Zaostavština koja obavezuje

Nakon 25 godina provedenih na čelu Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović od juče i zvanično više nije predsjednik te partije.  Đukanović je još u srijedu na sjednici Predsjedništva saopštio da će podnijeti ostavku na funkciju predsjednika DPS-a, a ta odluka juče je samo i zvanično potvrđena na sjednici Glavnog odbora.

Vršilac dužnosti predsjednika stranke, do održavanja kongresa biće Danijel Živković, aktuelni šef poslaničkog kluba i član Predsjedništva partije.

Đukanovićev odlazak sa mjesta predsjednika DPS-a nije iznenađenje jer je on i u kampanji za predsjedničke izbore nagovijestio da više neće biti na čelu partije.

Odlaskom Đukanovića sa čelne pozicije, ova partija sigurno neće više biti ista, i biće veoma teško, u bliskoj budućnosti sigurno i nemoguće, ponoviti uspjehe koji je DPS nizao godinama unazad. Ova partija sa Đukanovićem na čelu, zajedno sa tradicionalnim koalicionim partnerima, vršila je vlast preko 20 godina.

O učincima DPS-a, njihovim pozitivnim i negativnim stranama suvišno je govoriti jer se gotovo sve već zna – o tome je uostalom govoreno godinama i pisane su stotine opravdanih i neopravdanih kritičkih tekstova. Na novom rukovodstvu predvođenom mladim, elokventnim i energičnim Živkovićem ostaje da sveobuhvatno sagledaju situaciju, suoče se sa greškama od kojih se godinama bježalo u cilju revitalizacije partije koja sad više nego ikad, treba da bude bastion odbrane vrijednosti suverene države Crne Gore.

Za analizu i kritiku biće prilike, ali sada je već jasno da novo rukovodstvo DPS-a čeka prilično težak zadatak – da konosliduje i revitalizuje partiju nakon odlaska čovjeka koji se zasigurno može okarakterisati kao najmarkantniji lider i jedan od rijetkih političara u Regionu za koga se može reći da je zaslužio status državnika.

Đukanović je u politici već decenijama i njegov učinak za Crnu Goru ne može se okarakterisati nikako drugačije osim kao istorijski.

Ovom prilikom samo treba nabrojati one najkrupnije i najvidljivije učinke koji će ostati za istoriju – otklon od politike Slobodana Miloševića, izvlačenje Crne Gore iz blata velikosrpske histerije koja je 1999. kulminirala ratom sa najmoćnijom vojnom alijansom u istoriji čovječanstva – NATO-om. Upravo je te 1999. godine Đukanović bio najzaslužniji što je Crna Gora izbjegla tragične posljedice NATO intervencije. Đukanović je najzaslužniji i što je Crna Gora 2006. godine na referendumu obnovila svoju državnost i pored jakog protivljenja naših navodnih zapadnih partnera koji nas, sada već tradicionalno, žrtvuju u presudnim istorijskim ternucima.

Crna Gora je pod Đukanovićevim vođstvom u junu 2017. godine postala članica NATO-a i ubrzanim tempom krenula ka članstvu u Evropskoj uniji.

Sve ovo Đukanovića je učinilo istorijskom ličnošću i sinomomom crnogorske nezavisnosti i samoodrživosti, ali u isto vrijeme mu je donijelo doživotni animozitet mrzitelja Crne Gore i hegemona koji bi željeli da našu državu vide u granicama velikosrpskih projekata koji su posljednjih 30 godina samo mijenjali imena – od velike Srbije, preko ”srpskog sveta”, pa sve do Otvorenog Balkana.  

Upravo iz tih zlokobnih hegemonističkih centara povezanih sa Beogradom i Moskvom, uz pomoć domaćih iskompleksiranih mrzitelja, godinama je šikljala otrovna propaganda koja je Đukanovića predstavljala kao okorelog ”diktatora” i ”autokratu” na čelu ”kriminalnog” provizorijuma greškom nazvanog država!

To je bio samo kontinuitet viševjekovne velikosrpske propagande koja je počela sa Simom Sarajlijom i koja je kriminalizovala svakoga ko se usudio da Crnu Goru izvede na put suverenosti i državne samoodrživosti. Đukanović je imao najveće zasluge za obnovu državne nezavisnosti u novijoj crnogorskoj istoriji, pa nije ni čudo što je bio, ostao i biće na meti otrovne hegemonističke propagande.

U tu propagandu povjerovale su i mnoge trećerezredne zapadne diplomate, a neke su u svojoj naivnosti ili možda zlonamjernosti širile laži i manipulacije da će Đukanović da ”izvodi tenkove na ulice” nakon izbornog poraza 30. avgusta 2022.

