Otvorenost institucija ne smije zavisti od volje pojedinaca, već mora imati utemeljenje u zakonima i propisima kako bi se obezbijedilo trajno uspostavljanje transparentnosti njihovog rada. To je poručeno na panelu “Koje informacije vlade kriju od medija, civilnog sektora i građana/ki” u okviru konferencije o transparentnosti institucija koju je organizovao Centar za demokratsku tranziciju (CDT).
Učesnice panela su ukazale da problemi postoje i kada je riječ o pozitivnim primjerima transparentnosti određenih lidera jer u trenutku napuštanja neke od javnih funkcija tu dobru praksu ponesu sa sobom, pa samim tim se proces vraća na početak.
Milena Gvozdenović iz Centra za demokratsku tranziciju (CDT) kazala je da smo u Crnoj Gori u posljednje tri godine tri puta mijenjali vladu ili vlast,te da to svakako nijesu povoljne okolnosti za izgradnju dugoročne politike otvorenosti.
“Opet je to da li će vlast biti otvorena i transparentna zavisilo od toga da li je to onima koji su vršili vlast bilo važno i koliko im je to odgovoralo, a u tu situaciju smo došli zato što nemamo dovoljno dobre zakone, strategije i mehanizme kontrole koji bi prosto obavezali vlast na transparentno djelovanje”, kazala je Gvozdenović.
Mila Josifovska Danilovska iz fondacije Metamorfozis iz Sjeverne Makedonije kazala je da, iako je Sjeverna Makedonija po indeksu otvorenosti prva u regionu, najgore rezultate postiže u pogledu efikasnosti.
“Možda imamo izvrsne strategije, ali kada se radi o implementaciji, u tom dijelu malo kaskamo. Ono što ne možemo najčešće da dobijemo su video zapisi sjednica Vlade i taj problem postoji godinama, zatim materijali o kojima se raspravlja na tim sjednicama i u posljednje vrijeme je postao problem da dobijemo agendu vladine sjednice makar jedan dan ranije kako bi bili svjesni o čemu se raspravlja”, rekla je ona.
Za razliku od Sjeverne Makedonije, situacija u Bosni i Hercegovini je lošija u pogledu otvorenosti, kaže Amina Izmirlić Ćatović, predstavnica U.G. Zašto ne? iz Bosne i Hecegovine. Ove godine primijećena su i određena nazadovanja. Ona je ocijenila da postoji svega nekoliko institucija koje bi se mogle pohvaliti nivoom trasparentnosti i onih koje imaju određeni zadovoljavajući rezultat koji bi se mogao dalje unaprijediti.
“Odnos civilnog sektora i vlasti zavisi od toga kojem nivou govorimo. Na državnom nivou imamo klasičnu netransparentnost, imamo primjere potpunog neuvažavanja kritika i primjedbi civilnog sektora. U poređenju u odnosu na situaciju u Republici Srpskoj stanje nije toliko alarmantno, tamo je došlo kriminalizacije klevete, otvorio se prostor da se krivično gone mediji, civilni sektor ili bilo koji građanin koji kritikuje vlast”, kazala je Izmirlić Ćatović.
Transparentnošću institucija se ne može pohvaliti ni Srbija. Samo 2022, utvrđeno je da je oznakom tajnosti označeno više od milion i 400 hiljada dokumenata, na uzorku od 73 organa. Milica Tošić, iz Partnera za demokratske promene kaže da vlada, ministarstva, niti organi uprave ne prelaze indeks transparentnosti preko 50 odsto.
“Najalarmantnija je finansijska netransparentnost institucija, kako se troše javna sredstva, kako se upravlja budžetom, koliko je država zadužena, a odnos institucija prema organizacijama civilnog društva u praksi je loš. Pozitivni primjer je uspostavljanje jedinstvenog informacionog sistema koji je počeo da radi 2022. i vodi ga jedna nezavisna institucija – Povjerenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti. Na jednom mjestu su svi informatori – sve informacije o institucijama, odnosno institucijama koje su objavile informatore”, rekla je Tošić.
Učesnice panela poručuju da bi institucije trebalo da preuzmu odgovornost i da budu proaktivne, te da ukoliko žele da budu otvorene, infrastruktura nije prepreka, ali da je politička volja veliki problem.