Sjedinjene Države su produbile svoje obaveze prema skoro autokratskom predsjedniku Srbije i preorijentisale svoje regionalno držanje u središte spoljnopolitičkih prioriteta Beograda, napisao je u analizi za Foreignpolicy Jasmin Mujanović, politikolog specijalizovan za politiku jugoistočne Evrope.
Od bezbroj predviđanja o uticajima ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, jedno od najizraženijih na Zapadnom Balkanu — drugoj velikoj geopolitičkoj granici Evrope — bila je nada da će to označiti konačni kraj zapadnih iluzija o mogućnosti prilagođavanja autoritarnih i šovinističkih režima.
Konkretno, u Sarajevu, Prištini i Podgorici očekivalo se da će SAD i Evropska unija konačno vidjeti Srbiju i režim Aleksandra Vučića onakvima kakvi jesu: kao satelitsku državu Kremlja koja sije razdor kroz mrežu regionalnih zastupnika u cilju širenja sopstvenih kvazi-imperijalnih mahinacija i, u koordinaciji sa Moskvom, zaustavlja aspiracija Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore za članstvo u NATO i EU. I, kao rezultat, konačno bi uslijedile posljedice po Beograd.
To se nije desilo. U stvari, tokom protekle godine, Sjedinjene Države, čak i više nego EU, agresivno su produbile svoje obaveze prema skoro autokratskom predsjedniku Srbije, dok su istovremeno preorijentisale svoj širi regionalni stav na centar Beograda i njegove spoljnopolitičke prioritete. Dok u ukrajinskom kontekstu Bajdenova administracija insistira na principu „ništa o Ukrajini bez Ukrajine“ – što znači da Ukrajinci moraju biti uključeni u sve pregovore u vezi sa ratom – i svoju podršku Kijevu je uokvirila kao izraz šire prodemokratske agende američkog predsjednika, nijedan princip se ne odnosi na njene napade na Zapadni Balkan.
Ovdje se sa Vučićem sastaju američki ambasadori u Sarajevu i Beogradu kako bi razgovarali o ispadima secesionističkog poručnika predsjednika Srbije u Bosni Milorada Dodika. Oni to čine dok ističu „važnost podrške [bosanskom] suverenitetu, teritorijalnom integritetu i multietničkom karakteru i funkcionalnim institucijama na državnom nivou“—ali bez ijednog prisutnog bosanskog zvaničnika.
Ambasador SAD-a u Srbiji, Kristofer Hil, rutinski kritikuje vladu obližnjeg Kosova zbog, kako tvrdi, nepoštovanja Briselskog sporazuma iz 2013. godine – koji je imao za cilj da stvori put ka međusobnom priznavanju i diplomatskoj normalizaciji između dvije države – na oduševljenje ozloglašenih režimskih tabloida Srbije. Hil, međutim, ima malo toga da kaže o odbijanju Srbije da realizuje ključne odredbe tog sporazuma, kao i nekoliko novijih. U stvari, Beograd je toliko nepopustljiv po pitanju Kosova da je nedavni sporazum Brisela i Ohrida, u kojem je posredovala Evropska unija da (ponovno) započne proces normalizacije, doveo do toga da je Vučić odbio čak i da potpiše dokument. Umjesto toga, on je tvrdio da je pristao na to usmeno, ali je zatim u roku od nekoliko sati jasno stavio do znanja da nema namjeru da se pridržava bilo kojeg aspekta dokumenta.
U međuvremenu, Sjedinjene Države su se u Crnoj Gori pojavile kao glavni strani pokrovitelj, zajedno sa Srbijom, heterodoksne koalicije navodnih reformatora čiji najznačajniji članovi pripadaju bloku srpskih nacionalističkih i klerikalističkih partija koje čak i Vašington prepoznaje kao direktno uključenim na ruski platni spisak. Novi predsjednik zemlje, Jakov Milatović, predstavio se kao proevropski umjereni, a predviđa se da će njegova novoformirana partija, Evropa sad, dominirati na predstojećim parlamentarnim izborima u junu.
