

Poslušničko zanimanje je jedini kriterij i za podjelu ministarskih fotelja ili skupštinskih stolica, a sam parlament i cjelokupna vlada nemaju bogzna kakvih obaveza ili odgovornosti nego formalne uloge da se pretvaraju kako rade neke važne državne poslove koji se svode na jednu jedinu riječ. Potrebno je samo reći “amin” na sve što im naredi onaj koji stoluje na kuli od karata.

Možda to većini nije bilo jasno prije 11 godina kada su se radikali navodno odrekli osuđenog ratnog zločinca Vojisava Šešelja i njegovog ekstremizma, prozvali se naprednjacima, osvojili vlast i započeli promjene koje su se svodile uglavnom  na to da se ništa na promijeni,  te da se zauvijek ostane u zlosretnim devedesetim godinama.

Bilo je i tada ljudi u Beogradu koji su upozoravali na opasnost od revizionizma i pranja ratnih i ratno-huškačkih biografija poput mirovne aktivistice i dramaturginje Borke Pavičević, preminule prije četiri godine.

U nedeljniku Vreme s kraja 2013. godine, u tekstu “Kratka istorija kulturnog trovanja” Borka je napisala:

“Mi te ljude poznajemo, pamtimo ih. I samo mi nemojte govoriti kako su se promenili; nisu! Isti su! Zašto su isti? Zato što, za razliku od levice koja obrazuje i razmišlja, desnica uvek samo regrutuje, reprodukuje. Isti jezik, ista mimika; ista lica koja su maja 1991. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu prekinula premijeru predstave Siniše Kovačevića Sveti Sava, u režiji Vladimira Milčina. Upravo onako kako su se te noći ponašali oni koji su prekinuli predstavu, tako su se ponašali i devedesetih; tako se ponašaju i danas.”

Muzej devedesetih

Nisu Borka Pavićević i njen Centar za kulturnu dekontaminaciju jedini koji su upozoravali na nove opasnosti krvavog lavirinta devedesetih za koji se izgleda neopravdano mislilo da je Srbija izašla iz njega.

Koliko su stvari zapravo ogoljene pokazalo je dvoje ljudi jednom nedavnom izložbom koja se upravo i zove “Lavirint devedesetih”.

Autori su beogradska istoričarka Dubravka Stojanović i hrvatski filozof i pisac Igor Štiks koji su samu izložbu postavili kao prvi korak dugoročne inicijative osnivanja regionalnog centra za pomirenje, obrazovanje i buduću saradnju “Muzej 90-ih”. Oni žele pokrenuti novi proces sagledavanja decenije koja je promijenila tokove života miliona ljudi na ovim prostorima.

„Potpuno je jasno da ta decenija pritiska naše živote, i što je dalje, izgleda sve više. Očigledno je, nakon tragičnih događaja početkom maja u Beogradu, građanima jasno da treba tražiti dublje uzroke, ocijenila je Stojanovićeva.

Ni za nju ni za Štiksa nije sporno da naša društva nisu ni izašla iz levirinta devedesetih,  pa mirenje, obrazovanje i buduća saradnja ostaju ciljevi „Muzeja devedesetih“.

„Ideja Muzeja 90-ih nije ideja jednog muzeja u koji odete da biste saznali što se desilo u jednoj dekadi. Nas se devedesete direktno tiču, vidimo da se sve vraća tamo gdje je sve počelo – u devedesetim godinama prošlog stoljeća“, kaže Štiks.

Sve je isto, samo njega nema

Zaista se ne mogu sjetiti ko je smislio ovu toliko puta upotrijebljenu, nikako izlizanu rečenicu, ali upravo ona izaziva nelagodu, anksioznost i zapitanost pa je li moguće konačno krenuti dalje. Zar je moguće da građane opet zamajavaju s jednim od Miloševića, a koji se ne preziva Vučić? Riječ o onom imalom Marku, unuku Slobodanovom, kojeg je djed planirao držati u krilu, kada se povukao sa funkcije prvog čovjeka Srbije pod naletom demonstranata. Ali je malo kasnije ipak morao otići u pritvorsku jedinicu Haaškog tribunala.

Unuk je odrastao i voli se baviti politikom što je idealno u monarhijama, ali ne i republikama kakva bi Srbija htjela biti. I sa Markom ili bez njega ništa se od devedesetih nije promijenilo.

Dubravka Stojanović eksplicira kako su „vlasti u Srbiji i regionu iste one koje su rat počele i rat vodile, oni ne samo da nemaju interesa da se iz toga izađe, oni od toga žive”.

Štiks smatra kako vlasti imaju svoj ‘muzej devedesetih’ u svim postjugoslovenskim državama.

“Oni su kustosi naših života. To je muzej mržnje, muzej budućih ratova i u tom muzeju stavljaju svoje eksponate. Mi kažemo da to tako ne ide. I zato je ova inicijativa krenula odozdo, od ljudi koji su uložili svoj život da pruže kritički način mišljenja, da pokažemo kako se može baviti 90-im na drugačiji način“, zaključio je Štiks.

Nije se teško složiti s njima kako je  strašno živjeti u društvu u kojem imate stalno osjećaj već viđenog.

I nisu samo slične ili iste pojave, nego su isti ljudi, iste ideje, isti vokabular.

Njima je dobro, čuva ih nacionalizam

Ima jedna zajednička karakteristika, izražena pogotovo kod srpskih političkih elita u posljednjih 30 i kusur godina. Bili u vlasti ili u opoziciji, svi su se obogatili onako kako nikad nisu mogli ni sanjati ili im je barem toliko dobro da ne moraju misliti brige većine građana. One o prehranjivanju, odijevanju, školovanju, obrazovanju, liječenju, da izdvojimo samo neke.

Svi ti vučići ili đilasi kao da to odavno više nikome nije važno žive kao bubrezi u loju, pa je pitanje zašto bi se borili za nekakve promjene koje bi barem minimalno donosile pravedniju raspodjelu javnog, dakle državnog novca, više retoričko nego praktično pitanje.

Njima i samo njima održavanje nametnutnih statusa quo potpuno odgovara. Slično je i sa njihovim mentorima svejedno s koje strane svijeta dolazili. Bitne su samo njihove kese i šifre za otvaranje. Znaju oni bolje od običnih građana i onih rijetkih koji se odvaže da ih kritikuju, da stanje za većinu nije dobro, da je prag trpljenja odavno dodirnut, ali istrajavaju u proizvodnji straha i beznađa koje nazivaju nacionalnim i državnim interesima.

To je bila i ostala dobitna kombincija devedeseih, to je i danas tako. Zato i nema pravog ključa koji će otključati čvrsto zamandaljena vrata, ona nacionalistička. Da li zbog toga ili nečeg drugog, “šef” i svi bliski njemu baš i ne vole kada se njihovo blagostanje poredi sa devedesetim godinama.