Samo Rusiji odgovara nestabilnost i manje ili više kontrolisani sukobi u regionu, jer samo tako može da ima neku ulogu i uticaj. U uređenim demokratskim društvima uticaj Rusije ne postoji ili je minimalan, čak i sa krizom oko energenata“, ocjenjuje u razgovoru za Portal Analitika srpski advokat i građanski aktivista Aleksandar Olenik.
Rusija, kaže, zato provocira sukobe, jer s njima dobija na značaju i mogućnosti uticaja na realnost.
„Zbog toga je povratak SAD-a na Balkan veoma bitan. Ako se pogledaju najnoviji potezi predsjednika Bajdena, kao što je angažovanje Gabrijela Eskobara ili Kristofera Hila kao novog ambasadora u Beogradu, jasno je da više neće biti praznog prostora za štetočinsko djelovanje diktatora Putina“, poručio je Olenik.
Nije sve tako crno u Crnoj Gori
Kada je riječ o našoj zemlji, koja slovila za lidera u reformama na Zapadnom Balkanu, a sada, uz novu vlast, klizi u mrak Vučićevog „srpskog sveta“, Olenik smatra da, gledano iz Beograda, budućnost evropske Srbije izgleda mnogo gore nego evropska budućnost Crne Gore.
„Sve što je Crna Gora uspjela da uradi u posljednjih 20 ili 30 godina ne može se poništiti za godinu ili jednim izborima. Pogotovo ne treba izgubiti iz vida članstvo Crne Gore u NATO, čime je osigurana bezbjednost. Lično, mislim da i Srbija mora prvo da postane punopravni član NATO, pa tek onda možemo ozbiljnije da razmišljamo o članstvu u EU“, ističe Olenik.
Nije pesimističan po pitanju raspleta političke situacije u našoj zemlji. Evo i zašto…
„Prvo, Crna Gora je članica NATO, ima legalno i legitimno izabranog predsjednika koji ju je i uveo u NATO i predvorje EU, a tu je i pojedinačno najjača politička stranka koja se zalaže sa mjesto Crne Gore u EU, tako da nije sve tako crno.
Drugo, posljednjih dana smo svjedoci promjene političke klime u regionu prema Crnoj Gori, ali i kod NATO saveznika. I treće i najvažnije – ključni su sljedeći izbori na kojima evropske, građanske, antifašističke i modernističke partije moraju naći najbolji način saradnje koji bi doveo do sinergije njihovih uticaja, kao i broja dobijenih glasova“, poručuje Olenik.
Guranje u nacionalne torove
To je bio i povodo da otvorimo temu kako je region Zapadnog Balkana, i zašto, ponovo obolio od starih boljki, uz nužan osvrt na nedavne događaje (poput nasilnog ustoličenja mitropolita SPC na Cetinju i nereda na sjeveru Kosova) koji podsjećaju na scenario devedesetih na Balkanu.
Na pitanje zašto aktuelne političke elite na Zapadnom Balkanu umjesto evropskog puta ponovo biraju nacionalizam i povratak u prošlost, Olenik cijeni da odgovor leži u tome što im recikliranje prevaziđenih političkih koncepata odgovara iz krajnje ličnih pobuda.
„Da citiram Semjuela Džonsona: „Nacionalizam je posljednje utočište hulja“. Na ovim prostorima uvijek je vezan za besprizornu pljačku građana. Sadašnja vladajuća elita nema znanja ni sposobnosti za bilo koju drugu politiku, osim za najniže nacionalne porive, jer je to njihovo prirodno stanište“, ističe Olenik.
Kaže da je uvijek najlakše biti prost, neuk i bezobrazan, zato je sadašnja vlast izabrala baš nacionalizam, jer, kako dodaje, drugo ne znaju, niti mogu da nauče.
„Najlakše im je da izmisle neprijatelja ili neku ugroženost i da istovremeno šire strahove kod građana upravo od tog izmišljenog neprijatelja, a onda da nude građanima prikaz sigurnosti i zaštite od tih istih nepostojećih neprijatelja. Na taj način nas guraju u nacionalne torove i izolaciju od svijeta, od nauke, od medicine, od tehnologije… od svega, jer znaju da nijesu dorasli otvorenom ljudskom društvu”, apostrofira Olenik.
Napominje da samo u nacionalnim i izolovanim torovima, oni mogu da zadrže svoje monopole i organizovani kriminal.