Ali Milatović je ranije bio ministar ekonomskog razvoja u kratkotrajnom kabinetu Zdravka Krivokapića, tvrdokornog srpskog nacionaliste koji je blizak i sa Beogradom i sa Moskvom. Kada je Krivokapićeva vlada pala 2022. godine, Milatović je smijenjen u portfelju. Njegovu kasniju predsjedničku kampanju podržao je cjelokupni srpski nacionalistički establišment u Crnoj Gori, pa čak i osuđeni srpski ratni zločinci kao što je Vojislav Šešelj. Kada je došlo vrijeme da njegove pristalice proslave njegovu konačnu pobjedu, učinile su to uz prevagu srpskih zastava i sektaških himni o Kosovu.
Zašto se Vašington našao u savezu sa Beogradom? Nije teško objasniti, ali to je politika koja je potpuno u suprotnosti sa stavom Bajdenove administracije prema Ukrajini. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Bajdenova administracija je ispravno prepoznala da je ukupna politička i bezbjednosna situacija na Zapadnom Balkanu postala neodrživa. Bosna, Kosovo i Crna Gora su bile najvjerovatnije tačke žarišta, koje bi Moskva lako mogla da kooptira u cilju stvaranja poslovično drugog fronta u Evropi – možda ne u kinetičkom smislu, ali svakako politički. Kao takvo, bilo je u interesu Sjedinjenih Država da brzo zaključaju Zapadni Balkan nakon dvije decenije prepuštanja administracije regiona Briselu – sa katastrofalnim rezultatima.
Da bi se to postiglo, Bajdenov Stejt department je, prema javnoj evidenciji, zaključio da su mu potrebni partneri koji mogu da ispune svoja obećanja. Na Zapadnom Balkanu to generalno znači oslanjanje na najmanje pluralističke režime u regionu. Kako je primijetila Majda Ruge, viši saradnik za politiku u Evropskom savjetu za spoljne odnose: „Zapadne vlade dosljedno tretiraju Beograd kao nezamjenljivog igrača u glavnim pitanjima sa kojima se suočava Zapadni Balkan. Šta god da je u pitanju, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je prvi koga zovu. Dio ovoga je razumljiv: vlast u Srbiji je koncentrisana kod Vučića, koji je sebi pribavio značajnu kontrolu“.
To takođe znači odmah odbacivanje Sarajeva, Prištine i Podgorice, uprkos tome što su sve tri očigledno prozapadne orijentacije i Crna Gora je članica NATO-a. To je zato što je politika sve tri države iznutra suviše lomljiva, dobrim dijelom zbog direktnog miješanja spoljnih sila: Srbije, prije svega, ali i Hrvatske, barem u slučaju Bosne. Očigledno, Bajdenova administracija vjeruje da mir na Balkanu zahtijeva da se interesi jakih usredsrijede na slabe, da se usredsrijede interesi onih koji će najvjerovatnije izazvati nestabilnost u odnosu na one koji žele da se brane.
To je vrsta realpolitičke računice koja je vodila decenije američke politike u nestabilnim regionima. To je ono što je Vašington pokušavao da uradi sa Pakistanom, Egiptom, Saudijskom Arabijom, pa čak i Rusijom prethodnih godina. Rekord govori sam za sebe. Kao što je prošlog mjeseca primijetio Danijel Server, bivši američki diplomata i stručnjak za spoljnu politiku, „osnovna analiza“ onih koji guraju ovu politiku „je pogrešna“. On je dodao: „Oni su se u saradnji sa Hrvatskom i Albanijom oslanjali na Srbiju kao ključnu državu u regionu koja će donijeti stabilnost. Ali Srbija je revizionistička sila. Želi da vlada svim Srbima u regionu. Hrvatska i Albanija imaju manje ambicije, ali u istom pravcu: da kontrolišu svoje sunarodnike u susjednoj Bosni i na Kosovu“. U kojoj mjeri je Albanija dio ovog trijumvirata ostaje diskutabilno, ali malo iskusnih posmatrača dovodi u pitanje centralnu ulogu Srbije i Hrvatske u ovoj šemi.
