Oćemo li opet na Dubrovnik!?

Piše: Aleksandar Radoman

Kad sam posljednji put čitao Vijesti, zakleo bih se da je aksiom bio kako su podjele u Crnoj Gori vještačke, da ih je izmislio i podgrijavao Milo Đukanović i da će kad jednom ne bude Mila nestati i forsiranje tema koje dijele te zavladati hiljadugodišnje carstvo bavljenja životnim temama.

Došlo oslobođenje, Milo otišao u prinudnu penziju i tek što nijesmo zakoračili u životnotematsku arkadiju osvanu 9. januar, tzv. Dan Republike Srpske, protivustavna proslava genocida, a osvanu i čestitka predśednika Skupštine CG, a usto i delegacija predstavnika crnogorske vlasti na proslavi u Banjaluci.

Još ta bruka nije ispeglana kad palicu nacionalnog ponižavanja preuze ministar odbrane Krapović tvrdnjama da logor u Morinju nije posljedica velikosrpske politike, već “rata u Jugoslaviji”, kao da taj rat nije imao svoje uzroke, već se, eto, iznebuha desio, poput zemljotresa ili erupcije vulkana. Desio se rat, pa se desio napad na Dubrovnik i pohara Konavala, pa logor Morinj i šta'š sad, viša sila!?

Ako je iđe ona prežvakana krilatica o patriotizmu kao posljednjem utočištu hulja primjenjiva, onda je to u ovom pokušaju ministra odbrane da izlive vlastitog ideološkog mraka prikrije lažnim nacionalnim interesima.

Tako je ministar Krapović, relativizujući velikosrpsku agresiju i negirajući uticaj Aleksandra Vučića u Crnoj Gori, sve u ime nacionalnih interesa oštro priprijetio Hrvatskoj da joj na pamet ne padne da se primakne jedrenjaku Jadran, u Tivat prispjelom krajem 1990. godine, malo prije no će na tivatski aerodrom prispjeti oprema s Ćilipa, a na prikolici tamićā dobrovoljaca iz mog komšiluka hrpa skoro pa nove bijele tehnike, od video rekordera i muzičkog stuba do vešmašine i frižidera. I poneka dimidžana konavoskoga vina što je nijesu stigli popiti na licu mjesta.

U herojska vremena takve su poduhvate u Crnoj Gori zvali “udarom na ovce”, transformišući klasičnu otimačinu u mačističku epsku pjevaniju u slavu onih što su u pauzi ratovanja s Osmanlijama i međusobnih istrebljenja plijenjenje komšijske stoke držali za vrhunski junački podvig. Bilo kako bilo, o tome da li je i Jadran dio ratnoga plijena ili zaista legalno vlasništvo države Crne Gore dvije države mogu i trebaju razgovarati, ali Krapovića to zapravo i ne zanima.

Jadran je poslužio kao finta da prikrije svoj skandalozni odnos prema Morinju i prikaže se onim što zapravo nije – zaštitnikom nacionalnih interesa. Ako neko ima interes od ovoga državnog blamiranja, onda je to Krapovićev šef iz śene, Aleksandar Vučić, a sve što Vučić radi preko svojih marioneta u Crnoj Gori zakonomjerno je suprotno crnogorskim nacionalnim i državnim interesima.

Paralelno s tim što su tridesetoavgustovski oslobodioci napravili poprilični belaj u međudržavnim odnosima s BiH i Hrvatskom na tivatskim Pinama zađenule su se četničkougodne popijevke Baje Malog Knindže – taze laureata banjalučkog Njegoševa ordena – a na pljevaljskome trgu ukazao se čiča Draža, kao poruka da je naaaaarodna vlast podjednako zainteresovana za obračun i s vanjskim i s unutrašnjim neprijateljima.

Na kraju ovog petnaestodnevnog svečetničkog rolerkostera četnički vojvoda predśednik Skupštine CG kleknuo je da poljubi ruku Joanikiju Drugom, turio tuđu zastavu posred kabineta i da ne trepne ispucao tri masne laži ne bi li što prodornije ponizio državu čiji je po nesreći funkcioner.

Prvo je slagao da je Crnu Goru “stvorila” Crkva, misleći pritom na Beogradsku patrijaršiju koja u Crnoj Gori postoji od 1920. godine, vrijeđajući pamet i prośečno obaviještenog građanina Crne Gore. Istorija je, međutim, zasvjedočila zapravo obrnutu situaciju – sva je misija Beogradske patrijaršije svedena na fiks ideju da države Crne Gore, s državnom tradicijom makar jedan milenij i frtalj starijom od Beogradske patrijaršije, nestane. Toj misiji posvetila je Beogradska patrijaršija, u sadejstvu sa SANU i BIA, sve svoje snage.

Drugu laž Mandić je saopštio tvrdnjom da je Miroslavljevo jevanđelje najstariji srpski srednjovjekovni spomenik. Još je prije gotovo devet decenija jedan od utemeljivača serbistike Aleksandar Belić utvrdio da je najveći dio Miroslavljeva jevanđelja pisan zetskim pravopisom staroslovenskoga jezika, dok su svega dvije njegove (zadnje) strane pisane rukom Gligorija Dijaka, reprezent raškoga pravopisa.

Samo je preostalo da sve iznova ponovimo, krvavije i ljepše

Iako se danas Belićevi nasljednici upinju da potru ove nepobitne naučne nalaze, taj im posao kilavo ide, kao i nastojanja da se Miroslavljevo jevanđelje istrgne iz ambijenta zetske/crnogorske književnosti i pismenosti, u kojem je nastalo na dodirima tradicija Istoka i Zapada pa je kao pravoslavna bogoslužbena knjiga mogla sadržati preko 120 čitanja koja se razlikuju od službenog čitanja u pravoslavnoj crkvi ili u mlađim slovenskim aprakosima, kako je pedantno utvrdio bogoslov i filolog Dimitrije Bogdanović, ali i čuvati zapadne oblike poput “misa”, “Žvan Baptist” ili tragove glagoljice…

Treća laž koju je Mandić izrekao, ali ne kao privatnu, nego laž kabineta Skupštine Crne Gore, jeste to da je zaštitnik Podgorice Sveti Simeon Mirotočivi, još jednom se i posthumno ostrvivši na počivšega mitropolita Amfilohija koji je svaki moguću priliku koristio da poruči kako je zaštitnik Podgorice Sveti apostol Marko. Tako je po ko zna koji put ne samo pogaženo Amfilohijevo nasljeđe već i demonstrirano da svetosavlje nema nikakve veze s hrišćanstvom, da je u njemu Hrista zamijenila iskrivljena predstava Svetoga Save a da i apostole smjenjuju nemanjićki sveci.

Elem, bilo je dovoljno samo 15 dana u 2024. godini da se kao mjehur rasprši mit o tome ko i za čiji račun u Crnoj Gori sije mržnju, promoviše podjele i svađa nas s komšilukom i svijetom. Oni koji danas upravljaju Crnom Gorom, baš kao i njihovi uzori prije tri decenije, sužnji su genocidne velikosrpske politike, koju je onda reprezentovao Milošević, a danas s mnogo više umješnosti Aleksandar Vučić. Samo je preostalo da sve iznova ponovimo, krvavije i ljepše.