Utorak, 25 Januara, 2022
Rubrika:

DRAGAN BURSAĆ: Priča o spojenim dječjim nišanima

Zamislite samo, ako možete zamisliti, kako je bilo njihovoj tetki Neziri, koja je došla na identifikaciju kostiju dječjih, kad su joj objasnili da je nemoguće razlikovati jedno dijete od drugog. Nemoguće

Izvor: Al Jazeera

Ako posjetite šehidsko mezarje Veljaci u Bratuncu, ugledaćete vojsku nišana. Armiju kamenih spavača pod kojom se kriju kosti ubijenih u najstrašnijim zločinima i na kraju u genocidu.

Svaki nišan može ispričati priču satkanu od patnje, beznađa, torture i na kraju strašne smrti. I svaki nišan može zavapiti – ZAŠTO? Ovdje pod ovim jesenjim lišćem, nema umrlih. Nema preminulih po koje je smrt došla sa starošću ili bolešću. Ne, samo ubijanje, ubijanje i još ubijanja.

Dva nišana za jedan grob

I tako dok šetate, dok vam knedla stoji u grlu, a suza na rubu oka, iz daljine će vam se učiniti kako se možda jedan nišan navio i obgrlio drugi. Kao da su srasli, kao da su odrasli, iz zemlje izrasli i u simbiozi nastavljaju isijavati svjetlo do neba.

Pomislićete, to ne može biti. Jer, red, Bog, čovjek i običaji zahtijevaju da se ispod svakog nišana nalazi jedan grob s jednim tijelom. Opet, kako budete prilazili, vidjećete da je riječ o dva, gotovo spojena nišana. Dva nišana iznad jednog grobnog mjesta.

Na jednom nišanu piše, Hajrudin, a na drugom Nurdin. Prezivaju se Omić. Braća rođena. Pa opet, nekako čudno, nerazdvojeno izgleda ovo predvorje užasa.

Priča o malenim Omićima

A bješe to proljeće 1992. godine. I bješe to 12 maja, te prve ratne godine. Sase, negdje između Srebrenice i Bratunca. I maleni Omići su se igrali na poljani ispred kuće. Hajrudin od 9 i Nurdin od 12 godina. Tu su i majka Zehta i otac Nurif. Četvoročlana porodica, daleko od svijeta, daleko od zveckanja oružja i ratnih truba.

Tamo u mirnoj uvali, u svojoj kući u nekom svom svijetu. Tako se činilo. Na kraju, krajeva, kome su njih četvoro nešto skrivili? Kome su oni naudili? To se ni ne pita. Božji, dobri ljudi, koji žive na početku vremena zla.

A onda su došli četnici i tek tako, pobili cijelu porodicu Omić. Ubili su ih kao da su zvijeri, spremne za odstrel, a ne ljudska bića. Možebitno se ljudski um danas zapita, kome su krivi roditelji i djeca?

A kome su najviše krivi Hajrudin i Nurdin, pa ta dva djeteta nisu imala zajedno ni 21 godinu kad su ubijena!? Jesu li krivi što su bili živi, što su se na drugi način Bogu molili? Jer, ako je to krivica, a čini se da jeste, imamo posla s nepatvorenim zlom, čiji cilj nije tek ubistvo dva djeteta.

I ne, nije to kraj muka i stradanja već ubijene djece, koliko god vam se to nevjerovatno zvučalo. Ne! Njihova tijela su prebačena u nekakvu staru kuću i tamo zapaljena do neprepoznatljivosti.

Ugljenisani ostaci kostiju dječjih, tek karbonizirani patrljci koji se pretvaraju u prah, svjedočili su u tišini monstruoznosti, kroz ove decenije.

Zlo iznad savremene forenzike

Kasnije, 23 godine kasnije će dr. Vedo Tuco, vještak sudske medicine u Komemorativnom centru Tuzla pojasniti za Anadoliju da su inače u većem broju sličnih slučajeva uspijevali razdvojiti srodnike, ali ovdje je u pitanju bilo zgarište kostiju, koje su se raspadale pri dodiru:

“Zbog postmortalnog oštećenja kostiju, od kojih je većina potpuno izgorjela, nemoguće je fizički razdvojiti braću. Riječ je o veoma nekompletnim tijelima djece, koja su bila bliski i po godinama i po konstituciji, pa su to sve otežavajuće okolnosti. Urađena je DNK analiza na dvije kosti Hajrudina ili Nurdina. Zbog načina na koji su stradali ovo je veoma traumatično za članove njihove porodice”, kazao je dr. Tuco.

Zamislite, dječije kosti spaljene do praha!? Ni u smrti, pokoja nisu imale.

I na koncu, trebalo je identifikovati, pa ukopati tih par kostiju dječijih, bez bilo kakve nade da se zna ko je Hajrudin, a ko Nurdin.