„Zato će učiniti sve da nas gurnu u dalju, dublju i crnju prošlost. Za njih i sa njima nema budućnosti“, ističe Olenik.
A upravo iz tih velikosrpskih nacionalnih torova, primjećuje i naš sagovornik, dolazi „ideja“ da bi Crna Gora mogla biti neka vrsta zamjene za izgubljeno Kosovo.
„Svi su svjesni da je Kosovo nezavisna država upravo zbog nacionalista i njihove pogubne politike s kraja devedesetih godina, koja je dovela do rata i ratnih zločina. Tu politiku su tada, kao i sada, sprovodili Vučić, Dačić, Vulin i drugi Miloševićevi puleni. Ovom umišljenom zamjenom oni pokušavaju da sakriju ličnu odgovornost, ali i da na jedan bolestan način nadomjeste očiglednu jalovost svoje politike“, apostrofira Olenik.
Politička alternativa najvažnije pitanje u Srbiji
U tom kontekstu, ako se ima u vidu Vučićeva otvorena pretenzija da ne bude samo predsjednik Srbije već svih Srba u regionu, što, na koncu, Srbiji ne može donijeti ništa dobro, naš sagovornik ističe da je uspostavljanje političke alternative trenutno najvažnije pitanje u toj zemlji.
Precizira i da je Vučić toga svjestan.
„Sa količinom političke moći koju trenutno ima na raspolaganju, samo naivni mogu pomisliti da će dopustiti nesmetano formiranje političke alternative. Jasno je vidljivo da je Vučić odabrao da sam formira svoju opoziciju i da ništa ne prepušta slučaju. Najbolji dokaz je prošlogodišnji bojkot izbora koji mu je donio ničim ograničenu vlast, a sada najglasniji zagovornici bojkota izlaze na izbore, iako su izborni uslovi gori nego prošle godine“, napominje Olenik.
Koliko je Vučić uspio u svom naumu najbolje potvrđuje konstatacija našeg sagovornika da danas, nažalost, organizovana građanska opozicija ne postoji u ovoj zemlji.
„Postoje pojedinci i mali ‘džepovi otpora’ u vidu lokalnih organizacija, ali bez funkcionalne organizacije. Posljednji udarac od kojeg se građanska opozicija nije oporavila je taj prošlogodišnji štetočinski bojkot izbora koji je, bukvalno, nametnut građanskoj opoziciji koja nije imala hrabrosti, a ni snage da mu se odupre“, ističe Olenik.
Konkretno, kako podsjeća, na strani formalne opozicije, nakon bojkota, ostali su samo oni koji svoje organizacije finansiraju ličnim novcem.
„Druge partije, uglavnom građanske orijentacije koje su se finansirale iz javnih prihoda, ostale su bez tog jedinog izvora prihoda jer sada nemaju svoje izabrane predstavnike. Na ovaj način su bukvalno ugušene sve druge stranke koje se ne finansiraju iz privatnih džepova“, kaže on.
Jedini izuzetak, dodaje, jeste Liga socijaldemokrata Vojvodine.
„Prisustvom u pokrajinskoj skupštini, ali i lokalnim skupštinama u Vojvodini, Liga je osigurala svoju budućnost i to zbog hrabre odluke da se učestvuje na izborima. Uništenje građanski organizovane opozicije bio je prvi cilj bojkota i, nažalost, ispunjen je. Kao dokaz, dovoljno je vidjeti da stranke koje su najglasnije zagovarale bojkot, sada izlaze na izbore, bez pominjanja izbornih uslova“, kaže Olenik.
Napominje i da je ispred građanske opozicije dug put ponovne organizacije.
„Na tome se radi, a cilj su nam sljedeći izbori na kojima treba da se vratimo na političku scenu i to kroz ulazak naših predstavnika u većinu lokalnih parlamenata, ali i u republičku skupštinu“, dodaje Olenik.
Razgovor zaključuje u optimističnijem tonu kada je riječ o sveukupnoj situaciji u regionu, konstatujući da Zapadni Balkan ima potencijala za prevazilaženje aktuelne krize i napredak u svim sferama. Ali…
„Mora da se radi. Moramo da se povezujemo u regionu, jer je to naša prednost u odnosu na zatvorene nacionalne torove“, poručuje Olenik.