Đenero: Vučić je prijetnjama razotkrio samog sebe

Piše: Davor Đenero

Pristojan dokument, bez ijedne riječi previše ili premalo, kojim je Skupština Crne Gore formalno osudila genocid u Srebrenici i politički definisala da je u Crnoj Gori negiranje genocida politički neprihvatljivo, u službenom je Beogradu izazvao nezapamćenu buru. Želite li znati što autoritarni vladar Srbije doista misli, obično ne treba čitati političke deklaracije, nego beogradske novinske tabloide. Oni su odmah, nepogrešivo, definisali kako se u Podgorici dogodilo zabadanje noža u leđa Srbije, a da je taj krimen protiv Srbije tako velik i tako težak da svima koji su u tome učestvovali valja zabraniti ulazak u Srbiju.

Ovog je puta režim, međutim, mislio da to nije dovoljno jasna poruka njihovim pristašama i podanicima, pa je prvi uskočio negdašnji mezimac Mire Marković i ženine tetke (koja mu je kupila stan), a sada Vučićev kućni ljubimac raspoređen na dužnost ministra unutrašnjih poslova, zagovornik koncepta Srpske galaksije, Srpskog svemira, Srpskog svijeta, ili kako se već danas popularno naziva koncept Velike Srbije, neki Aleksandar Vulin, koji je ponovio ono što je već dan prije Vladar došapnuo tabloidima – naime, da podgoričkim izdajnicima valja zabraniti ulazak u Srbiju.

Naravno, Vulin i tabloidi služe samo tome da stvore pretekst za „mudar” nastup Vladara, a on je u kratkim crtama rekao sljedeće; nećemo povući nepromišljene poteze, drugim riječima vlast neće biti tako vruće glave kao što je to dežurni stekliš Vulin, ne zamjeramo ništa srpskom narodu u Crnoj Gori, koji je dio integralne zamišljene Srpske vaseljene, samo trenutno još odvojen od dosega mudre vlasti u Beogradu, a političku klasu u Crnoj Gori, koja je izdala dobri srpski narod ondje, kaznićemo kad za to dođe vrijeme. Naravno, ovo je donekle slobodni prevod Vučićevih fraza, izrečenih njegovim legendarnim stilom pasivne agresivnosti, ali u smisao nije dirano.

Otkud tolika ljutnja službenog Beograda

Priča je pomalo paradoksalna, jer formalno nije jasno otkud tolika ljutnja službenog i više nego službenog Beograda na potez većine u parlamentu (ali ne parlamentarne većine) u Podgorici. Uostalom, Srbija već dvanaest godina, od marta 2010. ima parlamentarnu rezoluciju o osudi genocida nad 8 hiljada Bošnjaka u Srebrenici. Ta se rezolucija formalno zove Deklaracija o Srebrenici, poziva se na presudu Međunarodnog suda u Haagu (ICJ) o osudi genocida u Srebrenici, iako formalno ne spominje riječ genocid, ali je ona de facto obuhvaćena tekstom koji je, kao umijeće mogućega, Tadićeva administracija uspjela provesti kroz Skupštinu Srbije, nakon burne rasprave, ali formalno uvjerljivom većinom od 127 glasova za, uz samo 27 glasova protiv.

Politička klasa u Beogradu je, dakle, još prije 12 godina tačno znala da se u Srebrenici dogodio genocid i da je priznanje tog genocida nešto što Srbija mora napraviti.

Naravno, tadašnja administracija, pogodbena vlast sastavljena od mekog krila protivmiloševićevskog pokreta i mekog krila Miloševićeve vlasti, u manjoj se mjeri osjećala izravno odgovornom za genocid u Srebrenici, nego aktuelna neoradikalska vlast, čiji je jedini policy planer otvorenije i prostodušnije nego iko drugi u Skupštini Srbije prijetio ponavljanjem genocida samo 11 dana nakon genocida u Srebrenici, a u vrijeme dok su Mladićeve (ali i Martićeve) horde opsjedale Bihać i Zapadnu Bosnu i to riječima: „Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana. Pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi udariti na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom.” Stav pasivne agresivnosti, koji je danas zaštitni znak njegovog „retoričkog stila”, razvio je, kao što vidimo, već onda, ali je tada bio mlad i naivan i otvoreno je ostavljao tragove.

Vučić je tada bio dio Miloševićevog vladajućeg savezništva, a u vrijeme kad je Miloševićev režim pripremao i pokušao provoditi genocid nad Albancima na Kosovu, uspeo se u hijerarhiji do pozicije ministra informisanja, dakle, do mjesta koje postoji samo u autoritarnim režimima, a taj posao mogu obavljati samo „ideološki najprovjereniji”.

Sva očekivanja Beograda od nove vlasti

Ponašanje režima Aleksandra Vučića prema Crnoj Gori, nakon parlamentarne rezolucije koja osuđuje genocid u Srebrenici, ali i zabranjuje negiranje, naravno, nije samo reakcija na odluke crnogorskog parlamenta. Istina, u Beogradu je tinjala nada da će stvaranjem koalicije, unutar koje dominiraju velikosrpska i klerikalna politička opcija, Crna Gora početi ispunjavati stara očekivanja Beograda, pokrenuti istupanje iz NATO saveza, povući međunarodno priznanje Kosova i svrstati se uz bok Miloradu Dodiku u vučićevsko-vulinovskoj kopiji ruskog projekta Velike Rusije/Ruskog svijeta (kako li se ono sada zove Velika Srbija za naivne). Veliko je razočaranje što Crna Gora nije učinila više od poneke opstrukcije zaštite podataka unutar NATO saveza, što nije povukla priznanje Kosova i što se nije deklarisala kao formalni dio projekta Srpskog sazviježđa.

