Prokleti, što li smo?

Na Belvederu

Piše: Dubravka Jovanović

Aˊmo pljuvači. Ko će više i ko prije po Draginji istom silinom kako ste joj se prije samo dan divili i zasipali je ljubavlju, slavom i salvama aplauza.

Na pamet mi ne pada da opravdavam zagrljaj SDP sa cetinjskim mecima i suzavcima bačenim na narod iz artiljerije Demokrata i URE, koji kliče sinoć sa istoga mjesta đe je krvario za svoj grad i svoju slobodu.

Licemjerje i pizma crnogorskog malog čovjeka, što bi Zdravko rekao, kadro je planine pomjerat. A Njegoš pak – Ćud lisičja ne treba kurjaku.

Ništa lakše nego danas slavit, sjutra pljunut. Juče uzdizat, danas gazit.

Odvažnost i razum Draginje Vuksanović Stanković čula se sa Belvedera i pod njim u gradu heroja i dolini bogova.

Čula. Danas zanijemila. Mora da postoji zašto? PolakoTe.

Strpljenje je odlika mudrih.

Pitam se čekajući Godoa: kakva je to politika kurva, izvinˊte me što psujem, što to bi, a po meni daleka planeta. Ne znam i ne znam ko zna?

Kukavica razmišja prije nego što nešto uradi a hrabar poslije, čuh neđe.

Bilo kako bilo ovo što se zbilo nema opravdanja.

Nema oprosta i nema razumijevanja. Nema ni imena niti korjena. Osim gnjilog zuba iz kojeg i ne krvari. Na zub je Draginja. I to preko noći mnogih a posebno obožavatelja, fanova i klanova.

Da je na zub svojih SDP- ovaca i sive eminencije njihove, znamo odavno.
A tek od kad se proslavila hrabrošći belvederskom, patriotskom skupštinskom, i ljudskom ženskom.

Govorili smo joj do sinoć da je perjanica i da joj ne treba obezbjeđenje niti pratnja.

Da je kadra stići i uteći i na strašnom mjestu postojati.

A glava joj u torbi, opomenuše ipak. Za sreću ne bi kasno. Ili nesreću današnjih preko noći neprijatelja žestokih njenih.

Ovako razmišljam prateći podmetanja i poteze od šponde, drugova koji sa nebeskih visina Socijaldemokratije ne vide državu ni Cetinje u srcu njenom.
Ne vide nas koji smo belvederske zore dočekali uspravno za Crnu Goru i ni jednu partiju ili vođu u njoj. Za slobodu i za kičmu jedine nam otadžbine.

Lovčen se sinoć ustresao. Nije ni zagrmjelo sa Štirovnika kako zna kad je kišni dan i olujna noć. Valjda se i gromovima smučilo!

Razmišljam što se ovo učinje sinoć?

Možda su samo gospoda viđela sjaj Draginjine popularnosti u narodu pa se strašno, do bolesti prepali da će im uzeti mjesto i poljuljati tron? Možda?

Moguće da im je njena slava, odnosno pomračenje iste najveća muka pa evo prilike, i to viđi bogati nasred Cetinja, da je bace u blato. Po onoj kad ne mogu ja nećeš ni ti. Ili još gore eberećke eber tute, eber koga ćete.

Za žrtvu?Draginju.

Ko zna, krhko je znanje, možda je pao trag istine u me a možda su sanje, pjesnik će. Pjesnik, taj vanzemaljac s kojim mi je lakši život. S politkom definitivno nikome nije, a tek politikom na crnogorski način.

Jadni smo svakako i kako god okreneš. I prevrneš.
A ništa lakše nego se prevrnut preko noći. Promijeniti kožu, izdati ideju i sebe samog.
Tanki, slabi, prevrtljivi, nedosljedni, nedostojni krša ovog i toke lovćenske.

Danas jedno, sjutra drugo. Svako sa svakim. Niko ni sa kim.

Krupne riječi, kukavičje srce.

Bez kičme i obraza. Ništa lakše danas Crnogorci.

A Cetinje?  Đe su naše sve svetinje. Tamo može od sinoć i Sveti Sava i Joanikije i SDP i Demokrate, URA i Stara garda, i moravac i oro, četnici i partizani i SDP oslobodioci.

I pi na Draginju i bravo za četnike! Na Draginju koja je činjela sve da otme iz ruku izdaje ovo što joj je partija učinjela. Pa zašto onda po njoj ovoliko? Njoj koja je donijela sunce Cetinju? Valjda zato što je najlakše na nju koja je bolovala sram njenih drugova.

To smo mi.  Heroji, čvrsti kano klisurine. Na Draginju, heroinu. Eto, oglasila se. Kazala vam je što je bilo i što će biti. Hoćete li joj sad kazati izvini. Požurili smo da te osudimo?

Draginji to nije potrebno. Ona će na svoj način ponovo u odbranu Crne Gore.

Na Cetinje, đe su naše sve svetinje. I svuđe đe bude trebalo.