Piše: Dragan Bursać (balkans.aljazeera.net)
Vjerovatno ste već pročitali kako je planiranim sredstvima za grantove iz kojih se finansira većina kolektiva i umjetnika u bh. entitetu Republika Srpska predviđeno 75.000 eura. Tako je za cjelokupan život kulture u tom entitetu planirano da se izdvoji, i to na godišnjem nivou, onoliko koliko košta valjda četvrtina predsjedničkog automobila Milorada Dodika. I otprilike bi se tu mogla zaustaviti svaka priča o kulturi, o doživljaju kulturnih (ne)prilika, o poimanju svijeta koji obuhvata duhovne, a ne materijalne vrijednosti, dakle o svemu onome što se (nužno) ne tiče politike, svjetine i glasača.
Podatak o kusuru koji se daje umjetnicima, umjesto ozbiljnog budžeta, još je porazniji ako znamo da je kabinet predsjednika RS-a Milorada Dodika nagrađen sa 28 miliona eura godišnjeg budžeta, a da je, naprimjer, budžet Ugostiteljskog servisa RS-a pet miliona eura. Pa je stvar posve jednostavna: konobari, lakeji i ostali Dodikovi poslušnici – naprijed, svi ostali – stoj! Još je poraznija činjenica da je ionako bijedno-sraman budžet za kulturu od 600.000 eura “srezan” bezmalo deset puta. Jer, šta će pozorištima, likovnim kolonijama, muzejima, festivalima, galerijama, muzičkim školama i ostalim novac kad mogu živjeti od zraka i obećanja?
Četnici, ratni zločinci i ostali polusvijet
A najvažnije – to svjetini, koja glasa i koja održava Dodikov režim, i ne treba, niti će ne bilo koji način išta od ovoga osjetiti. Šta svjetini treba? Pa treba joj mlakog piva, hladnog pečenja, lažnih obećanja, treba joj vašarskih šatri, trebaju joj Baja Mali Knindža i ostali neočetnici u neograničenim, letalnim količinama, treba joj kiča, šunda, nasilja i jada. I, na koncu, treba joj glavni šatorski baja – Milorad Dodik. Valjda se zato iz budžeta i izdvaja za konobare, plus Dodik i pripreci, preko 30 miliona maraka.
Ali, budimo realni, niko se, osim par umjetnika i poštenih ljudi, neće niti počešati zbog “škopljenja” ionako bijednog budžeta. Ako se počeše i digne glas, koga boli briga za kulturom, kao devetom rupom na svirali u entitetu koji je preoran masovnim grobnicama, zaliven šutnjom, neigranjem genocida i filovan sustavnim prekrajanjem povijesti. Ako se i dese neka ulaganja, velim, u nešto što samo liči na kulturu, riječ je o medijskoj propagandi Dodikovog režima, dakle riječ je o sadržajima za one iz “finijih kuća“, koji svejedno štuju četnike, zločince i ostali povijesni polusvijet.
Pa onda dolazimo do apsurda svih apsurda – zašto uopšte ulagati u nešto što je “kultura“, a što predstavlja samo gebelsovsku propagandu, poput filma Dara iz Jasenovca ili silnih filmskih promocija četničkog manifesta Heroji Halijarda? Ili je doista bolje pustiti da ta oblast ljudskog (ne)djela izumre u ovom bh. entitetu. Ono što se pouzdano zna jeste da ulazimo u izbornu godinu, slijede nam lokalni izbori. Što znači još veće količine mlakog piva, hladnog pečenja, Ceca, Jeca, Baja i ostalih kreatura za instant zabavu svjetine, a koje će, dabome, narod plaćati izdvajanjem za partijske budžete, koji se opet koriste u šatorskim nadgornjavanjima. A tu je Milorad Dodik mag.
