Piše: Nikola Samardžić
Bilo je potrebno pet godina od donošenja zakona o restituciji imovine čiji su vlasnici nestali u Holokaustu, do antisemitskog ispada aktiviste koji je uvježbavao aplauz prije posjete predsjednika Srbije Kliničkom centru Srbije.
Antisemitizam je obično posljednje utočište hulja, ako je u ovom slučaju posljednje jer se svijet promijenio da dopušta takav povratak u prošlost koja je kulminirala u tridesetim, a nove tridesete predstoje.
Ispad nisu osudili ni Predsjednik, ni kritička javnost. Opozicija već dugo nije alternativa Vučiću, nego slaba, kolaborantska konkurencija koja dijeli njegove suštinske stavove.
Kad im je Ljotić prebjegao Vučiću, postao je sporan ne kao Ljotić nego kao Vučićev.
Antisemizam kao da se podrazumijeva. Isti su profitirali na atentatu i podržali da se NIS pokloni Putinu. Istima je bilo u redu da afera Krušik završi u ruskoj agenturi.
I promjene će dopirati spolja, ovdje više nema ničega.
Nije slučajno afera FBI prva koja je otkrila veliko naprsnuće u poretku koji se održavao ne samo na unutrašnjoj popularnosti radikalske džeparoške sovjetofilije, nego i na slabosti zapadnog svijeta kontaminiranog političkom korupcijom Donalda Trampa i Angele Merkel.
Iscrpjevši svoje odnose sa opozicijom do besmisla, tako da su potrošene sve političke snage, sva energija, na obje strane, Vučić je konfliktni menadžment ponovo prenio na odnose sa susjedima, tamo gdje se sa opozicijom najbolje razumije.
Uvijek je moguć nov nacionalni dogovor oko stare zločinačke politike.
Zato odgovornost nije isključivo njegova, nego i njegovih zapadnih protektora koji su dopustili da samu Evropsku uniju razvali populizam isključivo vezan za odnose Njemačke i Rusije, i kineske koruptivne uticaje.
Istom putanjom, bivša Jugoslavija vratila se u mrežu organizovanog kriminala, i na retoriku prijetnji novim sukobima i promjenama granica, koje Vučić naizgled ukida šibicarskim projektom malog Šengena. I dok je, nakon podrške Jevrejskoj zajednici, dopustio svome saradniku da izazove antisemitski incident, koji su svi oćutali, istim manirom, Vučić podržava integritet susjedne BiH i, istovremeno, njeno rasturanje.
Već je produbio podjele u Crnoj Gori.
Sjevernokosovskoj mafijaškoj hobotnici prepustio je infrastrukturu, da je dijele s Kinezima.
Cijelu Srbiju je, kao i obično, ponovo oblijepio potjernicama protiv svih koji će nastaviti da zahtjevaju nastavak normalizacije odnosa s Hrvatskom.
Dodik je tragikomična replika Dučea u projektu Srpskog sveta koji propada istom logikom radikalske destrukcije, kojom je najavljen.
Anšlus neće uspjeti, ali se Crna Gora od zajedničkog zuluma neće zadugo pribrati, a svaka šteta je obostrana.
Nasuprot početnim očekivanjima, Dodikov uticaj opstajaće upravo zahvaljujući ulozi novog visokog predstavnika u BiH, njemačkog diplomate Kristijana Šmita, koji će paziti da ne povrijedi maligne ruske interese, u skladu sa zavještanjem kancelarke Merkel.
Njemačka politika kao da hrli ka novim tridesetim. Da li će SAD imati dovoljno snage da treći put u istoriji zaustave isto bezumlje? S veoma sličnim političkim, vojnim i ekonomskim akterima.