Laža i čiča Draža

Piše: Slavko Mandić

Nakon cjelivanja ruke šefu crkve Srbije u Crnoj Gori, izvjesnom Jovanu, koji je novoustoličenim strojevim korakom neumitnog gospodara marširao onomad odajama crnogorskog parlamenta, zbog koga je vojvoda od domaćih bradonja umjesto badnjaka unio trobojku u svoj kabinet, ne bi li ga zadovoljio kad se uvali u duboku fotelju, činilo se da je počela da se budi pojedinačna opoziciona svijest. Mislilo se da je prekipjelo svakome, pa i onima koji su bili umirovljeni više od tri godine i da će konačno da se trgnu i jasno i glasno saopšte da je dosta više bilo ovoga jada i kolektivne bijede. Da neće dozvoliti nikakvo klero orgijanje u srcu naše države. To bi značilo, vjerovalo se, jasnu definiciju bar početka odbrane crnogorskih institucija, uz naglašeni građanski bunt za duhovna i materijalna razaranja najdraže nam Crne Gore.

Čašu žuči prelio je strasni cjelov u natečenu ruku šefa organizovane mantijaške grupe. Ako se vojvodi, jedinome bez brade, ali ideološki potkovanom u osmišljenoj srbokovačnici svakog zla uperenog prema domovini mu, već oprostilo što mijenja zastave kad mu u pośetu dođu različite nacionalne grupacije, po strogom protokolu koji Evropa traži, ovaj skeč sa junakom doba zlog, istovremeno i glavnom ulogom u njemu, učinjeće, vjerovalo se, da buđenje zaspalih konačno otpočne. Makar mrvu po mrvu.  Jer, ne može se ništa naglo. Toliko je toga izdešavanog našto se uporno ćutalo, da je potpuno prirodna mlitavnost u razmišljanju o odluci koja bi morala da liči na tektonski poremećaj od kojega brda ječe.

Kada je pojedinačni opozicioni slučaj pokrenuo inicijativu, nastao je urnebes. Onaj pozitivni, dugoočekivani. Onaj koji je, vjerovalo se, poslao svima na sve strane snažnu poruku probuđene svijesti. I to je tako djelovalo u samom startu. Jer, rečenica je podugačka a zadovoljstvo naroda je bilo ispunjeno već u njenom prvom dijelu. Zato se nije drugi ni čitao, jer se mislilo da je to prirodan nastavak prvoga.

Ali, ne leži vraže. Prerano se obradovasmo. Mi kao da ne znamo o kojoj se matrici radi, pa kao ludaci povjerujemo i prije vakta. A kad je ta družina u pitanju, dokazano je, godinama već, dobro treba provjerit i tačku na kraju svake rečenice. Ova, kojoj smo se toliko obradovali i koja nam je ulivala nadu počinjala je sa najavom o pokretanju inicijative za smjenu skupštinskog nedostojnika. I sve bi tu bilo završeno, i sve bi imalo puni smisao da pojedinačni opozicioni slučaj ne napisa u nastavku i onaj drugi dio koji je potpuno obesmislio prvi. Dakle oće, pokrenuće inicijativu ne śekiraj se narode, ali će to učiniti kada procijene da postoji šansa za njenu realizaciju.

Muk. Niko ni riječi ne izusti više. Procijeniće, nema zbora, ka što su i do sad. Samo da se međusobno poizabiraju i obezbijede sebe za duži period. A narod ka narod. Niti zna, niti će znati o čemu se radi. Nije ni do sad. Onda kad oni budu vlast opet jednom, a to će po nebeskim silama nekada morati, oni će se opet preseliti u krilo današnje nesvijesti. I biće im ugodno u njihovom ćutanju.

Za to vrijeme, dok su opozicioni ćutolozi vršili procjenu, na zgradi crnogorskog zakonodavnog doma nicao je novi objekat. Mnogi su mislili da je potkrovlje ili nešto za prijem nekoga još, jer im ima gomila neraspoređenih, kad u ćošku, shodno zakonu o gradnji tabla sa natpisom. Piše da će se gore zidati zvonici. I to dva, jer je prostor veliki. I da će metnut po sredini najveći krst koji postoji u Evropi. I još će da svijetli. Nema dozvole, piše. A i ne treba. Što da gube vrijeme na zakonske gluposti. Nijesu ni kad se rađao zločin na Rumiji, niti krstionica u Boki. Može im biti jer imaju melemnu opoziciju. Zna to vlast i zna zašto je to tako.

Nije ovo momenat za reagovanje, čulo se iz opozicionih redova. Treba sačekati. Da se ne učini nepotrebno kakva glupost. Ćerali su nas, vele, da reagujemo i dok se veselila mladost onim poznatim pjesmama kad  su proslavljali julijansku Novu godinu. To jest srpsku, jer je Julije Cezar bio Srbin, kao što je bio i Isus Hrist. Zna to opozicija. Naučio ih Deretić. Zato ćute. Ni one pjesme koje veličaju ratne zločince i nož. I žicu. I Podgoricu. I Pljevlja. I Budvu. I Herceg Novi. I Nikšić četničkhh srednjeprstaša. Pa čak i drevni Kotor, makar onako dodirnut od šponde, kako bi ga kvalifikovala građanska multivjerska i multinacionalna svijest negdanjih vremena.

Opozicija mora da ćuti. I tačka!

Mora jer je četničkog vojvodu prihvatila za čelnika crnogorskog parlamenta. Da je u njima bilo srca i duše, da je znala da digne glas i ne dozvoli da se bruka, pa koliko god da košta, makar bi danas drugačija slika bila. Ovako, taj nedostojni nepomenik je i njihov glavnokomandujući u parlamentu. Priznali su ga i rekli mu jasno: Aferim vojvodo!

Možda je potonja ura da opozicija shvati da za vlast ona nije poželjna da joj bude partner. Naravno, ako je zbog toga do sad taktizirala. A mnogi vele da je to razlog, pozivajući se na dobro obaviještene izvore iz navodno suverenističkog bloka. A i da jeste, ne smije se ovako s obrazom igrat. Nema ona tu što da traži do da ustane građanski, da iskaže neposlušnost na svim nivoima i zabrine makar vlastodršce. Da im ne dozvoli da bez otpora dobijaju sve što im na um padne.

Uskomešao se narod. Vrište riječi po društvenim mrežama. Reklo bi se neko je zatišje pred buru. Ali narode jadni, zar ne vidiš da nema bure. Ućutala se i ne mrda. Naravno, prozboriće ako procijene da je vrijeme koje može da obezbijedi traženi rezultat. Ako toga nema, ništa nikome. Neće se trošit i žrtvovat svoju snagu i skromne kapacitete. I neće im smetati orgijanje nedostojnika u parlamentu. U kome  se šepuri izvjesni Jovan helikopterski, i četničke horde iz sredina u kojoj se naveliko orgija.

Ovo je priča o našoj stvarnosti. Samo djelimična, jer ona u kompletu ne bi imala mjesta. Zašto smo takvi? Što nas je to udarilo tako žestoko da nam više ni Crna Gora sveta nije?
Nešto jeste. Možda želja za vlašću? Za novcem i slavom? Možda bi i mi malo da se očešemo o privilegije? Svega tu ima, ali nema srca, ni duše, a ni obraza dovoljno. Neka dokaže gospoda sa navodnog poila nezavisnosti da je drugačije. Još mogu.

Sačekaćemo ih!