Zamislite samo, ako možete zamisliti, kako je bilo njihovoj tetki Neziri, koja je došla na identifikaciju kostiju dječijih, kad su joj objasnili da je nemoguće razlikovati jedno dijete od drugog. Nemoguće. Ona je tada za Anadoliju kazala:

“Nestali su iz svog doma 12. maja 1992. godine. Cijela njihova porodica je ubijena i nemaju nikog. Pronađeni su u nekoj zapaljenoj kući, a još uvijek tragam za svojom sestrom Zehtom, koja je tada bila s njima“.

I eto, priča bi se mogla okončati te 2015. godine, kad su dječije kosti našle smiraj na groblju u Veljacima.

Nego, ima tu ona važna simbolička stvar. Vidite porodice Omić više nema. Preciznije, ona je ubijena, pa spaljena. Ne postoji, a tendencija je bila da ne postoje ni posmrtni ostaci. A to je bit i suština na genocida. Zatiranje porodica, s djecom do molekularnog nivoa nepostojanja! Nepostojanje djece!

Ehej, malene djece od devet i dvanaest godina. To je srž paklenog plana, četničkog- ne samo da ih nema, nego da ih nema ni u smrti

I zato su ona dva nišana prevažna.

Jer ona ispod sebe ne samo da kriju ostatke kostiju braće toliko uništene i izmiješane da se ne mogu prepoznati, ona na sebi ispisuju poruku, na simboličkoj ravni – VIŠE NIKAD I NIKOME ZLO DA SE NE PONOVI!

Ova dječica bi bila samo cifre, samo statistički podaci u onoj strašnoj brojci od preko 600 ubijenih ljudi, s bratunačke opštine samo u 1992, godini da nije ljudi, poput Midhata Čauševića, koji je otvorio ovu priču. On između ostalog kaže:

“Kakvi smo i koliko pamtimo opet će nam se sve ponoviti. Hajrudin i Nurdin su svjedoci i opomena nama i u odnosu na njihove vršnjake iz prethodnih zločina, dvojica braće svjedoče i opominju ovaj put javno, ne bi li se šta promijenilo. Pamet u glavu narede moj. Granica zla se pomjera.“

Pamtimo li Hajrudina i Nurudina, dječake od 9 i 12 godina u jednom mezaru? Znamo li da za ovaj zločin još niko nije odgovarao?

Najnovije

Spajić sjutra na protestu u Pljevljima

Ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić saopštio je da će sjutra prisustvovati protestu u Pljevljima. “Sjutra u 18 sati Janko Odović i ja prošetaćemo...

Odbojka: Cvijović i Milivojević slavile protiv Veljković, Bojićev Kiziltepe poražen

U utakmici 13. kola šampionata Rumunije između Krajove i Dacie Mioveni, ekipa Krajove za koju nastupaju Jelena Cvijović i Evgenija Milivojević savladala je Daciu...

Crkva Srbije najavljuje gostovanje Bećkovića u Nikšiću

Ogranak Crkve Srbije – Mitropolija crnogorsko-primorska na svome sajtu reklamira dolazak srpskoga šoviniste Matije Bećkovića 27. januara u Nikšiću. Kako navode, Bećković će održati književno...

Dok pada, Krivokapić bi da moć preseli na svoju stranu

Crnogorski premijer Zdravko Krivokapić preuzeo je 24. januara Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava umjesto Sergeja Sekulovića, te smijenio vicepremijera Dritana Abazovića sa čela...

Poželjne su masline, ali je za SPC bitniji Valdanos

Autor: Nikola Belada Do potpisivanja temeljnog ugovora, kada Srpsku crkvu u Crnoj Gori treba ozvaničiti kao duhovnog i svjetovnog vladara Crne Gore, poželjno je zauzeti...

Najčitanije

Povezano

Dragan Bursać: Bratićkin poluraspad srpskog polusveta

Bijes sa kojim Vesna izgovara nesrpska imena je zastrašujući. Šešelj, Bokan i svi ostali četnici su u fazonu, odvadi malo Bratićka. A u tom...

DRAGAN BURSAĆ: Matija Stević, čovjek koji je spasio pun autobus Bošnjakinja sa djecom

Izvor: Al Jazeera Balkans Matija Stević iz Brčkog u ratu je spasio pun autobus bošnjačkih majki sa djecom, a nakon rata se kao Srbin javno...

Bursać: Sve je počelo ‘onim’ pjesmama i četničanjem te ‘92. godine

Novinar i kolumnista Dragan Bursać komentarisao je posljednja dešavanja u RS-u. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti: "Zbog ubijene djece! Dosta ljudi u Banjaluci, Prijedoru, diljem rs-a (namjerno ne...

Bursać o pjesmi Dodikovih specijalaca: Sve je ideološki obojeno četništvom, jasno vam je na kakav je ”pacifizam” Dodik spreman

Piše: Dragan Bursać, Izvor: Al Jazeera Balkans Svi oni koji su imali tu nesreću da gledaju obilježavanje neustavnog Dana RS-a, mogli su vidjeti kako pripadnici...

Komentari

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve