Imate situaciju u Crnoj Gori da umanjeni koalicioni kapacitet skoro svih partija u političkom spektru, upravo zbog polarizovanih stavova i ekstremne retorike, čini da se najmanji zajednički imenitelj stvara među najmanjim partijama koje nemaju dovoljan legitimitet da obnašaju vlast na državnom nivou. Ako nemate vlast koju će podržati 41 poslanik u svakom trenutku, ta vlast je nestabilna i to se već desilo sa prethodnom vladom koja nije mogla da računa na dosljednu politku 41 poslanika. Toliko se energije potrošilo u traženju trulih kompromisa između njih, da nije bilo nikakvih rezultata ni na jednom društvenom polju – kaže u intervjuu Pobjedi Siniša Vuković, profesor na Univerzitetu „Džons Hopkins“ u Vašingtonu.
Ističe da je Ura preuzela veliki politički rizik.
POBJEDA: U toku je mukotrpno formiranje manjiske vlade u Crnoj Gori. Da li vjerujete da ovako dogovarana vlada može obezbijediti bilo kakvu stabilnost, makar na neko vrijeme, do izbora?
VUKOVIĆ: Pitanje je koliko će ovako ispregovarana manjinska, tehnička ili prelazna vlada trajati i u kom će kapacitetu funkcionisati. Pitanje je koliko će ona doprinijeti stabilizaciji prilika jer ovako ispregovarani ishodi nikad nijesu dovoljno stabilni. Imate jedan veoma agresivan ton koji preovladava u okviru ovih pregovora. To nije ton kompromisa, dogovora, povjerenja, to je ton kojim se pokušava obesmisliti bilo koji pregovarački pokušaj druge strane. I to su uvijek nestabilni dogovori, koji mogu imati neki kratkoročni efekat, ali često sami od sebe nestaju.
Zašto se sve ovako sporo dešava, upravo zato što ne postoji jasan plan i postoji ogromna politička kalkulacija i politički rizik koji je na sebe preuzela Ura. Ova partija pokušava sebe dokazati kao dosljednu partiju kada je u pitanju saradnja sa DPS-om, što je samo po sebi hendikep koji su nametnuli prije 2020. godine i tako smanjili koalicioni kapacitet. Znači, vi ste spremni na nestabilnost zbog nekih ličnih animoziteta. Često smo slušali kako Ura traži od DPS-a da se reformiše, a da istovremeno sarađuje sa tvrdim, krajnje konzervativnim Demokratskim frontom i traže od njega podršku, iako znaju koliko su oni politički toksični. I to je ta ključna nedosljednost koja umanjuje njihovu pregovaračku snagu u odnosu na ostale. A sa druge strane imate situaciju da umanjeni koalicioni kapacitet skoro svih partija u političkom spektru, upravo zbog polarizovanih stavova i ekstremne retorike, čini da se najmanji zajednički imenitelj stvara među najmanjim partijama koje nemaju dovoljan legitimitet da obnašaju vlast na državnom nivou.
Ako nemate vlast koju će podržati 41 poslanik u svakom trenutuku, ta vlast je nestabilna i to se već desilo sa prethodnom vladom koja nije mogla da računa na dosljednu politku 41 poslanika. Toliko se energije potrošilo u traženju trulih kompromisa između njih, da nema nikakvih rezultata ni na jednom društvenom polju. Ako nema tih 41 poslanika koji će da podrže vladu – ide se na izbore.
POBJEDA: Odlazeća vlada Crne Gore je brojnim odlukama u ovih godinu dokazala kleronacionalistički karakter i potpunu posvećenost srpskim i ruskim interesima, radila je na štetu Crne Gore u svim oblastima. To što smo jedina zemlja članica NATO-a koja nije uvela sankcije Rusiji dovoljno govori za čije interese rade. Kako je takva vlada mogla imati podršku evropskih partnera?
VUKOVIĆ: Crna Gora mora da se oslobodi te neokolonijalne svijesti da Zapad presudno utiče na to kako se unutrašnje prilike razvijaju na terenu. I taj Zapad nije unison, i taj Zapad ima neke svoje ciljeve i čitanja stvarnosti na terenu i prioritete koje želi da postigne. Mi moramo ostati partneri, moramo se razvijati kao dosljedno prozapadno društvo u jednom potpuno sluđenom postkonfliktnom prostoru kakav je Zapadni Balkan. Isto tako moramo razumijeti da su mikrodinamike u crnogorskim prlikama manje značajne za makrotrenodove koji se mogu sagledavati dugoročnije.
