Piše: Boško JAKŠIĆ
Dva meseca uoči izbora Srbija prebrojava kandidate čije su ambicije da preuzmu položaj od aktuelnog predsjednika države, da spriječe da vladajuća koalicija dobije apsolutnu većinu u republičkom parlamentu i da pokušaju da naprednjake obore na izborima u Beogradu.
Poslije deset godina vlasti koja je Srbiju pretvorila u surogat demokratije i svrstala u “hibridni režim”, raznorodna opozicija ima najveće šanse u glavnom gradu, solidan rezultat ali ne i pobjedu mogla bi da ostvari za Narodnu skupštinu, dok će najveći izazov predstavljati predsjednički izbori.
Kult ličnosti
Aleksandar Vučić uspio je, uzurpirajući sva ustavna ovlašćenja, da vremenom izgradi snažan kult ličnosti i sebe nametne kao autoritet kome većina građana najviše vjeruje. Poziciju neprikosnovenog vođe dodatno je cementirao predstavljajući se kao nepomirljivi branitelj srpstva, čuvar Crkve, najveći graditelj nacionalne ekonomije, širokogrudi poslodavac, spasitelj narodnog zdravlja i svetac zaštitnik penzionera i mladih čiju biračku zahvalnost očekuje trošeći na njih novac svih građana.
Vučić još nije saopštio da li će tražiti drugi mandat, jedino je – već najmanje deseti put – dao do znanja da će se poslije izbora povući sa položaja predsjednika vladajuće Srpske napredne stranke (SNS), što je morao da uradi mnogo ranije kako ne bi svoju državnu funkciju zloupotrebljavao u stranačke svrhe.
Pošto niko ne sumnja da će Vučić biti predsjednički kandidat naprednjaka, a vjerovatno i koalicionih partnera socijalista koji to od njega traže, iako će na parlamentarne izbore izaći odvojeno, opozicija je pred ozbiljnim izazovom da u sasvim personalizovanoj kampanji pronađe kandidata od koga se očekuje da spriječi Vučićevu pobjedu u prvom krugu i tako najavi početak erozije njegove apsolutističke vlasti.
Do sada se za predsjedničku trku prijavilo oko 15 kandidata, mahom sa antievropske desnice: lider “patriotske opcije” iz pokreta Dveri Boško Obradović, Miloš Jovanović koji predvodi koaliciju oko suverenista i monarhista okupljenih oko konzervativne Demokratske stranke Srbije, čak i vođa ultranacionalističke Srpske desnice Miša Vacić, omiljeni Vučićev kandidat.
Krajem novembra tri najjače opozicione stranke koje su bojkotovale izbore 2020. – Stranka slobode i pravde (SSP), Narodna stranka (NS) i Demokratska stranka (DS) – osnovale su predizbornu koaliciju, ali jedinstvo je naišlo na prvi ozbiljan test kada je lider SSP-a Dragan Đilas saopštio da je njihov predsjednički kandidat general Zdravko Ponoš, bivši načelnik Generalštaba u vrijeme vlasti demokrata.
Ponoš je donedavno bio potpredsjednik NS-a Vuka Jeremića, ali se jesenas sa njim razišao zbog “nepomirljivih razlika” iako je i dalje član Narodne stranke.
“Ima prostora da se čovjek izrazi i pokuša da politički utiče snagom svoje riječi i ugleda, a bez formalne funkcije koja zahtijeva neprihvatljive kompromise”, rekao je tada Ponoš.
Jeremić mora da se iznervirao jer je o prijedlogu svog koalicionog partnera saznao iz medija u vrijeme kada je već pominjao ime svog aktuelnog prvog potpredsjednika kao Vučićevog rivala.
Đilas ga je vještim manevrom pritisnuo da se saglasi.
“Narodna stranka je državotvorna stranka ozbiljnih ljudi. Naša odluka da sačuvamo jedinstvo opozicije je konačna i naša podrška zajedničkom kandidatu će biti bezrezervna. Pred nama je teška borba protiv režima u potpuno neravnopravnim uslovima i NS će biti njen najčvršći dio”, kazao je Jeremić.
Jasno je da kompletna opozicija neće imati zajedničkog kandidata, ali je najjači opozicioni blok riješen da spriječi dalje osipanje i Vučiću predstavi rivala koji može ozbiljnije da ga ugrozi.
Ovim potezom Đilas je istovremeno u značajnoj mjeri paralisao bivšeg predsjednika Borisa Tadića, koji ne uspijeva da kontroliše svoju neobuzdanu ambiciju i smatra da bi kao lider Socijaldemokratske stranke ponovo mogao da bude predsjednik iako je politički najodgovorniji što su naprednjaci 2012. došli na vlast kada ga je neočekivano pobijedio bivši radikal Tomislav Nikolić.