Veći je problem nešto drugo. Vučić je sve svoje karte stavio na još jedan mandat Donalda Trampa i na nadu da će Tramp u drugom mandatu do kraja razoriti mehanizme multilateralizma i sve demokratske principe u međunarodnim odnosima. Dogodilo mu se da se na scenu vratila administracija slična Obaminoj multilateralističkoj, ali iskusnija, još mudrija i s još više znanja. Vučić nije jedini autoritarni vladar koji se noću budi iz noćne more u kojoj je sanjao da gospodin koji izgleda vrlo dobroćudno, upravo njemu, kao što je to učinio lažnom ruskom caru Vladimiru Malom, kaže u lice da ga smatra zločincem i završi legendarnom konstatacijom: znaš me, znam te. Nikad na javi Džo Bajden Vučiću neće reći ono što je rekao Putinu, jer Vučić je jednostavno premalo važan i premalo moćan. Ali da ga Bajden zna, zna ga i te kako dobro.

Vučić i njegov Vulin su nemaštoviti kad crnogorskoj političkoj klasi, odnosno onim njenim pripadnicima koji priznaju i ne tolerišu negiranje genocida u Srebrenici, žele zabraniti ulaz u Srbiju. Bajden je već najavio takvu zabranu ulaska u Ameriku i zamrzavanje imovine onima koji, između ostaloga, negiraju srebrenički genocid, kao svojevrsno lakmus pitanje o zločinima Miloševićevog režima tokom agresija na prostoru bivše Jugoslavije.

Vučić se nije odlučio samo kršiti pravnu stečevinu Skupštine Srbije, koja je osudila srebrenički genocid, što ga je upravo u skupštinskoj dvorani u ljeto 1995. on, kao Šešeljev i Milošević „mali”, hvalio i zagovarao njegovo ponavljanje.

Zbog dogovora između Miloševićevog režima i glavne tužiteljke ICTY, Carle del Ponte, koju je tadašnja politička moć bila „malo zanijela i udaljila od poziva tužitelja”, dakle, onoga ko zastupa samo interese žrtava, Bosna i Hercegovina nije pred ICJ uspjela dokazati da je Miloševićev režim bio izravno uključen u pripreme, provođenje i prikrivanje genocida u Srebrenici, iako je svakome ozbiljnom bilo jasno da Mladićeve kabadahije, koji nisu bili sposobni niti održati nivo organizovanosti vojske, koju im je na teritoriju BiH ostavio Miloševićev režim 1992. godine, u trenutku međunarodnog priznanja BiH, nisu niti mogli osmisliti operaciju sustavnog genocida. Genocid je industrijalizovani, bezlični zločin, njega ne obavljaju „pojedinci koji su izmakli kontroli”. Kako pedantno je bio osmišljen taj zločin svojevremeno su pokazali Dodik i saradnici, koji su sačinili popis od 22 hiljade osoba, koje su na različite načine učestvovale u provođenju i prikrivanju srebreničkog genocida. To Ratko Mladić, karakterom i intelektualnim sposobnostima na nivou poluretardiranog zastavnika i probisvijeti, koje je okupio oko sebe, nisu mogli osmisliti bez pomoći njihovih stvoritelja iz Miloševićevog kruga.

U Bijeloj kući čovjek koji zna ko su počinitelji genocida

Kad je iz dokumenata iz kojih se to jasno vidjelo, Bosna i Hercegovina mogla ponovno pokrenuti postupak pred ICJ i to dokazati, Dodik je zahvaljujući rezultatima Daytonskog sporazuma to efikasno spriječio. Ali trud mu je bio prilično uzaludan. Danas, kad u Bijeloj kući sjedi čovjek koji zna ko su počinitelji genocida i koji se ne namjerava praviti da su oni prihvatljivi partneri demokratskom svijetu, i kad Crna Gora komemorira genocid u Srebrenici i zabranjuje njegovo negiranje, Vučić sebi ne može pomoći. Prijetnjama pristojnim ljudima u Skupštini Crne Gore autoritarni vladar Srbije samo priznaje – da, režim u kojem sam bio mali kotačić, potaknuo je, pomogao organizovati i provesti, a na kraju i prikrivao, genocid u Srebrenici.

A što se Crne Gore tiče, velikosrpski ideolog Matija Bećković još je prošle jeseni govorio: “Da Dritan Abazović dođe u Beograd srpska omladina bi ga nosila na rukama”. Danas je i Abazović na popisu onih kojima bi Vučićev Vulin i Vučićeva „sedma sila” zabranili ulazak u Beograd, a sve je očitije kako je mudri beogradski profesor još onda bio u pravu, upozorivši da bi ga na ramenima vjerovatno odnijeli u one iste hladnjače, u koje je Miloševićev (i Vučićev) režim 1999. potrpao njegove sunarodnjake s Kosova.