Popović: Đeljošaj je srpski Kadirov

Crnogorski pisac Milorad Popović reagovao je na ocjene predsjednika opštine Tuzi Nika Đeljošaja.

Popovićevo saopštenje prenosimo u cjelosti.

– Očekivao sam da će se povodom saopštenja Crnogorskog društva nezavisnih književnika javiti upravo Nik Đeljošaj, a ne, recimo, Dritan Abazović, Fatmir Đeka, Genci Nimambegu. Jer, od ove družine, koja pokušava relativizovati i poništiti decenijski izgrađivano savezništvo i lojalnost na principima uvažavanja, ravnopravnosti i građanskih vrijednosti među protagonistima političkog i intelektualnog života, koji su se zajednički borili protiv velikosrpskog nacionalizma i imperijalizma u Crnoj Gori, Đeljošaj pokazuje najočiglednije znakove Štokholmskog sindroma. Je li riječ samo o emocionalnoj vezanosti Đeljošaja s politikom i političarima koji prema Albancima imaju rasistički animozitet i nazivaju ih„šiptarima“, „šegačima drva“ i „slastičarima“, on to treba prije svega da odgovori onim građanima Crne Gore koji su glasali za njega.

Ne bih se osvrtao na slaboumne Đeljošajeve insinuacije o mojem „fašizmu“ ili o tome da Albancima „branim pravo odlučivanja“, kada on to ne bi činio kako bi ukrio svoje podaništvo prema velikosrpskim nacionalistima, koji su nad pripadnicima njegovog etnosa, od Balkanskih ratova do danas, vršili diskiriminaciju, segregaciju i etničko čišćenje. O savremenim mogućim geopolitičkim aspektima srpsko-albanske osovine na Balkanu neću ovoga puta, jer Đeljošaj ima lokalni zadatak: da kontaminira ono što je bilo najmanje kontroverzno u tradicionalnim odnosima Albanaca i ostalih južnoslovenskih nacija. Pritom, njegov zadatak je da se udruži sa onima koji su do juče satirali Albance na Kosovu, kao i u Crnoj Gori, sve do 1999. godine. Ova dimenzija, dakako, ima i moralno značenje, koje nije moguće odvojiti od političkoga. Jer, uz sva iskušenja tokom potonja dva stoljeća, od vremena Njegoša i kralja Nikole, građeno je stanovito povjerenje i solidarnost između Crnogoraca i Albanaca, koji su u nekim istorijskim periodima imali zajedničke neprijatelje i okupatore.

Koliko je iskrivljena politička i moralna optika Nika Đeljošaja pokazuje i sljedeća činjenica: postavsi djelatni dio vučićevsko-putinovske agende o uništenju crnogorske nacije, Djeljosaj one koji brane svoje pravo na preživljavanje naziva fašistima, dok istovremeno učestvuje u nezapamćenoj pljački duhovno-kulturne baštine crnogorskog naroda, i to kao saučesnik Aleksandra Vučića, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića. U tom pogledu, Đeljošaj je danas srpski Rahman Kadirov, koji auoihtone Ukrajince, one što neće da se pokore ruskom imperijalizmu, naziva nacistima i fašistima.

Elem, osnovne razlike između fašista, nacista, rasista često nijesu determinisane istorijskim kontekstom, kulturnim okruženjem, političkom tradicijom, koliko stepenom inteligencije njegovih protagonista. Da je Đeljošaj malo intligentniji, našao bi neki uvjerljiviji argument od toga da fasistim nazove spornika koji se gotovo četiri decenije, u svim režimima – od titoistčkog do dodritanovskog – aktivno bori za elementarna građanska i nacionalna prava nacionalnih Crnogoraca i svih drugih u našoj državi. O njegovom slabom intelektu svjedoči i to da u malom neanonimnom društvu kao što je crnogorsko mene optuži za fašizam. Iako mu svaki Tužanin stariji od pedeset godina može reći: gdje je i s kim je Milorad Popović bio i 1991. i 1999., kada je Malisorima, pa i cijeloj Malesiji, prijetila i fizička opasnost od Vojske Jugoslavije i srpskih paravojnih skupina. Nešto častoljubiviji i lucidniji polemicar od Đeljošaja saznao bi i da se izdavaštvom bavim od 1986. godine: da OKF, kao što je to bio slučaj i sa Književnom opštinom Cetinja, produkuje nekomercijalne knjige i časopis, u kojima su objavljeni i mnogi pisci albanskog jezika. Takođe bi se raspitao i o mom odnosu prema albanskoj naciji i kulturi, o saradnji s Fehmi Aganijem, Ali Podrimjom, Redžepom Ćosjom, Dževairom Spahiom, te Vetonom Suroijem, Škeljzenom Malićijem i drugim albanskim intelekualcima.

Dakle, što se tiče mog odnosa – i mojih prijatelja i saradnika – prema Albancima stvari su lako provjerljive. Bio sam dio onih Crnogoraca koji Albance nije gonio, nego je progonjenima otvarao vrata svije kuće: dok su bili ugroženi, borio sam se za njihova prava jednako kao i za prava Crnogoraca. Ali, motiv moje polemike nije da pokažem ko je Nik Đeljošaj, niti da se branim od njegovih insinuacija, nego da ukažem na nešto mnogo važnije. Na sramotnu i pogubnu političku pozadinu, čiji su protagonisti predsjednik Tuzi i grupica njegovih saboraca, kao i na činjenicu da oni nijesu rodonačelnici albanskog podaništva prema velikosrpstvu. Đeljošaj je politički nastavljač Ahmeda Zogua (kralja Albanije, koji je bio marioneta Aleksandra Karađorđevića i Milana Stojadinovića), Rahmana Morine i Sejda Bajramovića.

Navedeni političari ostali su sramne fusnote u albanskoj istoriji, a to će biti i sadašnji saradnici Aleksandra Vučića i Aleksandra Vulina.

Jer, kolaboracionizam Đeljošaja, Abazovića, Đeke, Nimambegua nema većinsku podršku albanskog naroda. Istina, neki su povjerovali slatkorječivim frazama što kamufliraju politiku koja nije pogubna samo za Crnu Goru, nego i za same Albance. O tome mogu, pored ostalih, pitati i Mehmeda Zenku, Mehmeda Bardija, Ferhata Dinošu, Ljora Nrekića, Luiđa Škrelju, koji su se od samog početka političke karijere borili za građanske i etičke vrijednosti na kojima se jedino trajno mogu opstati malo multietničko društvo i država. Konačno, da Albanci imaju razvijenu političku svijest i odgovornost prema budućnosti najbolje je pokazalo njihovo jednodušno opredjeljenje za nezavisnu Crnu Goru, na referendumu 2006.

Zato vjerujem da Albanci ni danas neće nasjesti na Danajske darove Beograda i Moskve, koji namjeravaju nacionalne manjine u Crnoj Gori odvojiti od prozapadnih, sekularnih, građanski opredijeljenih nacionalnih Crnogoraca i, nakon što unište crnogorsku naciju kao politički i kulturni subjekt, lakše se obračunaju s Bošnjacima, Albancima, Hrvatima.”