I u Evropi imate zemlje koje lutaju od Zapada ka Istoku – od Mađarske, Poljske, do Češke. I Zapad nikad sebi neće dozvoliti da zbog kratkoročnih nedosljednosti i nekada upitnih odluka dovede u pitanje dugoročnu praksu da te države, u ovom slučaju Crna Gora, ostanu u orbiti prozapadnih politika. Ne smijemo biti nestrpljivi sa partnerima, jer nam oni šalju poruku: kakvi god da ste – naši ste, sve dok ne kažete da ne želite da budete naši. Zato sam pomenuo neokolonijalizam – jer u takvim društvima uvijek postoji neko sa strane ko zna bolje od svih što nam je činiti. Njegova je posljednja i on je taj koji daje legitimitet svim procesima. Znači, kao zrelo društvo, svako takvo lutanje sa prozapadnim vrijednostima mi moramo „da izvedemo na čistinu“. Tom nekom na Zapadu treba nešto prevesti i objasniti u okvirima u kojima njih nešto interesuje, da se jasno preslika stanje u Crnoj Gori koje ima neke svoje osobitosti.
POBJEDA: Ali to je u suštini bila vlada formirana u manastiru i bukvalno je sprovodila sve naume Crkve Srbije. Kako je to promaklo našim zapadnim partnerima?
VUKOVIĆ: Ako je na ijednu temu Zapad osjetljiv – to je tema vjerskih prava. Odnos prema vjerskim slobodama i pravima je bio vododjelnica u hladnoratovskim trvenjiima. Taj Zapad nosi refleks hladnoratovskih vremena i na svaki način pokušava da spriječi bilo kakvu praksu koja se može dovesti u vezu sa ugnjetavanjem vjerskih prava i sloboda bilo kog stanovništva, bilo đe. I to je njihov princip.
Srpska pravoslavna crkva je bila izuzetno mudra da to okrene u svoju korist i stvorili su jedan veoma jak narativ koji je počeo u toku litija. Poručili su da su hrišćani ugnjetavani u Crnoj Gori i niko iz Crne Gore nije dao sebi za pravo da nešto uradi da taj narativ obesmisli i onda je taj narativ samo osnaživan kako je vrijeme odmicalo. Morate da razumijete da nije ni taj narativ bio dovoljan sam po sebi, već je bio povezan sa drugim principom. A to je činjenica da crkva, kao zasebna cjelina u identitetskom, kulturološkom spektru, u svakom društvu ima pravo da se oglašava kada su u pitanju čak i sekularne stvari. Problem je u tome što to sekularno društvo veoma jasno stavlja do znanja koje su granice crkve. U Crnoj Gori čak i u prethodnom režimu te granice su uvijek bile vrlo konfuzne i nije se tačno znalo šta je čije, već je postajala neka ambivalentnost.
Sad imate situaciju kad se formirala nova vlast da je crkva nesmetano širila svoj uticaj i nije se doživljavala kao remetilački element upravo zbog toga što je Zapad nikada neće direktno napasti. Njima je nepojmljivo da crkva nije odvojena od države i tek sada kada je eksplodirao konflikt u Ukrajini jasno se vidi koliko je crkva instrumentalizovana – na primjeru Rusije. Ali čak ni tu nećete čuti poruke sa Zapada koje su eksplicitno protiv Ruske pravoslavne crkve, već se traži način da se ta strelica uperi ka institucijama i donosiocima odluka. Problem je što mi nijesmo bili u stanju kao društvo da donesmo neku vrstu principa kojim se crkvi jasno ograničava djelovanje kada je poltika u pitanju. Znači, ne dovodi se u pitanje njihova mogućnost za artikulisanje političkih stavova, ali postoje određene granice u kojima nije prikladno da se crkva do te mjere miješa u sekularne politike u jednoj modernoj državi. Vi imate primjer Kipra u kojem je na vlasti mitropolit i niko sa Zapada nije postavio pitanje što će crkva na vlasti. Nikoga sa Zapada nećete čuti eksplicitno da ima problem sa tim što je u Iranu autokratska vlast jer ne žele da targetiraju vjersku zajednicu.
POBJEDA: Koliko će trajati agresija Rusije na Ukrajinu i ovaj besmisleni rat u kojem je najveća žrtva ukrajinski narod?
VUKOVIĆ: Ovo je produženi, ustvari, zamrznuti sukob koji traje od 2014. Ovaj konflikt je duboko ukorijenjen i institucionalizovan u ukrajinskom pravnom sistemu, jer je država prihvatila da postoji konflikt na njenim rubovima i da to donosi određene troškove. Takođe, ta institucionalizacija je bila i simbolička i kulturološka kroz formiranje Ukrajinske pravoslavne crkve, koja je na jedan konkretan način poslala poruku da se u Ukrajini te vjersko-kulturološke politike neće donositi iz centara van Ukrajine. Na taj način je stvoren još jači okvir – ko smo mi, a ko oni. Takođe je ojačala svijest u zemlji o značaju ukrajinskog jezika, koji je dugo bio potcjenjivan od strane intelektualnih elita u Ukrajini – kao jezik provincije i ruralnog stanovništva sa zapada. Ruskom agresijom iz 2014, a pogotovo ovom sada, jača svijest o posebnosti ukrajinskog identiteta koji se očitava kroz njihovu upotrebu ukrajinskog jezika.
Znači, ovo je drugi put da je Rusija napala Ukrajinu. Ovo nastavak tog konflikta sa mnogo jačim eskalatornim dejstvima. Ako smo prihvatili da je konflikt trajao u posljednjih osam godina i nijesmo se ni obazirali na to, ja ne vidim razliku u tome koliko će ovo trajati sada. Već vidite da Rusi ne ostvaruju zacrtane ciljeve, troše neplanski svoja sredstva, dovode sebe u situaciju da se moraju oslanjati na neprecizna artiljerijska sredstva, a da nijesu u stanju zauzeti nijedan veći grad. Doživljavaju veliki otpor Ukrajinaca i na nekim mjestima su primorani da se povlače. Ostaje im ta neselektivna artiljerijska paljba koja nas podsjeća na način na koji su sravnili sa zemljom Grozni, dobar dio predgrađa Damaska, način na koji su iz vazduha i sa kopna napadali Alepo. I ko je tu stradao, naravno, stradali su civili. Ali, najveći paradoks je u tome što Rusi trenutno napadaju gradove sa većinskim stanovništvom koje govori ruski jezik. Oni su napali Ukrajinu pod izgovorom da štite stanovništvo koje govori ruski jezik od genocida koji ukrajinska vlada sprovodi nad njima, znači da denacifikuju tu vladu koja napada Ruse gdje god oni živjeli. A za 50 odsto tog stanovništva iz Harkiva, Marijupolja i Odese maternji jezik je ruski. Ljudi koji su poćerani sa svojih ognjišta ne idu u Rusiju, već idu na Zapad. I ti isti ljudi, za koje su oni mislili da će da ih dočekaju kao oslobodioce – baš oni im pružaju najjači otpor.
POBJEDA: Kako se onda Rusi u Rusiji ne dignu protiv ove agresije?
VUKOVIĆ: Rađena su istraživanja koja pokazuju da 70 odsto Rusa podržava agresiju na Ukrajinu. Sad se postavlja pitanje metodologije tog istraživanja, ali morate znati kako Rusija funkcioniše. To je autoritarni sistem u kojem vlast prvo guši unutrašnji otpor i tamo u posljednjih 20 godina funkcioniše policijska država. Bilo koja vrsta otpora ili suprotnog mišljenja se i te kako kažnjavala, tamo nema ni opozicije, većina njih je u zatvoru. Alternativnih pogleda na stvarnost nema i zato je nerealno očekivati od naroda da se samoinicijativno probudi. To je isto kao da se pitate zašto se Njemci nijesu podigli protiv Hitlera, ili Srbi protiv Miloševića.
Rusija je i medijski hermetički zatvorena, ljudi ne dobijaju informacije kao ostatak svijeta, dobijaju preformulisanu sliku stvarnosti na terenu. U Rusiji se na vijestima može čuti da su ruski vojnici dočekani u Ukrajini kao oslobodioci, sa cvijećem. Na državnim medijima se izvještava da se ukrajinska vojska ne bori protiv Rusije, već da su to paravojne formacije. U Rusiji se govori da je broj žrtava marginalan i da ne postoji kolateralna šteta. Izvještava se da su ruske snage suzdržane – ne pale i ne čine nasilje nad ukrajinskim stanovništvom. Zatvorili su sve medije koji su bili protiv Putina, zatvorili su društvene mreže, zabranili su rad svim nevladnim organizacijama koje su finansirane sa Zapada i zabranili su putovanja. Što onda možemo očekivati?
