Piše: Nikola SAMARDŽIĆ
Bivša Jugoslavija postala je Rubikova kocka koju niko ne umije da uredi. Jedna stranica se složi, sve ostale se unerede. Raspadanje Jugoslavije, koje uporno, i zloćudno traje, paradigma je strateške i vrijednosne krize zapadnog svijeta. Razumljivo je nepostojanje plana Brisela i Vašingtona za bivšu Jugoslaviju dok je nejasna perspektiva EU i SAD, da li će očuvati demokratske procedure, racionalnu procjenu javnog interesa, slobode za sve koji poštuju zakone. Uvjeren sam, da je njihov uspjeh naša posljednja šansa. Proširenje EU nemoguće je zamisliti bez prethodnog proširenja na samu sebe, na države Višegradske grupe, i one koje su krenule njihovom putanjom, odustajući od evropskog institucionalnog i vrijednosnog dogovora i demokratiji, slobodama i vladavini prava. Zato plan za bivšu Jugoslaviju, prilagođen stvarnosti i regionalnim potencijalima gluposti i destrukcije, imaju Rusija i Kina čiji je uticaj jedina konstanta u usponu. Politička religija i korupcija, njihove najvažnije poluge uticaja, zavode i zajednicu i one koji zajednicom upravljaju.
Tri decenije razvlači se raspad Jugoslavije, i još uvijek nisu jasne definitivne granice, niti zajedničke perspektive, koje su potrebne kako bi se uspostavljene granice izbrisale. Tri decenije razvlači se tranzicija, dok protraćeno vrijeme, energija, emocije ukidaju smisao upravo evropskoj perspektivi koja iziskuje radne i inovativne napore, onaj trud koji je izgradio zapadnu civilizaciju. EU, međutim, već dugo nema zajednički i odlučan odgovor ni na jedno naše otvoreno pitanje. Tranzicija je donekle uspjela da potisne siromaštvo, koje se u talasima neuspješnih sistema gomilalo unazad decenijama. Ali je siromaštvo, u dugom trajanju tranzicije, i dalje dominantan politički i vrijednosni stav, i zato prosvijećenost ne dopire iz proširenja opšte društvene osnove pismenosti, razvoja tehnologija i komunikacija.
Nama je evropska integracija važna ne samo zbog formalnog usklađivanja zakona, normi i pravila. Integracija postavlja graničnike djelovanju institucija kako uticajni pojedinci ne bi izmakli institucionalnom i društvenom nadzoru, uzurpirali vlast, i propagandom i korupcijom kontaminirali javni prostor. Nama je NATO važan kako bismo bili bezbjedni od sebe samih i od totalitarnih sila koje su ponovo prijetnja svjetskom miru. Pod njihovim pritiskom su Ukrajina, baltičke države, Hong Kong, Tajvan, a paradigma povratka na pogrešnu stranu Gvozdene zavjese uvijek se lako primjeni na prostor bivše Jugoslavije koja u ovom trenutku nije ni dovršena prošlost, niti perspektivna budućnost. Osjećaj nepostojanja može postati činilac svakog prokletstva identiteta. Identiteti su ovde bizarni konstrukti nametnuti u odsustvu istorijskog kontinuiteta politike, ekonomije, kulture. Zato je i kriza vlasti u Crnoj Gori binarna, ogledajući se ne samo u sukobu ideja o procesima koje predstoje, nego i u sukobu identiteta koji nastoji da stvarnu i izmišljenu prošlost primjeni za budućnost. Identiteti su moćni kad su alternativa promjenama koje uvijek izazivaju strepnju, strah i neizvjesnost. Naročito ako ulogu i odgovornost jedinke nameću toplom okrilju zajednice. Mada iskustvo sukoba i tranzicije samo iz protekle tri decenije, upozorava da je takva uloga zajednice u njenom razumnom i prosvijećenom uređenju, koja podrazumijeva susjedsku integraciju, a ne u zavjetničkom bestijanju.
Nova runda izbora u Srbiji odraziće se i na odnose u Crnoj Gori koja je donijela pogrešne strateške odluke pod pritiskom strane agenture i litijaškog pokreta. Kriza identiteta u Srbiji, koja nema snage za evropsko opredjeljenje i ulazak u NATO, podijelila je zajednicu u podršci vlasti ili opoziciji, dok i jedna i druga strana dijele slične vrijednosti i poglede u budućnost. Jedini smisao u njihovom sukobu bila bi promjena sama po sebi. Radikalizam vlasti u toj meri je razrađen divljačkom korupcijom, manijakalnom propagandom i sve manje uračunljivim javnim istupima Predsjednika, da je svaka alternativa u ovom trenutku ljekovita. U ovom trenutku opozicioni otpor kompaniji Rio Tinto sublimira antivladina i antizapadna osjećanja, frustracije tranzicionih gubitnika, i političku neodgovornost društvenih elita koje su ne tako davno pozdravile prelazak Srbije u rusku sferu uticaja i tiho se radovale paljevini američke ambasade. Izgubljena u tranziciji, dok opšte osjećanje osujećenosti postaje zasnovanost novog azijatskog identiteta, Srbija je pred zastrašujućom krizom strateških opredjeljenja. Tome je istovjetno uporište aktuelne vlade u Crnoj Gori u kojoj dominiraju lažni eksperti i do apsurda bizarna familijarna korupcija koja poručuje litijašima, da nema plijena za sve. Identitetska obmana vraća se tamo odakle je krenula.