Vašari, šatori, pjevaljke i krkanski cirkus
Zato i jeste prvotan budžet od 5,5 miliona eura za kabinet predsjednika RS-a, koliko je imala na raspolaganju njegova prethodnica Željka Cvijanović, digao na basnoslovnih 28 miliona eura. Jer, valja platiti i sebe, i svoj nerad, i svoj mobilijar, i pokretnosti, i nepokretnosti… koje održavaju taj krkanski cirkus u životu. Zamislite samo koliko je u tom hranidbenom lancu špijuna, žbirova i uhoda koje pune Dodika informacijama i koji cinkare i svoje najmilije za poželjnu novčanu sumu. Ili razmislite ovako – koliko je onih koji bi “propjevali“, ali ne Baju Malog Knindžu, i koji bi prešli na drugu političku ili ideološku stranu da nisu nahranjeni tim istim narodnim novcima iz budžeta?
I tu je možda jedina slabost Dodikovog vulgarnog, kabadahijskog sistema nagrađivanja u kome je kultura neželjeno dijete iz braka politike i konobarskog servisa. Jer, vidite, ove godine Dodik mora platiti 28 miliona eura narodnih para za održavanje svog servisa, ali će već naredne godine taj servis biti mnogo, mnogo pohlepniji, a 28 ovogodišnjih milona će se činiti kao kusur za naknadu usluga za šutnju. A novaca od fondova Evropske unije je sve manje, Dodik je konačno unisono i ispravno prokazan kao klasični diktator i najveći kamen spoticanja na putu Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji. Od štampanja para nema ništa, iako bi možda laktaški vožd to želio, pa će dogodine vrlo vjerovatno, ako sve ostane po Dodikovom, doći na red i potpuna eutanazija kulture. Jer, neće štedjeti na sebi i svojima.
Objektivno, šta će ovom bh. entitetu pozorišta, galerije i sajmovi knjiga kad se ti prostori ionako mogu rentati za četnike putujuće i one stacionarne, koji svojim oratorskim uslugama mogu zabavljati vožda i gladnu svjetinu? Narod je ionako zahvalniji i poslušniji kad gleda u gaćice pjevaljke, u plombe Baje Malog Knindže ili kad sluša rikanje Milorada Dodika.
a koncu, shvatite i ovo: tema potpunog ništenja budžeta za kulturu u RS-u je nevidljiva upravo u tom entitetu i, osim časnih izuzetaka, koji su javno podigli glas, ogroman broj “umjetnika“ su zapravo Dodikove dvorske lude na iznajmljivanje, koje će se, preko honorara i poslova “ispod stola“, već nekako snaći. Na koncu, stižu nam ti isti šatorski performansi, pa je moguće da se umjetnici, kao skuteri i trotineti, rentaju. Samo će, umjesto prevoza, oni besjediti kakve neočetničke stihove – od Matije Bećkovića, Nikolaja Velimirovića do ostalih doajena “srpskog sveta”. I tu će im biti udijeljene mrvice od mrvica sa stola velikog vožda za njihove oratorske ili performerske zasluge u sijanju mržnje.
Ruska gubernija ili zapadno predgrađe ‘srpskog sveta’
Kao što je onomad ratni zločinac Radovan Karadžić rekao za narod – ko j***e narod – e tako isto za kulturu misli i Milorad Dodik, jer mu kultura nikad ništa nije donijela – ni privatno, ni poslovno. Narod koji glasa za njega i njegove ne ide na koncerte jazz muzike, ne ide u operu, niti u teatar, ne pohodi muzeje… a o ono malo što ih ide biće nagrađeni za poslušnost sinekuricama sa laktaškog dvora.
Tako da je stvar kristalno jasna da jasnija ne može biti: narod ima kulturni život tačno onakav kakav zaslužuje i kakav želi. A to znači 28 milona eura za Dodika i 75.000 eura za sve umjetnike zajedno, pa ko voli – neka izvoli. Ne slažete sa se mnom? Hajde da vidimo kako će se umjetnici pobuniti i zašto od toga nema ništa.
I da, RS jeste tamni vilajet u Evropi, i RS zaista žudi da postane ili ruska gubernija, ili zapadno predgrađe “srpskog sveta” i tom i takvom entitetu jeste najpriličnije da mu kultura bude baždarena između Dodikovih “ne može nam niko ništa“ i četničkog Baje Malog Knindže. Neka me neka budućnost ispravi ako griješim.
Svaka cast Gospodine. Respekt!