‘Dosljedni’ predsjednik Crne Gore: Kad Jakov Milatović hvali Momira Bulatovića

Piše: Edin Smailović (balkans.aljazeera.net)

Prije koji dan, predsjednik Jakov Milatović se oglasio povodom četiri godine od smrti Momira Bulatovića, predsjednika Crne Gore od 1990. do 1997.godine i Miloševićevog ličnog premijera do njegovog pada s vlasti oktobra 2000. godine.

Predsjednik je pohvalio Bulatovićev lik i djelo, posebno potcrtavajući njegovu dosljednost i ljubav prema Crnoj Gori. Citiram, “ostaće upamćen kao političar dosledan svojim stavovima, koji ljubav prema Crnoj Gori nije prodavao za lične i porodične benefite, već je život nenametljivo posvetio Crnoj Gori”.

Lijepo, ali predsjednikova priča za početak ima nekoliko “sitnih” nedostataka koje bi ipak trebalo razmotriti. Da krenemo redom.

Predsjednik je nedavno zamjerio DPS-u i bivšem predsjedniku Đukanoviću ratnu prošlost. U tome nema ništa sporno. Istina je da je Đukanović kao premijer Crne Gore u periodu jedinstvenog DPS-a bio dio ratne opcije koja je bila Miloševićev saveznik i poslušnik do 1997. godine. Ali predsjednik je, javno hvaleći Bulatovića, zaboravio da je pomenuti takođe bio dio ratne opcije. Da je bio prvi čovjek Crne Gore i prvi čovjek DPS-a i da je ratnu opciju nastavio da podržava sve do poraza Miloševićeve ratne politike i njegovog konačnog pada sa vlasti.

Na ovom mjestu, cijenim, treba postaviti i pitanje Milatovićeve dosljednosti i selektivnog sjećanja na blisku prošlost. Kako jednom, Đukanoviću, ratna prošlost može biti balast, a drugom, Bulatoviću, to je valjda, po predsjednikovim riječima, dosljednost, pa samim tim i plus u biografiji.

‘Kad je Bulatović harao, Jakov je bio mali’

Ali, da ne budem potpuno kritičan prema predsjedniku, treba i njega razumjeti. Tada kada je Momir Bulatović bio “veliki”, Jakov Milatović je bio mali.

Predsjednik je, ako se ne varam, rođen 1986. godine i dok je, što bi mladi rekli, čika Momo harao, mali Jakov se igrao klikerima, kasnije eventualno tetrisa. Jakov je bio dijete i nije mogao da doživi sve te čari Bulatovićevog predsjednikovanja (sankcije, izvještaji s ratišta o poginulim i ranjenim, bonove za brašno i ulje, restrikcije struje, nemogućnost putovanja, ubijanja i prebijanja pripadnika manjina i političkih protivnika).

Odista, teško je nabrojati sve “blagodeti” tih vremena kad je predsjednik bio Momir Bulatović, a premijer Milo Đukanović. Bila bi potrebna tri toma, a kamoli jedan tekst da se opišu posljedice te nesebične ljubavi, kako reče predsjednik Milatović, koju je Bulatović isijavao prema Crnoj Gori.

Ali predsjednik se, gle čuda, sjeća samo da je Đukanović bio premijer, a nikako da je i Bulatović bio predsjednik. I samo zamjera Đukanoviću, a ne i Bulatoviću. Ili će biti da Đukanoviću ovo ne zamjera, već da mu zamjera nešto drugo. Recimo to što za razliku od Bulatovića nije ostao dosljedno na ovom putu. Putu na kojem se nesebično voljela Crna Gora kako reče predsjednik.

Pri tome, ne treba zaboraviti još jednu činjenicu: posljedice Momirove nesebične ljubavi itekako su osjetili i građani Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Istina je da je Jakov Milatović predsjednik Crne Gore, ali bi valjda zbog dobrosusjedskih odnosa i posljedica koji je je tadašnja vlast proizvela u nama bliskom okruženju, i na kraju zbog pijeteta prema žrtvama, trebali biti obazrivi u onome što javno govorimo, posebno kada je u pitanju funkcija predsjednika.

Na strani zla

Ali vratimo se dosljednosti Momira Bulatovića. Reče predsjednik da on, pored toga što je bio dosljedan, nije prodavao interese Crne Gore, tako bar logično inklinira da je bio hrabar kada kažete da je neko bio dosljedan svojim stavovima i nije ih nipošto prodavao. Ovo predsjednikovo olako karakterisanje opet mu se može odbiti na godine koje je tada imao.

Bila je 1991. godina i malom Jakovu je tek pet. Održava se konferencija u Hagu na kojoj su prisutni predsjednici svih republika bivše Jugoslavije pa je logično i na njoj bio Momir Bulatović i, gle čuda, a Jakov se toga sigurno ne sjeća, čvrsto i sigurno staje iza projekta suverene i nezavisne Crne Gore. Ali, povratak iz Haga je potpuno promijenio mladog Momira. Pogađate, povratak je išao preko Beograda. Tu je Slobodan Milošević toliko isprepadao Bulatovića da mu nikada više na um pala nije nezavisna Crna Gora.

To će vjerovatno biti i posljednja odluka u životu Momira Bulatovića za koju nije konsultovao vlasti u Beogradu. Bulatović će se od tada pretvortii samo u nekog ko slijepo izvršava naredbe, a javnost ne samo u Crnoj Gori, već i u regiji, sarkastično će komentarisati njegovu političku personu, nazivajući ga “nositeljem kofera” Slobodana Miloševića u Dejtonu.

Od tada, sve do smrti, Bulatović će ostati na strani zla, zajedno sa Miloševićem, Karadžićem i Mladićem. Oni nisu imali sreće, ali će zato Vladimir Putin konačno svijetu, a posebno nama na Balkanu, donijeti malo pravde. I tu dolazimo do suštine.

‘Ko je dosljedan kao Bulatović, završava kao Bulatović’

Vidite, onaj ko voli Momira Bulatovića, voli i Slobodana Miloševića. A ko voli Slobu, sasvim logično, obožava Putina. Nema sumnje da i predsjednik Milatović, pored Momira, obožava Slobu i Putina. Samo ne smije to javno da kaže. Makar ne za sada. Dok je aktuelno da se pravimo da hoćemo u Evropu, a Evropa da glumi da baš hoće da nas primi, iako smo i jedni i drugi svjesni da od toga nema ništa. I to je najtužnije u cijeloj ovoj priči.

A što se samog predsjednika Milatovića tiče, za veoma kratko vrijeme je dokazao da je dosljedan, isto kao i idol mu Bulatović. A istorija nas do sada uči jednu stvar: ko je dosljedan kao Momir Bulatović, završava kao Momir Bulatović.

Ali to je već problem aktuelnog predsjednika, a svako je, bez obzira na istorijske okolnosti, na kraju kovač svoje sudbine i samo on odlučuje da li će svojim djelom biti na strani prezrenih i odbačenih ili u društvu civilizovanih građana i naroda svijeta.