Takav odnos ne čudi jer ambasade vole intelektualno limitirane, politički poslušne frazere i demagoge pogodne za bespogovorno izvršavanje svakoga naloga. Đukanović nikad nije bio takav – bio je čak suprotnost toga, što mu priznaju i najokoreli neprijatelji. Nikad se nije saginjao trećerazrednom diplomatskom kadru i nikad, kao današnji novokomponovani ”mladi, lijepi i šuplji” političari, razni dritani i jakovi, nije bezrezervno prihvatao naloge. Interesi Crne Gore su mu uvijek bili svetinja i nikad nije ni pomislio da ih stavi ispred želja i ”sugestija” ambasada, koje su na kraju stale na stranu neočetnika, putinista, arhitekata ”srpskog sveta”, podržavalaca Draže Miahilovića, Ratka Mladića i Radovana Karadžića u borbi protiv Đukanovića.

Koliki je ”autokrata” i ”diktator”, Đukanović je pokazao nakon 30. avgusta 2020. kada je bez ikakvog ustezanja predao vlast ”oslobodiocima” koji su došli na krilima političkih litija, velikosrpskog hegemonizma i klerofašizma. Tada je umjesto tenkova koje su sanjale pojedine ambasade, Đukanović održao čas demokartije, dok su negdje u istom periodu pristalice bivšeg američkog predsjednika Donalda Trampa pod oružjem jurišale na Kongres. Neki bi rekli da je ”kolijevka demokratije” tada od ”autokrate” Đukanovića dobila lekciju iz demokratije.

I nakon poraza na predsjedničkim izborima održanim 2. aprila, Đukanović se ponio državnički i kako dolikuje čovjeku čija se politika zasniva na poštovanju najviših demokratskih vrijednosti – priznao je poraz i čestitao protivniku u nadi da će graditi bolju Crnu Goru i nastaviti tamo đe je on stao! Ni 2. aprila nije bilo tenkova, to valja pomenuti zbog nekih ambasada.

Iako su mu prijatelji savjetovali da ne ulazi u izbornu trku u koju ide sam protiv svih – Beograda, Moskve, SPC, istoka, zapada… Đukanović nije pobjegao od izazova. Nije htio da ode neporažen, a mogao je.

Đukanović je tu pokazao da je veliki i kad gubi i da se ne boji poraza – ostao je u borbi za Crnu Goru do kraja, pokazao dostojanstvo i hrabrost i nije dao priliku dušmanima i svetosavskim hegemonima da krenu sa propagandom da je izdao Crnu Goru i Crnogorce.

Dao je ostavku na poziciju predsjendika partije nakon poraza za koji je on najmanje kriv, jer svojom popularnošću, harizmom i ugledom nije mogao da nadoknadi hronični nedostatak tih osobina kod pojedinaca iz njegove okoline.

Ovim potezima postavio je najviše moguće standarde u politici ne samo za Crnu Goru, gdje će ostati sinomim borbe za državu i njene građane, njenu nezavisnost i slobodu.

Iako napušta čelno mjesto DPS-a i predsjedničku funkciju, Đukanović će sigurno sačuvati ogroman autoritet i jak uticaj na prilike u Crnoj Gori. Njegova zaostavština biće temelj za buduću borbu za samoodrživost i suverenost Crne Gore koja je sada ugrožena više nego ikad. 

Njegovi oponenti, nošeni retrogradnom, kleronacionalističkom politikom svetosavlja i velikosrpstva, već godinama ako ne i decenijama kipte od frustracija jer je Đukanović bio i ostao prepreka njihovim velikodržavnim ciljevima. Zato su jedva dočekali ovaj momenat da u pogon stave podmukle, veoma providne osvetničke planove, a nalog za rušenje objekata u Kočanima u Nikšiću koje je donijet preko noći u ultra-brzom procesu političke odmazde, samo je početak.

Đukanović kao istorijska ličnost, državnik i simbol ponovnog uspostavljanja crnogorske nezavisnosti i prozapadnog puta Crne Gore, do zadnjeg će ostati glavna meta zlokobnih centara velikosrpstva i njihovih geopolitičkih pokrovitelja, kako sa istoka tako i sa zapada, koji su već krenuli u završnu fazu integracije Crne Gore u granice ”srpskog sveta”.

Ali zaostavština ne podrazumijeva samo dobre, već i mnoge nedovršene stvari i upravo je to ono što obavezuje.

Na Crnogorcima je da donesu istorijsku odluku – da li će tražiti ”dlaku u jajetu” i opravdanja za svoju malodušnost, ili će pratiti svijetli primjer beskopromisnog borca za Crnu Goru Mila Đukanovića u istorijskom periodu koji je pred nama i iz kojega samo uz malo više hrabrosti i truda možemo da izađemo kao  pobjednici.

Uredništvo Portala Aktuelno