Svaki pokušaj ulaska Tadića u predsjedničku trku sada će se tumačiti kao miniranje teško sklepanog jedinstva iza Ponoša koji je već obezbijedio podršku Demokratske stanke, Pokreta slobodna Srbija i velikog broja istaknutih političkih i javnih ličnosti zemlje.
Opozicija je dugo bila u dilemi da li da sa predstavljanjem kandidata čeka do kraja, kako bi ga spasla od “toplog zeca” u skupštinskoj debati i dežurnih režimskih tabloida, ali to nosi rizik da kandidat nema dovoljno vremena da birače upozna sa svojim programom – za razliku od Vučića, koji vodi neformalnu non-stop kampanju i ima punu podršku većinskih medija u zemlji koji će se, po svemu sudeći, truditi da ne ispune obaveze o fer i poštenom praćenju izborne kampanje.
Iako nije isključena mogućnost da obnarodovane kandidature skrenu pažnju na metode naprednjačke satanizacije, a da se u posljednjem momentu pojavi neko novo ime, izbor se sada vrti oko Ponoša za koga istraživanja javnog mnjenja pokazuju da uživa nesumnjiv i teško narušiv integritet, da odiše smirenošću i da je dovoljno prepoznatljiv široj javnosti.
”Nisam evrooptimista. Nisam ni evropesimista, mislim da imam racionalne poglede na tu stvar… Mi nismo pravno uređena država. Bez pravne sigurnosti za pojedinca, za biznis, za investicije, za ugrožene grupe, ne može da se ide naprijed”, izjavio je nedavno u jednom intervjuu.
“Ova vlast je kao gusjenice na drvetu, pojedu list ili cvijet, pa ne može ništa da rodi. A onda se zavuku pod koru, pa unište cijelu biljku.”
Kampanja se zbog pandemije uglavnom sa terena prebacila u virtualnu arenu i svijet društvenih mreža, što dodatno podstiče njenu usijanost, žestinu, pa i prljavštinu. Ponoš je to osjetio na svojoj koži otkako se njegovo ime prvi put pomenulo u septembru.
Optuživali su ga da mu je Vrhovna komanda u zapadnim ambasadama i da je “uništio” Vojsku Srbije.
“Ja mislim da je to bio najgori načelnik Generalštaba u modernoj istoriji. Mislim da u životu nije postrojio vod. On suštinski o vojsci nije imao pojma”, kaže poslanik SNS-a Aleksandar Martinović.
”Vojska, na čijem je čelu bio Zdravko Ponoš, nije bila u stanju da bude sredstvo odvraćanja, jer je teško mogla i vježbu da održi, a o nepostojećim avionima, helikopterima i tenkovima neću ni da govorim”, govori ministar odbrane Nebojša Stefanović.
Isticanje Ponoša u prvi plan dovelo je i do negodovanja dijela opozicije koja smatra da se na taj način neopravdano guraju u drugi plan ostali opozicioni kandidati. Tadić je uočljivo oprezan.
“General Ponoš je doživljen kao NATO-kandidat, odnosno, kao neko ko ima crtu saradnje sa NATO-om i mislim da to nema nikakvih šansi u borbi protiv Vučića”, smatra Boško Obradović, lider Dveri.
Teška i nemilosrdna kampanja
Opozicija potvrđuje da i dalje djeluje veoma nesinhronizovano. Ispada da će gotovo svaka kolona imati svog predsjedničkog kandidata, a očekuje se i izvestan broj nezavisnih. No, biće tu još miješanja karata u ova dva mjeseca.
I dok SNS na republičkom nivou i dalje ima ubjedljivu prednost, najteža i najneizvjesnija bitka vodiće se za Beograd u kome živi najveći broj birača. Vučić svakako drži u glavi da je na nedavnom referendumu o ustavnim promjenama njegova inicijativa “za” pobijedila na republičkom nivou, ali je doživjela ubjedljiv poraz u Beogradu, Novom Sadu i Nišu.
Vladajuća koalicija je za gradonačelnika predložila Aleksandra Šapića, bivšeg slavnog vaterpolistu koji je predvodio najveću srpsku opštinu Novi Beograd, a svoj pokret SPAS nedavno pridružio SNS-u, gdje je odmah dobio potpredsjedničko mesto. Glavni rival biće mu univerzitetski profesor i bivši diplomata Vladeta Janković koji sebe opisuje kao “građanskog nacionalistu”.
Predstoji teška i nemilosrdna terenska kampanja. Opozicija vjeruje da će se ponoviti istorija kada je Zoran Đinđić pobjedom u glavnom gradu otvorio vrata kasnijem izbornom porazu Slobodana Miloševića. Vjeruje i da će se nastaviti prošlogodišnji evropski trend lokalnih izbora kada je opozicija pobijedila u Ankari, Istanbulu, Budimpešti i Varšavi nagovještavajući slabljenje, a moguće i kraj vlasti autokrata u Turskoj, Mađarskoj i Poljskoj.