Radonjić: Parole “viva vero” i “ima nas” ne znače ništa ako ostanemo samo na njima

U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i  redovnim univerzitetskim profesorom.

Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

U impozantnom spisateljskom opusu profesora Radonjića za sada, nalazi se 66 knjiga, (od kojih su deset univerzitetski udžbenici iz isto toliko naučno – nastavnih disciplina) i nekoliko stotina stručnih i naučnih radova.

Lopičić: Profesore Radonjiću, kakav utisak je na Vas ostavila kampanja političkih partija za parlamentarne izbore? Da li uopšte možemo govoriti o političkoj zrelosti partija ako imamo u vidu njihove predizborne programe? 

Prof. dr Radonjić: Nemam pozitivnu ocjenu ni o jednoj komponenti procesa o kome govorite. U pitanju su događanja izvan sfere političke zrelosti i razumnog ponašanja ljudi kojima bi bilo stalo do svoje države i elementarnih uslova za mirom i slobodom.

Lopičić: Na kojim argumentima zasnivate tako strog sud o tom događaju?

Prof. dr Radonjić: Puno je argumenata na koje bih se mogao pozvati u tom pogledu. Ipak, smatratam da su sljedeća tri dovoljna:

Prvo. Parlamentarni izbori su krucijalno važan proces u kome se biraju personalni nosioci najviših funkcija u upravljanju državom. Kod nas se država u tom smislu uglavnom i ne pominje iz dva razloga: jedan razlog je to što neke partije kao svoj glavni cilj imaju rušenje države, a drugi je to što neke partije imaju ambiciju da budu vlast umjesto države.

Drugo. I ovi su parlamentarni izbori protekli u znaku ignorantskog odnosa svih partija učesnica u njima, uključujući i one “državotvorne”, prema činjenici da Crna Gora i dalje nema svoj državni program. Kako se bez tog programa može znati što u nekom izbornom procesu valja istaći u prvi plan i koga birati da to realizuje – nikome nije jasno. Zato predizborna aktivnost nije ni protekla u znaku ozbiljnog javnog nadmetanja njenih aktera u ponudi načina na koji će taj program biti ostvarivan u naredne četiri godine. Umjesto toga, primijenjen je sistem uglavnom nepotističkih kućnih posjeta od strane “partijskih aktivista” njihovim rođacima, bratstvenicima i plemenicima, odnosno “starim prijateljima” i “mušterijama”, koji je u svakom pogledu sasvim suprotan onome što bi trebalo da bude put i način formiranja javnog mnjenja i iskazivanja “volje građana”. Otuda i činjenica da javne politike u ovoj zemlji već decenijama beznadežno uzmiču pred mešetarenjima kojekavih pustolova, prevaranata i mafijaša.

Treće. Posljedice zamjene javne scene predizborne aktivnosti partija-pohodnica na vlast u državi, sistemom agitacije “od kuće do kuće”, veoma su teške. Time su, naime:

– demokratija i demokratsko u izbornom procesu zamijenjeni zakulisnim nagađanjima i pogađanjima, usljed čega se i kojekakvi arhaizmi, anarhizmi, separatizmi proglašavaju voljom naroda i koriste kao pokrića za nepočinstva svih vrsta, uključujući i otvorenu izdaju zemlje;

– slobodni građani, ukoliko ih je uopšte i bilo, gurnuti dublje u provaliju klijentelizma, odnosno osuđeni na životarenje od “zarade” stečene nečasnom i po sebe i po društvo poraznom “razmjenom usluga” sa ljubljenim strankama;

– stvoreni još povoljniji uslovi za nesmetano funkcionisanje nakaznog crnogorskog “melting pota”, koji se i dalje šaržira iskljčivo onim ideološkim, kulturološkim, vjerskim, nacionalnim i drugim “materijalima” koji zakonito proizvode istu društvenu supstancu: orgoman porast kriminala svih vrsta na svim društvenim nivoima, s jedne strane, i masovno dovođenje ljudi u poziciju saučesnika u stvaranju vlastitog zla, s druge.

Lopičić: Što nam to, sve skupa, govori?

Prof. dr Radonjić: Govori nam, da Crna Gora – sasvim zasluženo – dobija novu vlast, koju će činiti takva “stabilna vlada” sa “odgovarajućom” parlamentarnom podrškom:

– u kojoj neće biti predstavnika suverenističkih partija, pa prema tome ni građana zainteresovnih za očuvanje crnogorskog kulturno-duhovnog, etničko-etičkog i državno-političkog identiteta i integriteta;

– čiji će apostolski indukovani i edukovani kormilari – upkos svekolikoj svojoj proevropskoj retorici, raditi isključivo po uputstvima svetosavskih mentora iz SPC;

– koja će učiniti sve što je u njenoj moći da tobožnje pomirenje Crne Gore ostvari na temelju legalizacije svojeg veleizdajničkog čina, opredmećenog u aktima temeljnog ugovora sa SPC i uopšte dovođenja ove u poziciju faktičkog upravljača  zemljom čiji je ona formalna vladajuća elita.