Ipak, prava nevolja je u tome što čak i ako bi Bajdenova administracija preispitala svoju politiku, nejasno je da li bi to u ovom trenutku napravilo veliku razliku. Pogrešni koraci američkog predsjednika Džoa Bajdena u regionu bili su toliko posljedični da on možda neće moći da spasi svoju reputaciju među zajednicama koje su najviše pogođene njegovim odlukama, a koje su ujedno i najviše proamerički orijentisano stanovništvo u regionu. To je posebno slučaj u Bosni, gdje je autorska uloga Vašingtona u drskom, neliberalnom i partizanskom manipulisanju Ureda visokog predstavnika u ime hrvatskog nacionalističkog HDZ-a BiH i njegovih partnera u secesionističkom Dodikovom SNSD-u, smanjila povjerenje u Sjedinjene Države do posljeratnog najnižeg nivoa.
Očigledno, međutim, ni Bijela kuća ni Stejt department nijesu zabrinuti. Sjedinjene Države su 27. aprila ponovo podržale drugi krug demokratski sumnjivih ustavnih promjena u bosanskom entitetu Federacije nakon što prvobitni amandmani visokog predstavnika Kristijana Šmita od 2. oktobra 2022. – nametnuti samo nekoliko minuta nakon zatvaranja birališta na opštim izborima u zemlji – nijesu uspjeli da proizvedu svoj željeni ishod (tj. vlast kojom dominira HDZ BiH). Svako pretvaranje da se radi na realizaciji održivih, demokratskih, liberalnih reformi u Bosni (i njenom ustavu koji su izradile SAD) je nestalo. Vašington sada djeluje isključivo u interesu svojih obaveza prema Beogradu i Zagrebu, a time i političkih interesa njihovih bosanskih i regionalnih zastupnika.
U neobičnom istorijskom preokretu, ako Bajdenov tim počne da žali zbog svog stava prema Balkanu, to će, barem kratkoročno, biti zbog izborne realnosti u SAD-u. Mali, ali izborno značajni džepovi bosanskih Amerikanaca, na primjer, u sving državama kao što su Džordžija, Mičigen, Sjeverna Karolina i Arizona, između ostalih, dovoljno su brojni da na sljedećim američkim predsjedničkim izborima svrgnu republikanskog kandidata. Od 2015. godine, na primjer, procjenjuje se da je oko 10.000 Bosanaca živjelo u američkoj državi Džordžiji, koju je Bajden osvojio sa manje od 12.000 glasova 2020. godine. Sličan broj Bosanaca ima i u Sjevernoj Karolini. U Mičigenu, koji ima približan broj bosanskih Amerikanaca u državi, guvernerka Grečen Vitmer proglasila je 1. mart „Danom bosansko-američkih država“. Samo grad Feniks, Arizona, prihvatio je oko 7.000 bosanskih izbjeglica tokom 1990-ih i ranih 2000-ih, a zajednica je od tada značajno porasla. Sve ove brojke su iznad otprilike 50.000 do 70.000 bosanskih Amerikanaca koji žive samo u širem području Sv. Luisa u državi poprišta Misuri.
Malo je vjerovatno da će republikanci ispuniti ključne interese ovih birača u pogledu njihovih regionalnih prioriteta (bez obzira na jake pobornike zajednice kao što je predstavnica iz Misurija En Vagner). Ali u razgovoru sa liderima bosansko-američke zajednice širom zemlje, osjećaj izdaje zbog Bajdenovog odnosa prema Bosni i Balkanu je opipljiv. Bosanci ne moraju da glasaju za republikance da bi umanjili Bajdenove šanse za reizbor. Samo treba da ostanu kod kuće.