Piše: Aleksandar Radoman
Zamislite da je ‘97. na predśedničkim izborima pobijedio Momir, a potom na parlamentarnim ‘98. njegov SNP. U stvari, ne morate zamišljat – tu paralelnu stvarnost upravo živimo. Jer nakon što je Momir 2.0 na predśedničkim izborima pobijedio Mila prije par mjeseci, uslijedili su parlamentarni izbori poslije kojih će, kako vidimo, vladu formirati SNP 2.0.
Ako vladu zaista sastave PES, Demokrate i koalicija Za budućnost Crne Gore, sa ili bez postojećeg SNP-a, biće to zapravo veliki bjelaško-četnički spektakl – SNP REUNION.
Pogledajte malo bolje PES. Zamjenik predśednika PES-a sin je jednoga od funkcionera onog starog SNP-a i neko ko odaje počast Momiru Bulatoviću i njegovoj dosljednosti u slijeđenju genocidne politike Slobodana Miloševića.
Predśednik PES-a, pak, svojevremeno je izjavio da je u Crnu Goru prispio da bi “pomogao” Beogradskoj patrijaršiji, što ga direktno kandiduje za nastavljača političke agende originalnoga SNP-a. Kombinacija populizma i potčinjenosti Beogradu (i Beogradskoj patrijaršiji) najjednostavniji je opis onoga što je bila suština programa originalnog SNP-a. Zato je svaki glas za PES na posljednjim izborima, uprkos prevarantskoj kampanji o reformama i EU, bio glas za ideologiju SNP-a.
Demokrate su, pak, spinoff izvornog SNP-a, skupina Momir-jugenda koji nijesu imali strpljenja sačekati da im biološki sat otvori prostor za preuzimanje partije pa su formirali svoju.
Polovinu koalicije Za budućnost Crne Gore čini DNP kao najpravovjerniji baštinik izvornoga SNP-a, pa će jedini konstituent nove vlasti koji nije iznikao iz SNP-a biti Nova srpska demokratija, kao nasljednica Srpske narodne stranke koja se od kraja 90-ih u stvari sve vrijeme i šlepala uz SNP.
I dok nam se svih ovih godina činilo da ideologija SNP-a, zarobljena u prošlosti i osuđena na ksenofobiju i šovinizam, nestaje s političke scene zajedno s toliko puta podijeljenim SNP-om, komedijant slučaj nam se cinično nasmijao u lice.
Tako nam se istorija vratila kao farsa, pa je samo preostalo da kad SNP-ovska ideologija resantimanskog poništenja nasljeđa referenduma iz 2006. te utapanja Crne Gore u svetosavsku doktrinu Velike Srbije na Istoku i formalno postane državna politika – sve okonča kao tragedija.
Jedini mogući lijek za razarajuće djelovanje ove paralelne istorije po crnogorsko društvo je novi društveni dogovor prozapadne Crne Gore, poput onog iz 1997. godine ili onog iz 2006. godine, a potom – ukoliko se zaista sastavi bjelaško-četničko-svetosavska vlada – legitimna građanska pobuna!
Jer ako ustanove prestanu biti garant Ustava kojim je Crna Gora definisana kao građanska i sekularna država euroatlantske orijentacije – njihov bojkot i građanski protesti postaju legitimne forme borbe za odbranu ustavnih principa i brana za projektovano rastakanje društva po vjerskim i nacionalnim linijama, kao preduslova za stvaranje nove surogat tvorevine ogrezle u mržnji i bijedi – Republike Srpske 2.0.
Nenasilna građanska pobuna nije nikakav hir, već obaveza generacije koja je učestvovala u obnovi državnosti i stvaranju ambijenta za izgradnju građanskog društva 2006. godine.