POBJEDA: Kako pomiriti društvo u Crnoj Gori, kako prevazići podjele, da li smatrate da ujedinjenje suverenističkog bloka može donijeti stabilnost na duže staze?
VUKOVIĆ: Ja slušam moje kolege sa FPN-a u Podgorici koji su te teze vrlo lijepo artikulisali. Ali jedna stvar mene buni, svi ti argumenti ne daju mi odgovor u odnosu na koga se formira taj blok. Ako ga formirate, onda šaljete poruku drugoj strani da je ona antisuverenistička i vi na taj način opet dijelite crnogorsko društvo. Znači dajete im legitimitet da oni mogu da teže tim antisuverenističkim politikama i opet se možemo dovesti u situaciju u kojoj smo od 2020. godine – da je sve na nivou forme i da Crna Gora, koja je nezavisna i suverena, suštinski luta kroz ogromne nedosljednosti. U tome je suština tog društvenog procjepa povezanog sa državnošću Crne Gore. To je profesorica Olivera Komar lijepo objasnila – svako društvo ima svoje procjepe – neko se dijeli na konzervativne i liberalne, neko se dijeli na socijaliste i konzervativce, neko na lijeve i desne.
U Crnoj Gori to nije osnova podjele. Mi se kao društvo ne dijelimo po tome koliki će nam biti porezi ili kakva će nam biti fiskalna ili monetarna politika. Naše društvene razlike se prevashodno očitavaju kroz to kako razumijemo državnost Crne Gore u trenutnim geopolitičkim i regionalnim okvirima. Šta je Crna Gora, čemu ona teži, čemu pripada… Ako vi u tako jasnom društvenom procjepu legitimišete to kroz političke opcije kao suverenistički blok i taj neki drugi – ostajemo trajno u 2006. godini. I nije problem u procjepima. Mnoga društva to imaju dugi niz godina ili žive te procjepe decenijama, ali su ih prevazišli i prosto to više nije dio njihovih podjela. U Italiji je, nakon Drugog svjetskog rata, organizovan referendum kakvo će biti ustavno-pravno uređenje – da li će da bude monarhija ili republika. Pedeset jedan odsto stanovništva je glasalo da bude republika, 49 odsto je bilo da bude monarhija. Da su Italijani htjeli to je mogl da postane nova dubinska razlika u njihovom društvu za naredne generacije. Ali su uspjeli da na neki način to prevaziđu. Postajemo republika, ima vas 49 odsto koji imate monarhističke stavove, čuvajte ih za sebe, ali društvo ide naprijed činjenicom da Italija ostaje republika. To je taj konsenzus političkih partija na lijevom i desnom spektru i svi su rekli – ovo je sad ta nova stvarnost iz koje krećemo naprijed.
POBJEDA: Možemo li u Crnoj Gori svi prihvatiti odluku iz 2006. i reći: „Crna Gora je naša zemlja, idemo zajedno naprijed“. Da li su i oni koji su glasali „ne“ prihvatili tu novu stvarnost?
VUKOVIĆ: Ima naznaka da se to mijenja – kada na skupovima unitarističkih stranaka vidite crnogorsku zastavu u mnoštvu onih trobojki Petrovića, koje su totalni istorijski falsifikat. Ali baš te snage će i dalje nastojati da na tim nacionalnim osnovama dijele društvo. I to ću povezati sa ovim konfliktom u Ukrajini i to sa pitanjem: Šta Putin želi? Za njega je najgore bilo kada se završio Hladni rat, jer se do tada Rusija pitala za sve. Nakon 91. Rusija se više nije pitala i to je ono što Putin ne prihvata. Tako i ovi koji mašu tim trobojkama žele isto što i Putin, njima je teško da prihvate da se takvi glasovi više ne pitaju u Crnoj Gori. I zato hoće da nas zadrže u tim hladnoratovskim načinima razmišljanja i predreferendumskom stanju.