Piše: Miodrag Radović
Često se posljednjih dana pitam šta se desilo s građanskom Crnom Gorom, koja je doskora bila primjer u regionu. Posljednji šokantan primjer skrnavljenja spomenika Ljubu Čupiću u Nikšiću dovoljno je ilustrativan kakvo je trenutno stanje crnogorskogdruštva. Svakako me ne bi čudilo da dotični dobije ekspertski ugovor u Vladi ili makar da bude specijalni izaslanik u našoj diplomatskoj mreži, jer je očigledno ugledajući se na druge ovako “gradio” svoj CV. Ne znam šta me više brine u toj žalosnoj slici, da li vandal koji skrnavi spomenik, osoba koja “ponosno” snima ovaj gnusni čin, mirni prolaznici koji to ne registruju, novo rukovodstvo opštine kojima je jedini problem što se to dešava na javnom mjestu u centru grada, sumnjajući pritom da je nekako bivša vlast to naručila, ili pak nedostatak prave građanske reakcije na ovo nepočinstvo.
Iskreno, najviše me je zabrinulo ovo posljednje. Već duže vremena izostaje prava građanska reakcija akademske zajednice, civilnog društva, medija i svih onih kojima nominalno pripada da takve vrijednosti štite. Jasno je da su se svi političari oglasili, ali nije samo na njima da meritorno ili površno sude o društvenim dešava njima. Šta se desilo da se sve aktivne sfere društva pogase sa novom Vladom i o čemu nam to govori. Jasno da nevladin sektor ne mora biti protivvladin ili provladin, ali suština je da bude nezavisan i kritički usmjeren na sva negativna dešavanja u društvu. Bojim se da naše građansko pleme “snom mrtvijem spava”, samo što me mnogo veći strah hvata kad pomislim da je realna i izgledna opasnost da prespavaju civilizacijski sunovrat kakav nam slijedi.
Nije sve o čemu govorim sadržano u posljednjem primjeru. Izmjene Zakona o radu su nezapamćen presedan, bez konsultacije sa socijalnim partnerima, kao direktan udar na ekonomsku održivost budžeta, ne samo ovogodišnjeg (ako ga ikad dočekamo), već dugoročno. Pozadina jasna, sve uraditi da se smijene nepodobni. Tek sporadične reakcije dale su tračak nade da ima još “vatre” u civilnom sektoru i građanskom biću Crne Gore, ali moram konstatovati da nijedna nije bila žustrai temeljno argumentovana kao što je to očigledno da treba da bude.
Tako su “prošli” i Zakon o državnom tužilaštvu i Zakon o državnim službenicima i namještenicima. Zakon o opštem obrazovanju i vaspitanju, kao i mnogi drugi akti i postupci vrijedni makar analize, ako ne javne osude. Iz čistog revanšizma veliki broj ljudi je ostavljen bez posla. Neće biti da niko od tih ljudi nije stručan i nije sposoban iznijeti funkciju dostojno bez obzira na političku pripadnost. Zar je to ključ profesionalizacije koju prizivaju, da se svi smijene i dovedu podobni pa da se isti nazovu profesionalcima Što da ne, kad su ljudi sa siromašnim radnim iskustvom nazvani ekspertima pa postali ministri. Pitam se vidi li iko enormni rast nezaposlenosti, nedostatak strateškog pristupa u ubiranju prihoda u državni budžet, nezdrav odnos prema renomiranim investitorima sa nesagledivim posljedicama usljed njihovih planova za odlazak iz zemlje, zastoj na svim ključnim infrastrukturnim projektima.
U zemlji u kojoj najveći zvaničnici čestitaju sportisti susjedne zemlje nauspjehu (stvarno svaka čast da neko ne pomisli da mi nije drago), a zaborave da u istom sportu prethodnog dana crnogorska sportistkinja ostvaruje značajan uspjeh, ne treba ništa da čudi. I dalje je u Vladi negator genocida, a premijer ne smije da potegne pitanje njegove smjene. Koliko je od tada tačaka imenovanja na Skupštini prošlo, a da se ovo nije riješilo. Da li je to strah od nekih parapolitičkih struktura ili jednostavno strah od gubitka vlasti, pa po istom ključu se rješava sukob s generalnim sekretarom, guranjem pod tepih. Da li je neko potegao pitanje zašto još zamjenik generalnog sekretara obavlja funkciju ako je nedvosmisleno utvrđeno da je pod dejstvom alkohola, kršeći više saobraćajnih pravila, izazvao nesreću službenim automobilom? Da li se premijer pita bilo šta u ovoj Vladi ili je kao čovjek bez kredibiliteta ucijenjen sa svih strana pa mu je preostalo samo da zabavlja šire narodne mase svojim javnim nastupima?
Crnoj Gori je definitivno potrebno buđenje istinskih građanskih snaga, čiji je cilj bez kalkulacije usvajanje evropskih vrijednosti, izgradnja pravne države i demokratskog društva, socijalna pravda, održivi razvoj ekonomije, zaštita sredine u kojoj živimo, privlačenje investicija i strateški pristup korišćenju raspoloživih resursa. Kao vječiti optimista uvjeren sam da u Crnoj Gori ima dovoljno snage i mudrosti da se ne dozvoli dalja devastacija temeljnih građanskih vrijednosti i da će se u tom naumu uspjeti.
(Autor je šef kabineta Predsjednika Crne Gore)