Lopičić: Profesore, mislite li da je istorijski minimum izlaznosti građana na izbore, računajući od 2006. godine, jedan od razloga za sve ovo što nam se događa u sferi regrutovanja vladajućih političkih elita i njihove uloge?

Prof. dr. Radonjić: Ne, naravno. Isto bi bilo i da je izlaznost stoprocentna. I nije “zamorenost od izbora” uzrok apsetizma biračkog tijela.  Za jedan dio biračkog tijela, koji je čvrsto privržen velikosrpskoj ideji i politici, razlog manjeg izlaska na izbore je njegova uvjerenost da su svoj cilj već postrigli i – u pravu su. Suverenisti su, s druge strane, takođe uvjereni da je stvar za koju su se opredijelili takođe završena, ali u smislu – definitivne izgubljenosti. S njihove strane, koliko znam, odavno nije izgovorena poruka da se prvo treba izboriti za očuvanje svoje suverene države, pa zatim ili uporedo s tim ići sa pričom o Evropskoj uniji i drugim pretpostavkama boljeg života koje će im donijeti neko sa strane. Taj, u kojega polažu takvu nadu, međutim, u pogledu Crne Gore ima isti interes kao i svi ostali koji manje ili više otvoreno iskazuju pretenzije da iz vlastitih velikosilskih strateških interesa uspostave i zadrže punu kontrolu nad njenim državnim prostorom. A to, hoće li domicilci biti Crnogorci ili neko drugi, njih mnogo ne interesuje, jer kako god se ovi zvali ili osjećali, moraće da ih slušaju. Uostalom, imali smo prilike da se u to uvjerimo.

Lopičić: Znači li to, profesore, da ni Vi ne vjerujete u smisao evropskih integracija, važnost člansta u NATO – u i druge momente i elemente koje u prvi plan, kao crnogorski interes, ističu suverenističke partije?

Prof. dr. Radonjić: Ne znači, naravno. Znači, međutim, da nam parole “viva vero” i “ima nas”, skupa sa podsjećanjima ko su i kakvi su bili oni koji su stvarali ovu državu i branili je kad je trebalo, ne znači ništa ako ostanemo samo na njima. Države se, u principu, niti stiču, niti gube na izborima. Rezultati izbora u tom pogledu, po pravilu, su samo sankcija za ono što je i kako je (u)rađeno prije njih.

Lopičić: Ali, zar ne prepoznajete ništa pozitivno u reakcijama nekih relevantnih zapadnih faktora povodom rezultata ovih parlamentarnih izbora?

Prof. dr Radonjić: Prepoznajem:

– da su zadovoljni što su izbori protekli mirno, što je stvarno dobro kao činjenica po sebi, i kao njihovo priznanje;

– da smatraju da smo mi u Crnoj Gori tu gdje smo zbog nedostatka dijaloga i konsenzusa, što je njihova stara ocjena i besmislica, jer su crnogorski problemi, čija je suština hegemonistički vanjski nasrtaj nekog moćnijeg na nju, stvar koja se nigdje ne rješava ni dijalogom, ni konsenzusom;

– da uporno insistiraju na formiranju “stabilne vlade” iza koje će stojati čvrsta podrška  parlamenta, što je čisti utopizam kod činjenjice da sve partije koje su stale iza neviđenog nasilja Srbije i njene nelegitimno prisutne crkve u Crnoj Gori – opredmećenog u krađi crnogorskog kulturno-istorijskog nasljeđa, sankcionisanog nezakonitim temeljnim ugovorom države Crne Gore sa SPC – kolektivno odbijaju da “stabilnu vladu” prave sa DPS, iza kojeg stoji bar trećina  građana Crna Gora, koji su ujedno i suverenestički opredijeljeni.

Lopičić: Znači li to da za Crnu Goru nema izlaza?

Prof. dr Radonjić: Znači da i za Crnu Goru, kao i sve države, važi Berkovo pravilo, da kad oni iz elite “svaku pomisao na dostojanstvo žrtvuju ambiciji bez jasne svrhe, te se niskim sredstvima služe za niske ciljeve, i cijeli poredak postaje niskim i poniženim”.

I znači da je za vraćanje dostojanstva potrebno najmanje onoliko vremeno koliko je trajalo njegovo rušenje.

I znači da je rušenje dostojanstva Crne Gore počelo prihvatanjem ruskog “pokroviteljstva” prije više od tri vijeka.

Pa sad vidimo, gdje smo i kakvi su nam izgledi da vratimo izgubljeno, i to kod činjenice da vrijeme nikoga ne čeka da se sjeti što mu valja radititi da bi povratio izgubljeno dostojanstvo.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta