Gruhonjić o izbacivanju iz hotela i atmosferi na Cetinju: Crnogorci nisu digli ruke od Crne Gore

Piše: Dinko Gruhonjić

“Ko uopšte može da želi da živi u državi kojom upravljaju popovi!? Pa to je srednji vek!”, pita se – iskreno zaprepašten – jedan od učesnika međunarodnog filološkog simpozijuma koji je održan na Cetinju, u atmosferi prije nametnutog “Dana D” – takozvanog ustoličenja Amfilohijevog naslednika, u Beogradu izabranog mitropolita Joanikija Mićovića.

Sjedimo u lijepoj bašti u centru Cetinja, ponosne Prijestonice Crne Gore, o kojoj sam do sada samo slušao a nikad bio pa sam još ranije, i ne znajući za “ustoličenje” (šta li je korijen i skrivena semantika te riječi?), sa zadovoljstvom prihvatio poziv organizatora simpozijuma, sjajnih i hrabrih ljudi, angažovanih intelektualaca sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost (FCJK). U razgovor nam se ubacuju dvije žene sa susjednog stola.

Sa izrazima iskrenog zaprepašćenja na licima, kao da u nama pokušavaju da pronađu spas: “Da li će ovi stvarno doći na Cetinje? Da li su svjesni da zbog njih može pasti krv?” Ni moj slovenački sagovornik niti ja, nažalost, nemamo odgovor na to pitanje. Kada su čule da smo na simpozijumu, izražavaju saosjećanje s nama jer su, kažu, pročitale na portalima da smo izbačeni iz hotela. Ovaj put imamo riječi utjehe za njih: to je fejk njuz, nismo izbačeni, valjda bismo mi znali da jesmo. Konstatujemo zajedno da ovih dana ima svakojakih glasina.

Krećemo bezbrižno ka hotelu, ali usput srijećemo koleginice iz Hrvatske koje nas demantuju: da, izbačeni smo iz hotela. Navodno, bila je finansijska inspekcija pa je pronašla nepravilnosti u iznosu od 6 eura pa je, eto, morala zatvoriti hotel. Svi su se već iselili, ja ulazim u istoriju kao poslednji koji je napustio nekada grandiozni hotel “Grand”, u kojem i ispred kojeg je policija. Stiže nova glasina: izbačeni smo iz hotela jer je u njega trebalo da se smjesti nekih 300 protivnika “ustoličenja” pa je “preventivno” zatvoren. Da li će se u njega smjestiti nekih 300 pristalica Joanikija, to ćemo tek vidjeti. Hotel je, naime, na idealnom mjestu, nekih 300 metara od Cetinjskog manastira, u kojem Joanikije, kojem u Crnoj Gori “tepaju” Jaonikije, ubuduće treba da sjedi.

Prebacujemo se do FCJK-a, gdje su se već svi učesnici okupili. Organizatori nam se izvinjavaju, kao da su oni krivi za bilo šta. Cetinjani imaju veliko srce za prijatelje. Zlo pamte, a dobro ne zaboravljaju, podučava me prijatelj koji prijateljuje sa Cetinjanima duže od trideset godina. Kažemo im da nema problema, da nema nikakvog razloga da se sjekiraju. Stiže i neka televizija, pročulo se da smo deložirani iz hotela.

„Vlast im je pokazala da ovdje nisu dobrodošli i da ne žele saradnju Crne Gore sa naučnicima iz okruženja i svijeta„, kaže kolegama novinarima dekan FCJK-a Adnan Čirgić. Inostrani gosti daju izjave: veoma su uznemireni, nikada im se u životu nije desilo da ih izbace iz nekog hotela. Pala je noć, selimo se na Ivanova korita, organizatori grozničavo traže smještaj i pronalaze ga. Šalimo se da možda i nije tako loše što su nas izbacili iz „Granda“, jer su naši novi hoteli puno bolji. Organizatori nam preporučuju da skratimo boravak. „Izvinite, ali ne pada mi na pamet“, kažem i izvinjavam se zbog rezolutnosti u mome glasu. Razumijem ih, ali ja sam ipak i novinar, a ne jedino profesor.

FCJK je i inače ozbiljan trn u oku „novoj vlasti“ koju je instalirao pokojni Amfilohije. Posebno žuljaju ministarku Vesnu Bratić koju zovu „četvororučica“ jer drži četiri resora u jednom ministarstvu: prosvjetu, nauku, kulturu i sport. To je ona što je za sebe svojevremeno rekla da je „žena-četnik“. A bacala je i kletve na istoričarku Latinku Perović poželjevši joj brzu smrt. A kako je i ne bi žuljali kada se zovu Fakultet za CRNOGORSKI jezik i književnost. No, žuljali-ne žuljali, na simpozijumu su naučnici Olivera Komar i Nemanja Batrićević predstavili najnovije istraživanje po kojem se 52 odsto ispitanika izjasnilo da govori crnogorski jezik, a 35 odsto srpski. Primjera radi, 2003. godine 63 odsto se izjasnilo da govori srpski, a 22 odsto crnogorski. Ministarka Bratić besramno je smjenjivala ljude u svojim brojnim resorima, ali je kanda negdje pogriješila. Kao i uvijek, represija rađa otpor, a što je represija jača – i otpor će jačati.

Na simpozijumu se okupilo oko 60 naučnika iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Sjeverne Makedonije, Slovenije, Bugarske, Ukrajine, Poljske, Nemačke, Mađarske, Italije, SAD i Crne Gore. Između ostalih, analitičar Januš Bugajski iz Džejmstaun fondacije iz Vašingtona se učesnicima obratio putem video linka: “Najopasnije po region je to što je projekat ‘velike Srbije’ ponovo aktuelan. Kampanja se vodi po tri principa: prikrivenost, fleksibilnost i strpljenje. Tri glavne mete su Kosovo, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. U Crnoj Gori je cilj podrivanje njenog suvereniteta, jer Beograd ne priznaje ni crnogorsku naciju niti Crnu Goru kao nezavisnu državu. Takođe, značajan faktor je i ruski neoimperijalizam, za koji je Balkan važna tačka, a Beograd je glavni alat Moskve za destabilizaciju regiona. Uostalom, Rusija je 2016. godine bila upetljana u pokušaj državnog udara u Crnoj Gori. Bajdenova administracija mora što pre da se uključi”.

U Cetinju je veoma napeto i to se može osjetiti i na ulici i pročitati sa lica ljudi. Više puta smo čuli da ih atmosfera podsjeća na atmosferu u Sarajevu neposredno prije rata, 1992. godine. Glavni akter je opet isti, samo se danas umjesto “velika Srbija” zove “srpski svet”. Politika kojoj je suđeno u Hagu nije se opametila ni za jotu. I dalje se vjeruje da se istim sredstvima i načinima može postići drugi rezultat. Iako je cilj stupidan, on je i dalje opasan. „A da se Srbija konačno malo o svom jadu zabavi, da mi u ‚regionu‘ malo počinemo?“, retorički pita jedan stariji Crnogorac. “Kako nekome uopšte može pasti na pamet da nam dođe u kuću s namjerom da je zapali i da očekuje da ćemo mi to samo posmatrati i odobravati?”, pita se jedan Cetinjanin, iskreno zapanjen. Potpuno sam izbačen iz takta kada do mene stiže vijest da je prijateljica, Crnogorka, zaglavila u bolnici. Dijagnoza: sindrom slomljenog srca. Biće dobro. A srce joj se slomilo, znam to, zbog toga što je i duša i srce bole zbog činjenice da je njena Crna Gora možda na ivici građanskog rata.

U petak su nas domaćini poveli sa Ivanovih korita na vrh Lovćena, u Njegošev mauzolej. Penjući se uz 461 stepenicu, samom sebi obećavam da ću smršati. I konstatujem da sam postao pravi ravničar: em toliki uspon em tako čist vazduh. Kao u vicu, maštam da bi mi auspuh pomogao da dođem sebi. Sa vidikovca kod mauzoleja puca pogled na sve strane: na Cetinje, na Njeguše, na Boku kotorsku, na Skadarsko jezero… Ta mala Crna Gora je raj na zemlji, lakše mi je sada da shvatim zašto su toliko ponosni.

Razgovaram o “jogurt revoluciji” sa jednim od mojih kolega iz jedne od novonastalih država na području Jugoslavije. Iako se pasionirano bavi Jugoslavijom, on jedva da je čuo za jogurt revoluciju. U prvom trenutku sam frapiran. Onda se sjetim da su ostale republike praktično dale “zeleno svjetlo” Miloševiću da zgazi autonomiju Vojvodine pa potom i Kosova. Mislili su, valjda, da će se čudovište na taj način umiriti. Mislili su, valjda, da će hraneći krokodila mesom od njega napraviti vegetarijanca. Razmišljam: e pa to ne biva! Kao što ne biva da Srbija neće platiti cijenu zbog agresije kojom pokušava da zgazi građansku, multikulturalnu i do juče sekularnu Crnu Goru. Zlo će se vratiti kući, zlo je u stvari uveliko kod kuće i samo će jačati, pravili se vi ludi da ne znate šta se pokušava uraditi Crnoj Gori ili se ne pravili. A vi koji se deklarišete kao navodni protivnici nacionalizma samo nastavite da ćutite ko ona stvar. Jer nisu korupcija i kriminal glavni problem Srbije. Ishodište svega toga je – nacionalizam. A nacionalisti koji kritikuju korupciju i kriminal su ili licemjeri ili glupani. Eto vam primjera Crne Gore: šta je donijela toliko željena smjena vlasti, kada je bila nošena na krilima notorne nacionalističke Crkve Srbije? Dovela je Crnu Goru pred građanski rat a korupcija i kriminal su procvjetali.

“Po šumama i gorama, naše zemlje ponosne…“, ori se sa bine u Cetinju u petak uveče na zboru u centru grada. To Cetinjani organizuju, masovna publika pjeva. I opet se pitam da li ikako mogu da zamislim da se na nekom tako masovnom skupu u Srbiji začuje ta partizanska pesma? I to je retoričko pitanje: nema šanse. Em je nacionalistički konsenzus u Srbiji dostigao rekordne razmjere, naročito kada je Crna Gora u pitanju, em su sve te silne „patriote“ od Srbije odavno digli ruke. Crnogorci od Crne Gore, bogami, nisu.